Nikako se ne bih koristio terminom "bojkot" ili "neposluh". Radi se, naime, o opravdanom strahu građana, odnosno potrošača, da im situacija s novcem i rastom cijena izmiče kontroli i da se nešto treba poduzeti u okviru slobodne volje na samom tržištu - kaže Emil Pavić, potpredsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA), ekonomist i prodajni konzultant, te dodaje:

- Naravno da je akcija građana kao potrošača opravdana. Ipak, je li isključivo trgovina opravdan prvi korak za bojkot, o tome se da diskutirati. Evo nekoliko ključnih podataka kao uvod u ovu složenu temu: ukupna dobit svih trgovačkih lanaca za 2024. okvirno je oko 160 milijuna eura. Tolika je otprilike dobit dvaju najvećih telekoma, a dobit banaka koje posluju u RH čak je dvije milijarde eura, odnosno 2000 milijuna eura. Dakle, dobit trgovine je samo oko 8 % dobiti banaka. Nisam vidio da građani u ovoj akciji (u dovoljnoj mjeri) spominju banke ili telekome. To izgleda "logično" jer smo usmjereni na svakodnevnu potrošnju i obraćamo pažnju samo na ono gdje smo nekada "imali kontrolu" nad cijenama; dakle, na svakodnevnu košaricu, koja je sve skuplja. Naravno da u ovoj situaciji rasta cijena imamo veliko dizanje plaća u nekoliko godina, što je povećanje iznad 50 % u samo četiri godine. Dodajmo snažan rast mase javnih plaća na gotovo 13 % BDP-a, u čemu smo rekorderi unutar EU-a. Taj je rast pridonio podizanju potražnje, odnosno potrošnje. Došli smo do niske stope nezaposlenost (ispod 5 %), a dignute su cijene mnogih proizvoda. Je li za toliko rasla i produktivnost i učinkovitost ekonomije?

BAUK INFLACIJE

Koji su onda glavni uzroci inflacije? Vidimo da je inflacija u eurozoni ubrzala i u siječnju, a u Hrvatskoj je dvostruko snažniji rast cijena...?

- Kako bih pokušao objasniti glavne uzroke inflacije na području EU-a, moram krenuti od velike recesije, koja je počela 2009. godine. EU je imao velikih problema s likvidnošću sustava i država, od kojih se najviše isticala Grčka, koja je bila na rubu mogućnosti vraćanja svojih dugova, popularnog naziva bankrot, odnosno "default", gdje zemlja više nije sposobna refinancirati svoje prispjele obveze. Europska središnja banka (ECB) tada vodi politiku "kvantitativnog popuštanja", odnosno odobravanja novog eura bankama s niskim kamatama kako bi se potaknulo kreditiranje građana i gospodarstva i kako bi se kotač ekonomije ponovo pokrenuo. To je uspješno trajalo cijelo desetljeće i onda je konačno postalo jasno da su niske ili nikakve kamate dovele do inflacije. Štoviše, imali smo situaciju da Njemačka plaća negativnu kamatu na dug investitorima, odnosno investitori plaćaju Njemačkoj kako bi mogli kupiti njezin dug. Situacija koja se nikada prije nije dogodila. Jasno je bilo da se to neće na duge staze moći održavati. Tada dolazi nesretna 2020. godina i pandemija COVID-a, kada se stanovništvo poziva da ostaje kod kuće, a poslodavce da rade koliko je to god moguće bez velike interakcije i fizičkih kontakata. Mnoge industrije su ugrožene, od ugostiteljstva, turizma do ostalog, no zaposleni primaju naknadu i ostaju kod kuće. Velika emisija novca koja se dogodila te, 2020. godine zapravo je novac direktno upumpan u sustav kako bi se održao socijalni mir i zaposlenost. Politika nije smjela dopustiti da se uz nezapamćenu medicinsku krizu dogodi i velika ekonomska kriza prouzročena inflacijom i rekordnim subvencijama. Razne lockdown restrikcije bile su pretjerane, a posljedice plaćamo i danas. Cijena tog kvantitativnog otpuštanja velika je likvidnost građana potrošača koja nije rezultat rasta produktivnosti, nego rasta novčane mase; jednostavno rečeno, novca ima više nego prije, kamate su i dalje niske, a potražnja nakon otvaranja ekonomija raste. Skaču i cijene sirovina, gotovih proizvoda i ulazi se u razdoblje inflacije, koja polako izmiče kontroli.

Naravno da u svemu tome ni Hrvatska nije ostala neokrznuta krizom...?

- Odlične postpandemijske turističke sezone ostavljaju likvidnost građanima s obale, koju oni tradicionalno prelijevaju u nekretnine na obali ili u Zagrebu, podižući cijene kvadrata novih stanova. Mi smo, uz sve navedeno, imali i dva potresa, pa smo zbog obnove primili znatna sredstva od EU-a, koja se i sada troše zbog tih razloga. To je sve podignulo, primjerice, cijene materijala, rada u građevini, manjak ljudi u izvođenju radova diže te cijene u nebesa, pa imamo slučaj da smo polaganje keramike plaćali 15 eura po kvadratu 2021., a danas plaćamo 35 eura. Sve to diže cijene, rast plaća koji sam spomenuo od čak 56 % u četiri godine uzima danak i danas imamo to što imamo.

Osim toga, rast državne potrošnje i proračuna je od 2020. do 2024. bio vrlo velik. Rast socijalne komponente i plaća u javnom sektoru također je jedan od uzroka rasta cijena jer direktno utječe na potražnju, koja onda podiže i cijene proizvoda i usluga. Moramo otvoreno reći da se treba uspostaviti kontrola rashoda na razini opće države i da je potrebno razmotriti i daljnja porezna rasterećenja građana i snižavanje stope PDV-a na hranu i osnovne životne namirnice na 5 %.

Ovdje želim reći da stvari nisu nimalo jednostavne, ali da one sada eskaliraju i inflacija ponovo raste, sada smo na vrhu eurozone po rastu inflacije od gotovo 4,5 %.

Zašto je zapravo hrana skuplja u Hrvatskoj nego u ostatku EU-a? Koji su glavni razlozi, je li to i zbog toga što Hrvatska ima visoke poreze na potrošnju, što znatno utječe na cijene hrane u maloprodajnim lancima...? Građani u Hrvatskoj koji su sudjelovali u bojkotu tvrde da su cijene niže u bogatijim europskim zemljama. Zašto zemlje s nižim životnim standardom plaćaju skuplje?

- Nažalost, mi smo uvozno orijentirana ekonomija i većinu toga što nam treba uvozimo. Neki okviran izračun jest da proizvodimo samo 60 % domaćih potreba za hranom, a ostalo uvozimo. Također, malo tržište malog volumena često nam ne dopušta da trgovina kao krajnja instanca za potrošače ne dobiva proizvode direktno od proizvođača, nego preko distributera, koji onda to prodaje dalje. Na to treba dodati logističke troškove zbog, recimo, često zanemarenog nepovoljnog geografskog položaja zemlje, gdje imamo velike udaljenosti, a mali broj stanovnika, gdje imamo ugrubo 1000 km cestom od Osijeka do Dubrovika, a sve se to treba uzeti u obzir dok se radi kalkulacija cijena. Tu je i PDV od 25 % na većinu prehrambenih artikala, jer je 5 % samo na neke. Problem zemalja s nižim dohotkom od EU prosjeka (mi smo sada na 76 %, prema posljednjim podatcima Eurostata) jest što potrošači većinu dohotka troše na hranu i onda su naravno i osjetljiviji na sve oscilacije i povećanja te više to svakodnevno osjećaju. U bogatijim zemljama s više stanovništva veće je i tržište, ali, ono najvažnije, veća je i konkurencija, pa se onda lanci natječu, a ne gledaju, kao kod nas, koliku tko ima cijenu na polici, pa se prate, i tu imamo zapravo minimalne razlike. Mi također nemamo pravog, "hard" diskontera, koji će biti povoljniji za bar 30 % od ostalih jer su oni koji su došli s tom namjernom shvatili da za tim nema potrebe jer potražnja samo raste, ne opada. Sada se stvari ipak mijenjaju, no kao što sam na početku rekao, trgovina je dio ove situacije i nije sama. Potrebno je reflektor postaviti prema uzrocima inflacije, a to je primarno monetarni fenomen. A građani bi trebali pripaziti na potrošnju i sustegnuti se od kupovanja svega kako bi se ovaj napregnuti motor ipak malo ohladio. Bez toga cijene će i dalje rasti.

FINANCIJSKA PISMENOST

Kad se sve uzme u obzir, kakvo bi bilo učinkovito i dogoročnije održivo rješenje za problem rasta cijena u Hrvatskoj? Koliko vidim, predlaže se i jedan izraelski model...

- Svako transparetno komuniciranje cijena odlična je stvar - i ne samo za trgovinu. Potrebno je pod povećalo staviti sve što kupujemo kako bismo zaključili tko ima velike koristi, a tko samo pokušava plivati i koliko taj ulazni trošak mora prebaciti na krajnjeg kupca. Nikako ne smijemo zaboraviti da smisao biznisa jest zarada, odnosno profit, da biznisi nisu socijalna ustanova i da oni na kraju krajeva zapošljavaju naše ljude i daju im dohodak, koji oni zarađuju kod njih.

Sve je to povezano, a za početak idemo razmisliti bez čega možemo, pa se sustegnimo od toga i taj višak usmjerimo prema štednji, investiranju i financijskoj pismenosti građana.

Inače je financijska pismenost građana jako važna tema i ja se zalažem da se u škole uvede kao obvezan predmet. Naime, potrebno je našoj djeci objasniti što je to novac, da je to roba kao i svaka druga, i da znaju osnovne pojmove, što je kamata kao cijena novca, što je štednja, kako investirati u štednju, zbog čega je to važno za ekonomiju... Naša djeca će trebati više odgovornosti kako bi s pomoću raznih fondova, ali i ostalih instrumenata pametno ulagala u svoje buduće mirovine te imala pristojnu treću dob, bez velikog opadanja standarda. Nikako ne smijemo zaboraviti da su naša djeca punoljetna već nakon srednje škole, s 18 godina, i da već tada imaju račun u bankama, da mogu dignuti kredite, otvarati tvrtke i biti u svijetu biznisa. Ajmo ih dakle naučiti osnovama kako bi imali svijest da, ako su potrošači i ako imaju novac, onda imaju i slobodu odlučivanja i legitimno sredstvo za ostvarivanje svojih prava i svojih snova.

Za kraj ću reći da sam unatoč svemu optimist i da ova zemlja ima sjajnu budućnost ispred sebe, svijest građana koja raste veliki je zalog za to. Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) u projektu Hrvatska 2025 dizajnirao je konkretne prioritete za reforme koje mogu donijeti veće ekonomske slobode našoj zemlji.