Vjerojatno ovu (zanimljivu) knjigu zapisa o Titu, izdanje "Knjiga o Titu" (Laguna, 2024.) poznatog srpskog književnika (i političara) Dobrice Ćosića [1], ne bih ni recenzirao da, prateći izbore za predsjednika Republike Hrvatske, u jednom od izbornih stožera, prilikom objave (sjajnih) rezultata, nismo čuli skandiranje: Tito, Tito…! Kandidat kojem su bili upućeni ti povici ni jednom se gestom nije ogradio od tog simboličnog povezivanja njegove politike s politikom JBT-a! Nisam siguran da su prisutni u dvorani bili svjesni svoga čina. Mogli bismo, kao i onaj veliki heretik, reći: "Oprosti im, Bože, ne znaju što čine…!"

No i ta činjenica "da Tito živi i dalje" (D. Ćosić je poslije pogreba JBT-a u svibnju 1980. godine u Beogradu, zapisao: "Tito je sahranjen, ali nije umro"; i ovo nedavno frenetično skandiranje mrtvom čovjeku na jednom političkom skupu u Zagrebu pokazuje da je ovaj pisac bio posvema u pravu) mnogo govori o političkim i moralnim odnosima unutar hrvatskog društva, o jednom krajnje shizoidnom stanju tog društva. Možda tu shizoidnost na najbolji mogući način potvrđuju i neke ozbiljne knjige koje se posljednjih godina objavljuju u Hrvatskoj: Dejan Jović napisao je knjigu "Uvod u Jugoslaviju" (Fraktura), a njegova kolegica (rade na istome fakultetu, FPZ u Zagrebu) Mirjana Kasapović, "Zbogom post-jugoslavenstvu! Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva" (ŠK, 2024.), a u taj se shizoidni narativ sasvim dobro uklapam i ja s mojom knjigom "I poslije Tita Tito", koja bi trebala izići uskoro, u izdanju HSN-a, Zagreb.

Očito da ta "shizoidnost" zahtijeva jednu kudikamo ozbiljniju analizu od ove moje usputne recenzije jedne knjige, koja je, usput rečeno, objavljena u Beogradu, u susjednoj državi, s kojom nas, između ostaloga, upravo spaja "lik i djelo" JBT-a!

Vjerujem da se čitatelji Glasa Slavonije sjećaju da sam već i prije recenzirao nekoliko knjiga o Titu. Ovdje, u prvome redu, mislim na svoje iznimno kritičke recenzije knjige D. Pilića "Tito očima Krleže" (Ljevak, 2020.) kao i knjige njemačko-hrvatske povjesničarke Marie-Janine Calic, "Tito - Vječni partizan" (Fraktura, 2022.) [2]. Samo ću podsjetiti čitatelje da sam, između ostaloga, u tim recenzijama zaključio da ni jedna od tih knjiga ne donosi nešto što već o JBT-u nismo otprije znali. Manje-više to su bile korektne i temeljite katalogizacije prethodnih spoznaja o životu i djelu JBT-a. Posebice se ta konstatacija odnosila na knjigu "Tito - Vječni partizan", koja je uostalom i bila pisana za njemačku publiku, koja o JBT-u zna vrlo malo ili gotovo ništa, pa je autorica morala ponoviti/reciklirati čitav niz nama "općih i poznatih mjesta" Titove biografije!

Isto tako ne možemo reći da i ovi zapisi D. Ćosića donose nešto što već od prije nismo znali. Možda se to naše eventualno "neznanje" odnosi na nekoliko "afera"/"Incidenata"/"pikanterija" [3] koji su se dogodili na onome povijesnom putovanju Tita na školskom brodu Galeb [4], putovanja na kojem je i D. Ćosić bio jedan od važnih putnika, član najviše jugoslavenske delegacije, a koje je on sve uredno, pedantno (za)bilježio i, na svoj poznati način, doduše, s pristojnim vremenskim odmakom, cinički komentirao. Naime, čitateljima je najvjerojatnije poznato da je D. Ćosić u najranijoj mladosti bio veliki poklonik "lika i djela" Tita, ali da je poslije izvjesnog vremena ta ljubav polako, ali sigurno gubila na onoj prvotnoj snazi te se poslije političkog pada Aleksandra Rankovića 1966. godine pretvorila u otvorenu mržnju, pa je taj zanos jedne mladosti završio tako što je Dobrica Ćosić postao jedan od najžešćih protivnika, kritičara Titove politike. I ovo je knjiga o "ljubavi i mržnji", o autentičnom karakteru "srpskog komunizmna", koji nije ništa ino nego, manje ili više, vješto prikriveni "srpski šovinizam". Treba samo još jednom pročitati Ćosićevu besjedu iz 1976. godine prilikom njegova izbora u redovitog člana SANU-a, pa će sve biti jasno!

I ova knjiga predstavlja detaljan opis te čudne autorove političke putanje - od fanatičnog boljševika do srpskog nacionalista, "oca nacije", ideologa velikosrpske politike, žestokog kritičara i "samoupravnog socijalizma", i "bratstva i jedinstva", i "politike nesvrstanosti", i "kulta ličnosti"/"štafete mladosti", "državnog disidenta"…, pa će to svoje golemo razočaranje autor sažeto sublimirati u jednom od svojih zapisa: "Verovao sam da je njime potpuno ovladala taština habzburškog frentera i komunističkog robijaša. Titov revolucionarni život na svom vrhuncu dobijao je monarhistički, operetski, kičerski stil; vođa jednog seljačkog i siromašnog naroda oblačio se elegantno kao monden i skorojević; živeo na Brionima (i to nekoliko mjeseci u godini, nap. Z. K.), neumereno i raskošno, kao da je rani bogataš" (str. 65).

Ova knjiga Dobrice Ćosića o Titu bila mi je jedna od nezaobilaznih bibliografskih jedinica prilikom pisanja knjige o JBT-u, “I poslije Tita, Tito”, i uvjeren sam da zaslužuje pozornost čitatelja! Ako želite, pogledajte vijesti iz Beograda i čitajte ovu knjigu, sve će vam biti mnogo jasnije. To još uvijek ne znači da imam pozitivno mišljenje o političkom i književnom djelovanju Dobrice Ćosića. Onom što je o toj književno-političkoj praksi mislio jedan Mirko Kovač nemam što dodati. Potpuno prihvaćam sve stavove Mirka Kovača [5].