Suvremena društva diljem svijeta potrošačka su društva, što znači da je potrošnja podignuta na društveni pijedestal. Nekada je na tom pijedestalu bila proizvodnja. To znači da su se nekada ljudi u društvu vrednovali prema onome kako su pridonosili društvu proizvodnjom, kao poljoprivrednici, obrtnici, inženjeri... - kaže izv. prof. dr. sc. Denis Berberović s Katedre za Marketing Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, te dodaje:

DENIS BERBEROVIĆ

- U današnjem potrošačkom društvu ljudi se vrednuju prema onome što troše, što voze, kakvu odjeću kupuju i nose, kakve mobitele imaju, gdje ljetuju. No to ide i dublje. Danas se kroz potrošnju izražavamo kao pojedinci, ali i kao cjelokupno društvo. Kroz potrošnju gradimo svoje identitete, kroz potrošnju izražavamo svoje društvene i političke stavove. Kroz potrošnju ili njezino uskraćivanje borimo se za svoja prava. I to je upravo ono što se ovih dana događa na zapadnom Balkanu. Potrošači svoj revolt zbog previsokih cijena izražavaju bojkotom kupnje na jedan ili više dana. Svrha toga nije ugroziti poslovanje trgovačkih lanaca. Svrha bojkota je poslati poruku kompanijama kao tržišnim akterima da se neopravdano podizanje cijena neće više tolerirati. Bojkotom potrošači šalju poruku da su svjesni svoje moći, također kao tržišnih aktera. Potrošači su zapravo dominantni tržišni akteri, jer bez njih nema privređivanja. I ovaj bojkot vidim kao buđenje tržišnog diva koji zahtijeva veće poštovanje.

Koji su i kakvi mogu biti zapravo kratkoročni, a koji i kakvi dugoročni efekti bojkota trgovina i trgovačkih lanaca? Pretpostavljam da to vrijedi jednako i za BiH i za RH...

- Da, efekti su jednaki neovisno o kojoj državi govorimo. Ipak živimo u globaliziranom svijetu. U ekonomiji kažemo da je došlo do fenomena koji nazivamo potrošačka konvergencija. To znači da se potrebe i želje potrošača na različitim geografskim tržištima izjednačavaju kao posljedica globalizacije. Kratkoročni efekat bojkota je pad prometa za razdoblje trajanja bojkota. Ako bojkot ne bude ponovljen, to neće nanijeti poslovnu štetu ni trgovačkim lancima ni njihovim poslovnim partnerima (kompanijama), a ni državnim gospodarstvima. Ali hoće uzdrmati "uspavane" kompanije, koje su u postpandemijskom razdoblju, iako je bilo karakterizirno neviđenom inflacijom u proteklih 30 godina, naviknule da potrošači prihvaćaju svako podizanje cijene koje im se servira. Očito se s povišenjem cijena došlo do crvene linije potrošača, i sada vidimo njihovu rekaciju. Ako kompanije shvate poruku, a čini mi se da je to u Hrvatskoj već slučaj, onda bi ovaj bojkot mogao imati pozitivan dugoročan efekat. A to je da kompanije ne podižu cijene ako to zaista nije nužno. A nužno je kada rastu troškovi poslovanja. Ako toga nema, nema ni opravdanja za dizanje cijena. Čak i u uvjetima povećanih troškova rast cijene proizvoda opravdan je samo za iznos povećanja troška po jedinici proizvoda. Podizanje marži, zarade po jedinici proizvoda, nije opravdano. A to se događa. I to su potrošači shvatili. Otuda ovaj oblik bunta.

Kako vlast u BiH gleda na bojkote? Koliko su interventne mjere države, makoliko bile opravdane, s druge strane opasnost da se tim mjerama naškodi slobodnom tržištu, poslovanju...?

- Bojkot u BiH je bio u petak, 31. siječnja 2025. Ostaje tek vidjeti kako će trgovački lanci reagirati. Vlasti u BiH su već pod ozbiljnom kritikom zbog dvije mjere koje su nedavno uvedene: stupanja na snagu zakona kojim se uvodi neradna nedjelja i vladine uredbe kojom se znatno povećava minimalna plaća, sa 619 KM na 1000 KM. Te dvije ekonomske mjere koje su došle u relativno kratkom vremenu, gospodarstvenici već smatraju ozbiljnim udarom na njih sa strane vlasti, koja pokušava signalizirati svoju socijaldemokratsku provinijenciju. No sada dolazi i treća, hajde da kažem, ekonomska mjera, s neočekivane strane. Sa strane potrošača, a to je ovaj bojkot. Mislim da to gospodarstvenici nisu očekivali. Ipak trebaju razmisliti koliko su sami za to odgovorni jer su javno više puta prijetili kako će doći do porasta cijena zbog te dvije vladine mjere koje sam spomenuo. No u Hrvatskoj i susjednim zemljama Bosne i Hercegovine vlasti nisu uvele te dvije mjere koje je vlast u BiH uvela (i to samo u pola države, u Federaciji BiH), a ipak su i dalje cijene rasle. To argumentaciju za nužnost rasta cijena zbog neradne nedjelje (posljedica je pad prometa) i povećanja minimalne plaće (posljedica je rast troškova), stavlja pod ozbiljan upitnik.

A što se tiče mjera vlasti i njihove intervencije na tržištu, to je upravo jedno od ključnih pitanja suvremene ekonomije. Moj stav je da tržištu mora biti omogućeno da posluje prema vlastitim zakonima, ali pod budnim okom države, kako ne bi došlo do zloupotrebe položaja tržišnih aktera. Dakle, slobodno tržište - da, svakako, ali uz regulatorni okvir koji definira država, a njegovo poštovanje kontroliraju njezine institucije.

U Hrvatskoj vidimo da bojkot postaje ne samo ekonomsko i tržišno nego i političko i populističko pitanje, da se nezadovoljstvo kupaca zloupotrebljava, da se poziva na ekstremnije akcije... Kako je s tim u BiH?

- Rano je za takve ocjene u BiH jer je prvi bojkot tek završen. Mislim da su i političari pomalo iznenađeni sinkroniziranom akcijom potrošača, ogromnih grupa ljudi koji se međusobno ne poznaju, ali su pokazali jedinstven stav. Ovo je svojevrsna demokratizacija ekonomije.

Kad se sve uzme u obzir, kakvo bi bilo učinkovito i dogoročnije održivo rješenje za problem rasta cijena?

- Ako želimo slobodno tržište, onda moramo prihvatiti i činjenicu da se tržišne cijene formiraju na bazi ponude i tražnje. Ako nema potražnje za proizvodom pri određenoj cijeni, ponuđači proizvoda moraju korigirati cijene kako bi stimulirali potražnju za tim proizvodom. Tako tržište opet dolazi u balans. To je osnovna lekcija koju studenti ekonomije uče na prvoj godini studija bilo gdje u svijetu. E sad, možemo postaviti pitanje kako smanjiti troškove preduzeća kako bi se osigurao prostor za spuštanje cijena. To je djelomično odgovornost poslovnih subjekata i njihove troškovne efikasnosti, ali dijelom je odgovornost i vlasti.

Smanjenjem različitih državnih nameta gospodarstvu otvara se prostor za smanjenje troškova, a time i cijena. To znači da bi vlasti trebali krenuti od sebe, javnog sektora, propitati svoju financijsku efikasnost i disciplinu. Siguran sam da tu ima prostora za uštede, što bi se trebalo pozitivno odraziti na gospodarstvenike, a potom posljedično i na potrošače.