Tek što je započeo novi mandat, politički potezi predsjednika Trumpa izazivaju, najblaže rečeno, vrlo veliku pozornost gotovo cjelokupne svjetske javnosti. Prvim potezima očigledno nastoji što je moguće više i brže potisnuti političke rezultate bivšeg predsjednika Bidena i njegove administracije jer je, prema svemu sudeći, duboko uvjeren kako je u tom razdoblju SAD išao u potpuno pogrešnom smjeru - kaže prof. dr. sc. Marinko Ogorec, stručnjak za sigurnost i predavač na Veleučilištu Velika Gorica, te dodaje:

- Rezultati takvog angažmana već su itekako opipljivi - npr. zaustavljanje ratnih operacija u pojasu Gaze. Nije slučajno da su izraelska borbena djelovanja u pojasu Gaze zaustavljena dan prije Trumpove inauguracije, i to bez potpune realizacije proklamiranih ciljeva koji su neprekidno ponavljani od vodećih ljudi Izraela. Zapravo, glavni cilj pokretanja cijele operacije - uništenje Hamasa nije ostvareno. Hamas je nedvojbeno pretrpio teške gubitke (i ljudske i materijalne), ali nije uništen, a nije ni poražen. Moglo bi se reći da je iz ove izraelske operacije Hamas čak izašao jači i otporniji, a njegova uloga u pojasu Gaze je dodatno učvršćena. Kroz izvjesno vrijeme ponovo će nadoknaditi gubitke i opet biti destabilizirajući čimbenik na području Bliskog istoka i stalna prijetnja Izraelu. Što se tiče talaca, oni su ovim modelom razmjene mogli biti razmijenjeni i znatno prije, uz mnogo manje ljudske i materijalne žrtve koje je pretrpjelo stanovništvo Gaze. Uostalom, svojevrsni negativni ishod ratnih operacija za Izrael pokazuju i aktualne ostavke koje su uslijedile nakon završetka ratnih operacija. Što se tiče ostavki ministara izraelske vlade, oni su de facto manifestacija neslaganja s premijerom Netanyahuom i samim time su politički motivirani, pa se ne mogu staviti u konotaciju izraelskog (ne)uspjeha u Gazi, međutim ostavka načelnika Glavnog stožera izraelske vojske i operativnog zapovjednika izraelskih snaga na terenu neposredno upozoravaju na vojni neuspjeh cijele operacije, bez obzira na proklamirani razlog njihova odstupanja.

VANJSKA POLITIKA

- Bez obzira na termin u kojem su ratne operacije na Bliskom istoku zaustavljene, one nisu posljedica djelovanja Bidenove administracije, jer su mogle biti zaustavljene i prije sa sličnim ishodom. Očigledno je zaustavljanje tih operacija produkt neizvjesnosti i različitih očekivanja koje je Donald Trump donio ulazeći u Bijelu kuću. Kako će se nastaviti rat u Ukrajini još uvijek je vrlo upitno, ali obje sukobljene strane počele su izražavati stavove o nužnosti pregovaranja, pa čak i spremnosti na kompromise, što je još uvijek daleko od samog procesa pregovaranja, ali u svakom slučaju pridonosi optimizmu međunarodne zajednice kako bi ti pregovori mogli i započeti u dogledno vrijeme. Što se tiče imenovanja Marca Rubija, to se od Trumpa moglo i očekivati. Rubio je profesionalni, karijerni političar izrazito konzervativnih svjetonazora i kao takav logični Trumpov izbor koji s njim dijeli temeljne društvene vrijednosti i koji će biti lojalan Trumpov sljedbenik u provođenju zajedničke vanjske politike. Bolje rečeno, Rubio će biti dosljedni provodilac Trumpove politike u međunarodnoj zajednici.

Trump i sigurnosni aspekti SAD-a i ostatka svijeta? Hoće li i u kojoj mjeri NATO biti problem, a s tim i sigurnost Europe? Kako će na sve reagirati Pentagon, ali i moćne vojnoindustrijske američke korporacije?

- Već su očigledne prve naznake kako će Trumpov odnos prema NATO-u biti svojevrsni nastavak njegovih stavova prema toj asocijaciji iz prvog mandata. Trump je nedvojbeno konstatirao kako NATO SAD-u nije potreban, i uistinu nije. Naime, NATO je stvoren kao zaštita zapadnoeuropskih država od agresivnog ekspanzionizma imperijalnog SSSR-a, tada sa Staljinom na čelu. U tom kontekstu bio je i svojevrsna brana od izbijanja SSSR-a na atlantske obale, čime je posredno štićen i SAD. Nakon raspada SSSR-a i urušavanja Varšavskog ugovora takva prijetnja je nestala, jer bez obzira na moguće ambicije predsjednika Putina, sadašnja Rusija nije i nikada neće dostići moć i imperijalni potencijal nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. U međuvremenu došlo je i do svojevrsne transformacije NATO-a koji se iz vojno-političkog bloka s imanentno vojnim ciljevima redefinirao u političko-vojni sustav kolektivne obrane u kojem dominantnu ulogu ima političko čelništvo. Pri tome je glavni oblik odlučivanja postao konsenzualni model karakterističan za demokratske političke sustave, ali prilično neučinkovit u hijerarhiji vojnog vođenja i zapovijedanja. Zbog svega navedenog razumljivi su i stavovi predsjednika Trumpa, koji smatra (ili bar tako javno prezentira) kako je NATO samo trošak za SAD bez kojeg se može (potrebno je naglasiti kako je vojni proračun SAD-a veći od vojnih proračuna svih ostalih zemalja članica NATO-a zajedno!). Naravno, prema Trumpu SAD će i dalje biti članica te asocijacije, ali ostale članice moraju u znatno većoj mjeri izdvajati za potrebe svoje obrane, pri čemu bi neposredne koristi imao primarno SAD, odnosno njihov vojno-industrijski kompleks, koji je glavni isporučitelj naoružanja i vojne opreme za većinu članica NATO-a.

S prethodnim pitanjem u svezi, glavni tajnik NATO saveza Mark Rutte na panelu u sklopu Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu rekao je da je američki predsjednik Donald Trump "u pravu" te da Europa izdvaja premalo za obranu. Trump je nedavno rekao da bi zemlje Sjevernoatlantskog saveza trebale trošiti pet posto bruto domaćeg proizvoda... Koliko je to realno izvedivo?

- Upravo je rat u Ukrajini u velikoj mjeri istaknuo prilično ozbiljne probleme obrambene i sigurnosne prirode koji su postupno akumulirani u vodećim europskim članicama NATO-a tijekom razdoblja nakon raspada SSSR-a, kada se smatralo da ratovi na europskim prostorima više neće biti izgledni. Čak ni ratovi na prostoru bivše SFRJ nisu u dovoljnoj mjeri utjecali na promjenu takvog načina razmišljanja. Tek je ukrajinski rat doveo do osvješćivanja u znatnijoj mjeri, iako ne u svim zemljama članicama NATO-a u istoj mjeri. To je u neku ruku i razumljivo, jer sigurnosnu ugrozu ne doživljavaju podjednako sve članice (npr. možda je najbolji primjer Poljske, koja neposredno graniči s turbulentnim prostorom, ima vrlo loša povijesna iskustva s Rusijom i osjeća se direktno ugroženom, i Portugala, koji je, zahvaljujući svom geografskom položaju, siguran od eventualne eskalacije sukoba). Samim time svijest o većem ulaganju za vojne i obrambene potrebe nije jednako izražena u svakoj članici NATO-a, pa će državno i vojno čelništvo Poljske mnogo jednostavnije i lakše opravdati znatno povećana vojna izdvajanja pred svojom javnošću nego što to može čelništvo npr. Portugala.

S druge strane, kako će zahtijevano izdvajanje od 5 % BDP-a utjecati na gospodarsku i socijalnu politiku, te općenito ukupnu društvenu strukturu drugih zemalja članica NATO-a očigledno nije u Trumpovu fokusu. No toliko velika izdvajanja u pojedinim bi zemljama NATO-a (osobito malim zemljama i s malim ukupnim prihodima) mogla izazvati ozbiljne gospodarske, financijske i socijalne poremećaje koji bi svakako vodili u restrikciju cijelog niza socijalnih, obrazovnih, kulturoloških i drugih programa nužnih za funkcioniranje svake suvremene države. Vjerojatno bi to itekako utjecalo na cjelokupnu društvenu i političku stabilnost pojedinih zemalja, koje sebi u ovom trenutku ne mogu dopustiti izdvajanje od čak 5 % samo za vojne potrebe.

Hoće li uza sve što Trump sada potencira kao nužno, prije svega za Ameriku, između ostalog ubrzati i novu utrku u naoružavanju ne samo u Europi nego i u nekim drugim državama svijeta, ili je utrka već počela? Kina je tu opet nezaobilazna...

- Utrka u naoružanju traje već neko vrijeme. Doduše, nije toliko vidljiva i možda toliko naglašena kakva je bila u vrijeme blokovske bipolarizacije i politike hladnog rata, ali sve velike sile intenzivno opremaju svoje arsenale novim borbenim sustavima. Zapravo ta utrka u naoružanju je sastavni dio preslagivanja odnosa moći na globalnom planu i stvaranja nove arhitekture međunarodne zajednice koja je isto tako u tijeku. Aktualno pozicioniranje velikih sila, njihove imperijalne ambicije i traženje odgovarajućih saveznika teško bi bili provedivi bez argumenta snažne vojne sile koja ponovo postaje jedan od bitnih instrumenata za vođenje vanjske politike i opet najvažniji (i najvidljiviji) izraz nacionalne moći pojedine države.

Naravno da je u tome Kina nezaobilazna, jer se radi o velikoj sili u globalnom usponu na svim razinama, pri čemu se mora uzeti u obzir da je Kina nakon SAD-a druga zemlja svijeta po izdvajanju za vojne i obrambene potrebe. No ne smije se zanemariti ni sve izraženiji uspon Indije, koja nije samo najmnogoljudnija zemlja nego ima i snažan tehnološki potencijal kojim se nastoji pozicionirati isto kao jedna od svjetskih velikih sila.

TRUMP I BALKAN

Trump i naša regija, zapadni Balkan? SAD ima bazu na Kosovu, jesu li tu mogući problemi, da Trump povuče američke vojne snage iz te regije? Trump i Hrvatska, kakve odnose sad očekivati, između ostalog i oko pitanja vojne suradnje i suradnje oko kupnje oružja...?

- Nisam siguran da je prostor jugoistoka Europe u primarnom fokusu geostrateških interesa Trumpove administracije. Sukladno s time, ne bi trebalo očekivati da bi na ovim prostorima SAD poduzimao neke radikalnije poteze u dogledno vrijeme, kao što je napuštanje vojne baze na Kosovu. Američki prioriteti mogli bi se promijeniti jedino u slučaju kompliciranja političke i sigurnosne situacije na širem prostoru jugoistoka Europe, pri čemu bi mogle biti ugrožene njihove (za sada sigurne) sfere utjecaja.

Što se tiče Republike Hrvatske, mislim da će se dosadašnji oblici vojne suradnje nastaviti i dalje. Mi smo mala zemlja s razmjerno malim potrebama za vojne investicije (u usporedbi s drugim, znatno većim parterima SAD-a, kao što je Saudijska Arabija) i u tom kontekstu su već definirana očekivanja američke administracije prema nama.