U bojkot trgovina upisuje se previše značenja, a i ambicije su prenapuhane. Povod je inflacija, osobito rast cijena hrane, koji je više desetaka posto u odnosu prema cijenama u razdoblju kojeg se potrošači još živo sjećaju i koje im je opravdano benchmark - mjeru kako je bilo kad je bilo normalno. Kao da se postavlja pitanje - dokad ćete, navodi Željko Ivanković s Prague City University, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

PUHANJE NA HLADNO

- Taj dio inflacije cijena na malo više pogađa one koji na hranu (i druge kućne potrepštine) troše relativno više svog raspoloživog prihoda. Nejednakost koja se u Hrvatskoj rutinski sprema pod tepih bombardiranjem neuvjerljivom statistikom sa svakim novim poremećajem izbija na vidjelo. K tome, laka usporedba s vidljivo nižim cijenama istih proizvoda u razmjerno nedalekim zemljama, a koje su domicilne nekim trgovinskim lancima, izaziva dodatno nezadovoljstvo. Argumente za izbijanje bojkota trgovinskih lanaca dali su i mediji, podatcima o maržama, kao još prije i Vlada, odnosno članovi Vlade, koji su građanima predlagali da pripremaju vlastite namirnice, i Hrvatska narodna banka, koja je prva objavila podatke o maržama. Iako možda nekoordinirano, čak i nesvjesno, bojkot se dugo gradio, a izbio je, ili se možda tek rasplamsao, kad su predstavnici poslodavaca reagirali odbojno, s visine, umjesto s razumijevanjem i kakvim-takvim prijedlogom rješenja.

ŽELJKO IVANKOVIĆ

Uspjeh prvog bojkota potaknuo je sljedeći, s puno većim ambicijama, i tu se bojkotima trgovina počelo pridavati značenje koje prijeti prelaskom granica. Prvo, fizičkih, odnosno zemljopisnih granica, između zemalja, a zatim i širenjem smisla bojkota trgovina izazvanog visokim i rastućim cijenama, koji je na početku predstavljan kao simbolični, upozoravajući. Pojavili su se bojkoti u drugim okolnim zemljama, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, kao da taj fenomen nekako ujedinjuje zemlja bivše Jugoslavije, kao da je inflacija kakvoj trenutačno svjedočimo karakteristična samo za zemlje bivše Jugoslavije. Ta je interpretacija neumjerena, odvojena od stvarnosti. Iako je uzrok prosvjeda studenata u Srbiji sasvim drukčiji od bojkota trgovina te iako se neke zajedničke crte zaista mogu naći - u svim je slučajevima riječ o masovnom i mirnom izražavanju nezadovoljstva - svođenje na zajednički nazivnik čak je i kontraproduktivno za ciljeve tih prosvjeda i samo im se može vratiti kao bumerang. U Srbiji se zaista radi o građanskom neposluhu, blokiraju se prometnice, javne površine. Potrošački bojkot nije građanski neposluh. Povezivanje je analogno tvrdnji Vučićeve administracije da su prosvjedi u Srbiji organizirani iz Hrvatske, što je naravno čisti pokušaj izazivanja sukoba da se skrene pažnja s problema.

No, mimo prekoračivanja geografskih granica, bojkot potrošača prekoračuje i inicijalni smisao. Pojavili su se vođe, lideri. Ne radi se o predstavnicima potrošačkih udruga, oni su postojali i dosad, ali se nisu transformirali u lidere koji organiziraju pokret. Povijesno je s liderima nevolja što imaju višak moći u odnosu prema onima koje vode, čime su dakle otvoreni "neprincipijelnim kompromisima". Predstavnici se konzultiraju s onima koje predstavljaju, lideri ne. Nije posve jasno zašto su u nedavnom prosvjedu za bojkot obilježeni tek neki lanci, i to baš oni koji su, prema drugim izvorima - jeftiniji. To da će svi doći na red, zvuči kao izlika, jer je - napokon - i redoslijed bitan. Odluka sigurno nije bila demokratska.

Drugo, selekcioniranje, izdvajanje i obilježavanje je proces kojim se, kad je o prosvjedu riječ, formira žrtva, a žrtva u masovnim ritualima služi da se na njoj iskali nezadovoljstvo. To onda više nije mirni prosvjed i zahtjev za rješenje problema, nije bojkot, nego neumjerenost.

Sve, naravno, nije još poprimilo razorne razmjere, koje nećemo dalje ni opisivati. Stoga je prethodna konstrukcija, iako potaknuta nekim indicijama (i povijesnim iskustvom) još uvijek samo puhanje na hladno. Zato je korektno vratiti se osnovnom problemu - inflaciji.

Inflacija, prema definiciji, nije jednokratni, nego kontinuirani rast cijena. To se događa jer se teret prebacuje ukrug. Dobavljači podižu cijene jer su njihovi dobavljači podignuli cijene, recimo, zbog suše, onda trgovci podižu cijene, onda zaposlenici u državnom i privatnom sektoru traže veće plaće da sustignu cijene, što smanjuje profite kompanija, koje podižu cijene itd. Svi imaju svoje razloge.

SVE JE U PERCEPCIJI

Inflacija je sukob. Manje je intenzivan u društvima u kojima su razvijene i uhodane demokratske rutine. U njima se kompromis lakše dostigne. Hrvatska još nije takva. Arogancija se rasipa na sve strane. Jednostrana objašnjenja inflacije šupljim teorijama, propagandni nastupi s visine samo izazivaju otpor. Stvar ne olakšava ni to što Vlada primjenjuje mjere koje izgledaju šlampavo. Bilo bi i to oprostivo, nema lakog rješenja za inflaciju, kad se te šlampave mjere ne bi koristile kao izgovor - “nešto smo poduzeli”, nego kad bi se nad problemom bdjelo dok se ne riješi. A tu se posvećenost ne zapaža. Kao da se samo čeka novo izvješće Zavoda za statistiku koje tobože egzaktno opisuje stvari, e da bi se one kojima je teret i dalje težak pokušalo uvjeriti da se radi samo o percepciji. Kao da i bol nije - samo percepcija.