Otkako je Republika Hrvatska ravnopravna članica Europske unije, tema slobodnog kretanja radne snage, odnosno "izvoza i uvoza" radnika, ne prestaje biti aktualnom, najčešće povezana s problemom demografije i ekonomske situacije na širem planu. Tom problemu mediji konstantno daju prostora, pa tako u Hrvatskoj rado čitani DW portal, između ostalog, navodi alarmantne procjene da je od pristupanja RH Europskoj uniji prije 11 godina Hrvatsku napustilo oko 400 tisuća ljudi u potrazi za poslom, ponajviše otišavši u Austriju, Njemačku i Irsku, te da mnoge gospodarske grane, prije svega građevinarstvo, turizam i industrija, bez stranih radnika ne bi uopće mogle normalno funkcionirati.

Dok je 2021. bilo izdano više od 80 tisuća radnih dozvola za strane radnike, taj se broj prošle godine popeo na nešto više od 174 tisuće, a procjenjuje se da bi ove godine to moglo biti i 200 tisuća. U odnosu prema oko milijun i 600 tisuća zaposlenih u zemlji, to čini 12,5 % aktivne radne snage.

POTREBE GOSPODARSTVA

S obzirom na to da se većim dijelom radi o nekvalificiranim ili slabo kvalificiranim radnicima, njih se u hrvatskoj javnosti uglavnom ne percipira kao osobe koje ekonomski ugrožavaju domaće stanovništvo, nego ih se gleda prije svega u kontekstu percipiranog utjecaja na kulturu i identitet, te na sigurnost, objašnjava za DW Vedrana Baričević, docentica zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i istraživačica Centra za istraživanje državljanstva, etničnosti i migracija pri Fakultetu. "Postojeća istraživanja pokazuju da onaj dio javnosti koji imigraciju percipira kao problem preferira osobe koje dolaze iz zemalja i kultura koje smatraju kulturološki srodnima. Stoga su osobe iz hrvatskog susjedstva, recimo, Bosne i Hercegovine ili Srbije, bolje prihvaćene od osoba koje dolaze iz kultura koje se smatraju dalekima ili stranima", navodi Baričević. Naročito se "muslimane, posebno one izvan našeg susjedstva, smatra retrogradnima i potencijalno opasnima". Kada se radi o ljudima iz Nepala, Indije ili Filipina, postoji skeptičnost oko "moguće integracije tih osoba u društvo, odnosno mogućnosti njihove prilagodbe ovoj kulturi. No ovdje nam tek predstoje istraživanja", napominje Baričević.

Što se tiče šireg konteksta rada, zapošljavanja i pravne regulative, treba napomenuti kako je protekle godine u javnoj raspravi bio novi Zakon o strancima, kojim se problematika inozemne radne snage u Hrvatskoj u najvećoj mjeri regulira i precizira detaljno koliko je god to moguće. S tim u vezi ministar unutarnjih poslova Davor Božinović istaknuo je u Saboru (listopad prošle godine) da je cilj izmjena Zakona o strancima prvenstveno zaštititi domaće radnike i osigurati povratak iseljenih hrvatskih državljana, ali i gospodarstvu osigurati potrebnu radnu snagu. "Izmjenama Zakona o strancima, koje se donose nakon široke konzultacije sa socijalnim partnerima, osigurava se usklađivanje s pravnom stečevinom EU-a glede plave karte EU-a, kojom se želi privući visokokvalificirana radna snaga, osobito u IT sektoru. Plava karta vrijedit će 48 mjeseci umjesto dosadašnja 24 mjeseca i moći će se odobriti i onima koji nemaju formalnu obrazovnu kvalifikaciju, već svoje vještine dokazuju radnim iskustvom", pojasnio je ministar Božinović.

Jednako je važan i aspekt izmjena Zakona koji se odnosi na poticanje povratka iseljeništva. Iseljenici, njihovi potomci i članovi njihovih obitelji neće morati osiguravati uvjet osiguranih sredstava iz zdravstvenog osiguranja za odobrenje privremenog boravka, boravak će im se odobravati na dvije umjesto dosadašnje jedne godine, a nakon tri godine imat će pravo na stalni boravak. Imat će pravo na zapošljavanje, samozapošljavanje bez dozvola za rad i boravak, obrazovanje i studiranje. Od siječnja ove, 2025. godine bit će također oslobođeni poreza na dohodak u trajanju od pet godina.

Sve u svemu, upravo je potreba hrvatskog gospodarstva za radnom snagom, a time i za održavanjem ekonomskog uzleta kojem svjedočimo posljednjih godina, unatoč kriznim izazovima koji ne prestaju, bila i ostala onaj ključni aspekt koji je Vlada uzimala u obzir kad je krenula zakonskim i podzakonskim aktima/izmjenama osnažiti i bolje regulirati dosadašnji Zakon o strancima, od 1. siječnja 2021. "Cilj Vlade u trećem mandatu jest otvoriti 125 tisuća novih radnih mjesta, a samo je u 2024. godini otvoreno njih 112 tisuća, što sve govori o tome kakva je ekonomska dinamika i dinamika tržišta rada u Hrvatskoj", kazao je premijer Plenković.

Kako će sve to funkcionirati u praksi, pokazat će već idući mjeseci i naposljetku svođenje računa na kraju 2025. godine. Dotad bi primjena Zakona o strancima mogla dobiti potvrdu koliko sa strane gospodarskih subjekata toliko i sa strane inozemnih radnika koji će se u Hrvatskoj zapošljavati, raditi i živjeti sukladno s pravima i obvezama koje im je punudila država donošenjem niza pozitivnih mjera preciziranih i u spomenutom zakonu.

No da s inozemnom radnom snagom ima i velikih poblema, evidentno je kad se sve sagleda u širem europskom kontekstu. Drugim riječima, nerijetko se na zapošljavanje stranih radnika u zemljama EU-a motri i kroz migrantski kontekst, uzimajući u obzir ne samo onaj legalni nego i još više ilegalni aspekt. Onaj pak problem, više potenciran od desnih stranaka, ponajviše onih ekstremističkog predznaka (njemački AfD, recimo), koji se odnosi na kulturne, identitetske razlike, pa i običaje i tradicije zemalja iz kojih u EU dolazi radna snaga u odnosu prema zapadnjačkim demokratskim normama, pravima i obvezama posljednjih je godina postao glavno političko pitanje, upravo sukladno s posljedicama pretjeranog zauzimanja za aktivnu ulogu multikulturanosti Europe/Europske unije, za koju se zauzimala ponajviše bivša njemačka kancelarka Angela Merkel. Ta je opcija danas poprimila drukčiji predznak, pa se sad govori o svjevrsnom "resetiranju multikulturalnosti", iako pritisak na vlade da smanje migraciju postaje sve veći. Njemačka se u tom pitanju najviše "resetira", pa sad imamo situaciju da je prošle godine godine izdano 200.000 viza za kvalificirane radnike, što je povećanje od 10 % u odnosu prema 2023. godini. To je zbog "Opportunity Card", boravišnih dozvola koje radnicima iz zemalja izvan EU-a omogućuju dolazak u Njemačku i traženje posla, uvedenih u lipnju prošle godine. Inače, Njemačka treba oko 400.000 novih kvalificiranih zaposlenika godišnje kako bi pokrila manjak radnika, posebno u inženjerstvu, informatici i zdravstvu, a potencijalnu radnu snagu vidi u osposobljenim Indijcima. S druge strane, uspon krajnje desničarske, antiimigrantske Alternative za Njemačku (AfD) na regionalnim izborima i napad nožem u gradu Solingenu na zapadu Njemačke prisilili su njemačkog kancelara Olafa Scholza da potpiše odluku o uvođenju kontrola na na nacionalnim granicama "kako bi obuzdao migraciju", piše Anchal Vohra za DW.

Resetira se i talijanska krajnje desna vlada, na čelu s premijerkom Giorgiom Meloni, koje je odlučila zaposliti stotine tisuća stranih radnika koji su očajnički potrebni zemlji kako bi pokrili sve veći nedostatak radnika. "Za trogodišnje razdoblje od 2023. do 2025. Vlada očekuje ukupno 452.000 ulazaka", pripoćila je talijanska vlada prošle godine, priznavši i da je to znatno manje od "utvrđene potrebe od 833.000" radnika za to razdoblje.

Potrebe nizozemskog gospodarstva možda će također utjecati na način razmišljanja u novoj nizozemskoj vladi, koju vodi Slobodarska stranka krajnjeg desničara Geerta Wildersa.

NE STVARATI GETO

Maurizio Ambrosini, profesor na Sveučilištu u Milanu, upozorava kako europske zemlje imaju problema s pomirenjem dviju različitih imigracijskih politika, jedne koja poziva na "sporazume s tranzitnim zemljama, poput Tunisa, ili deportaciju u druge zemlje, poput talijanskog sporazuma s Albanijom", te druge koja naglašava da je "sve jasnija potreba za stranim radnicima", pa se zato ide s "novim politikama kako bi se privukla ne samo kvalificirana radna snaga nego i sezonska". Ta druga politika je malo skrivena, ne tematizira se previše u javnosti i može biti vidljiva samo udrugama poslodavaca, dodaje Ambrosini. Na kraju, riječ je o tome da vlade mogu reći da kontroliraju tko će doći i tko će ostati, dodaje Ambrosini. Ali to je mit, bar što se tiče radnih mjesta koja uključuju fizički posao, jer poslodavci za zapošljavanje novih radnika preporuke dobivaju vrlo često od onih koji su već u Europi i koje zapošljavaju. Stoga Ambrosini pita: "Kako će poslodavac onda znati tko mu dolazi, na primjer, iz Perua?" On uzima koga ima na raspolaganju.

Uzimajući u obzir sve netom navedeno, dojam je kako se Republika Hrvatsku kao odgovorna članica Europske unije itekako iskazuje u pozitivnom svjetlu što se tiče rješavanja problema inozemne radne snage, ilegalnih migracija i dobivanja azila u RH. "Hrvatska, kad je riječ o dolasku stranih radnika, neće dopustiti stvaranje geta, te će svima koji to žele omogućiti integraciju u hrvatsko društvo. U tri godine (na koliko se produžuje dozvola za boravak i rad) vidjet će se je li to netko tko će se uspjeti integrirati u hrvatsko društvo, ako nije, stalno će biti privremeni", naglasio je ministar Božinović te dodao: "Želimo otkloniti uočene nedostatke u provedbi i dodatno zaštititi domaće radnike, poslodavcima osigurati potrebnu radnu snagu i zaštititi tržište rada te osigurati da strani radnici budu kvalificirani za poslove za koje im je izdana dozvola za boravak i rad." Tome se zasad nema što dodati ni oduzeti. n