Kad se govori u uvozu radne snage, Njemačka imigracijska politika nakon Drugog svjetskog rata bila je paradigmatska za Europu u doba Hladnog rata (šezdesete, sedamdesete, osamdesete), a prije desetak godina Angela Merkel tu je politiku, u vrijeme migrantske krize, postavila na još višu razinu primivši milijune izbjeglica iz Sjeverne Afrike, Afganistana, Iraka...

NEOPRAVDANI PRIGOVORI

Kakva je danas situacija sa slobodnim protokom, recimo tako, radne snage u Europi, napose Europskoj uniji, uključujući aktualni migrantski aspekt kao posljedicu ukrajinskog rata - pitali smo ekonomskog analitičara dr. sc. Damira Novotnyja, prof. stručnih studija sa Sveučilišta Algebra Bernays iz Zagreba.

- Europa u cjelini, odnosno Europska unija posebno, krajem 20. i početkom 21. stoljeća intenzivno se postindustrijski transformirala. Tradicionalna industrija prošlog stoljeća, koja je stvarala tzv. fordistička, jednostavna radna mjesta i potražnju za manualnim radom bez specifičnih znanja i vještina, premjestila se u zemlje s nižim troškovima. Industrija se automatizirala i robotizirala i tako postala zahtjevan poslodavac. Servisni sektor se ubrzano razvijao te stvarao milijune radnih mjesta koja su popunjavali imigranti iz izvaneuropskih zemalja. Tijekom 2022. godine se, primjerice, u EU doselilo 5,1 milijun imigranata iz zemalja koje nisu članice. Oko 70 % izvaneuropskih imigranata nastanilo se u Njemačkoj, Španjolskoj, Italiji, Češkoj i Francuskoj. Iste godine se iz EU-a iselilo oko milijun ljudi, što je višegodišnji prosjek. Najveći broj emigranata otišao je iz Njemačke, Španjolske, Francuske i Poljske.

Migracije unutar EU-a su i dalje vrlo snažne. Statistički podatci pokazuju da je 2022. godine oko 1,5 milijuna ljudi napustilo jednu i nastanilo se u drugoj zemlji članici EU-a. Najviše internih migranata primile su Njemačka, Francuska, Nizozemska i, što je vrlo zanimljivo, Rumunjska (čak 115.000).

Potrebe za radnom snagom u EU-u su se nastavile povećavati tijekom 2023. i 2024. godine. Ako pogledamo samo potrebe Njemačke, u kojoj je trenutno nepopunjeno oko 1,8 milijuna radnih mjesta, ponajviše u strukovnim (obrtničkim) profesijama i servisnom sektoru, možemo zaključiti da nastavak rasta ekonomije EU-a u velikoj mjeri ovisi o radnoj snazi iz zemalja izvan EU-a. Migracije iz Ukrajine, koliko god se činile prihvatljive Uniji, jednostavno nisu dovoljne. Europa će, dakle, i u idućim godinama biti zemlja imigracije. Ili, kako je to znao govoriti svojevremeno veliki talijanski romanopisac Umberto Eco: "Europa će biti 'šarena', nekome će to biti prihvatljivo, nekome neće, ali tako će biti."

U Hrvatskoj su od prvog dana 2025. godine na snagu stupili brojni novi zakoni, a najzanimljiviji među njima svakako je Zakon o strancima, koji će regulirati odnos prema državljanima iz trećih zemalja koji u RH dolaze na rad. Koliko je time sada olakšano poslodavcima, koliko strancima kad se radi o zapošljavanju, plaćama, uvjetima rada, osiguranju...?

- Uspoređujemo li potrebe za radnom snagom iz inozemstva, Hrvatska se u proteklim godinama priključila općim trendovima tržišta rada u EU-u. Hrvatskom tržištu rada trenutno nedostaje više od 150.000 radnika. Naime, snažan ekonomski rast u proteklih nekoliko godina bio je koncentriran na sektore ugostiteljstva, maloprodaje, građevinarstva i logistike, dakle radno intenzivne ekonomske grane u kojima nije moguće intenzivno primijeniti automatizaciju ili robotizaciju. Na strani ponude rada u Hrvatskoj postoje kronični manjkovi već više od jednog desetljeća. Manjkovi su nastali kao posljedica politika ranijeg umirovljenja određenih skupina u hrvatskom društvu prema posebnim zakonima, tako da smo dobili populaciju relativno mladih umirovljenika, te iseljavanja u druge zemlje EU-a nakon pristupanja u punopravno članstvo.

Danas hrvatska ekonomija jednostavno ne može bez radne snage koja dolazi izvan EU-a, osobito iz azijskih zemalja. Prigovor i argumentacija sindikata da će uvoz radne snage učiniti pritisak na plaće pokazali su se, neposredno nakon što je proces useljavanja započeo, a posebno danas, potpuno promašenima. Ne samo što je radna snaga iz inozemstva nužna za funkcioniranje nacionalne ekonomije i njezin rast nego je i dala značajan doprinos u stvaranju novih struktura na domaćem tržištu rada. U tom kontekstu je zakonodavac prisiljen relaksirati uvjete ostvarivanja radnih dozvola za radnike iz inozemstva. Zagovornici zatvaranja tržišta rada, nakon što su uvidjeli da njihovi argumenti nisu prošli empirijsku provjeru, danas tvrde da domaći poslodavci zloupotrebljavaju inozemne radnike. Moguće je da postoje pojedinačni slučajevi neetičnog ponašanja poslodavaca, ali oni su iznimno rijetki. Posloprimci iz inozemstva se u Hrvatskoj osjećaju u pravilu dobrodošlima, jednako tretiranima kao i domaći radnici. Štoviše, neki od njih zarađuju, zbog spremnosti na prekovremeni rad i rad nedjeljom, više nego domaći zaposlenici. Produktivnost inozemnih radnika, osobito onih koji dolaze iz zemalja u kojima je nezaposlenost iznimno visoka, daleko je viša nego domaćih. Stoga se može reći da je daljnja relaksacija uvjeta ostvarivanja prava rada u Hrvatskoj za strane radnike nužna, te da je njihova prava potrebno izjednačiti s pravima domaćih posloprimaca.

Privatna visoka učilišta i sveučilišta, koja nastoje internacionalizirati svoje poslovanje, zahtijevaju otvaranje viznog režima za studente izvan EU-a, što bi dodano omogućilo imigraciju studenata koji bi povremeno i radili, kao što je to uobičajeno u zemljama EU-a.

Kakvi zapravo strani radnici trebaju Hrvatskoj, obrazovani, priučeni, puka fizička radna snaga, vrhunski stručnjaci... i u kojim sektorima najviše? Kakva je uloga agencija koje se bave angažiranjem/uvozom stranih radnika, je li njihov rad reguliran zakonom, s obzirom na to da navodno mnogo zarađuju?

- U hrvatskoj javnosti često se pojavljuju rasprave o tome kakve radnike Hrvatska treba uvoziti. Nerijetko takve rasprave poprimaju anakrone konotacije. Hrvatskoj je potrebna radna snaga na svim obrazovnim razinama. Trenutno prevladavaju potrebe za niskoobrazovanom radnom snagom jer ekonomija stvara jednostavna i niže plaćena radna mjesta. Međutim, u sljedećim će se godinama struktura potražnje na tržištu rada umnogome mijenjati, kako se hrvatska ekonomija bude približavala središnjim trendovima u EU-u i kako direktna strana ulaganja budu izraženija nego dosada. Već danas nije rijetkost da poslodavci u Hrvatskoj zapošljavaju visokokvalificirane posloprimce iz inozemstva, od menadžera u bankama do trenera u sportskim klubovima. Trenutno je aktualno Svjetsko prvenstvo u rukometu, koje se djelomično odvija u Hrvatskoj. Možemo vidjeti da hrvatsku reprezentaciju predvodi izbornik koji dolazi iz inozemstva. Hrvatski rukometni savez odlučio se angažirati inozemnog izbornika s velikim međunarodnim iskustvom kako bi se ostvarili vrhunski rezultati. Taj trend angažiranja vrhunskih profesionalaca u svim sektorima domaće ekonomije zasigurno će se nastaviti u budućnosti.

U vezi s posrednicima u zapošljavanju, njihov je rad zakonski reguliran. Ti poduzetnici možda trenutno ostvaruju solidne poslovne rezultate. Međutim, u tržišno orijentiranim ekonomijama, kakva je hrvatska, prihodi i profitabilnost poduzetnika ovisi i o potražnji i poslovnim modelima. Očito da na tržištu postoji velika potražnja za uslugama agencija za posredovanje u zapošljavanju, kao što postoji velika potražnja za uslugama agencija za posredovanje u prometu nekretninama ili agencijama za posredovanje u angažiranju sportaša.

GLOBALNA PODJELA

Može li se danas uopće govoriti o razvoju i napretku bez stranih radnika, ne samo u RH nego i u EU-u? Općenito gledano, pridonose li strani radnici ekonomskom i gospodarskom razvitku Hrvatske ili generiraju i neke veće probleme? Kakav bi bio vaš zaključak, pa i poruka, kad se radi o stranim radnicima, državi, poslodavcima...?

- Već sam u prethodnim odgovorima djelomično odgovorio na ovo pitanje. Globalizacijski proces ubrzao se krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, u velikoj mjeri zahvaljujući širenju internetskih tehnologija i snižavanju troškova prijevoza putnika i roba. Globalizacija je pomogla ubrzanom razvitku mnogih zemalja, osobito azijskih zemalja poput Kine, Vijetnama i Indije. Nakon krize koju je izazvalo širenje bolesti koju izaziva koronavirus u 2020. godini, činilo se da će globalizacija usporiti. Djelomično se to i dogodilo, tako danas govorimo o glokalizaciji, odnosno povratku povratka određenih dijelova industrijske proizvodnje u razvijene zemlje. Međutim, nova globalna podjela rada se nastavlja, tako da će mnogoljudne zemlje i dalje biti glavni izvor proizvodnje mnogih jednostavnijih dobara, a razvijene svjetske regije razvijat će nove, sofisticirane tehnologije i servisnu ekonomiju. Pogledamo li strukturu najuspješnijih kompanija u SAD-u i EU-u, vidimo da su to danas kompanije koje svoje poslovne modele temelje na kreativnoj ekonomiji i novim, disruptivnim (remetilačkim) tehnologijama koje omogućavaju tektonske promjene u ekonomskom okruženju. U javnom prostoru možemo zapaziti tvrdnje o brojnim inovacijama koje dolaze i Kine. Ipak, najveći dio tih inovacija niske je razine kvalitete. Najvažnije inovacije dolaze iz SAD-a i EU-a. Primjerice, zahvaljujući inovacijama iz područja preparata za liječenje dijabetesa, cijena dionica danske kompanije Novo Nordisk A/S u protekle se tri godine povećala četiri puta. Tržišna vrijednost te kompanije danas je izjednačena s bruto domaćim proizvodom Danske.

Ekonomski razvitak Europske unije, pa tako ni Hrvatske, ne može se zamisliti bez ljudskih potencijala različitih profila koji dolaze iz raznih dijelova svijeta. Hrvatska bi Vlada, po uzoru na vladu Njemačke, trebala razumjeti da je otvaranje tržišta rada neizbježno, jednako kao i institucionalizacija prihvaćanja i prilagođavanja inozemnih radnika.