Već skoro tjedan dana prošlo je otkako su završili predsjednički izbori u Hrvatskoj u kojima je u drugom krugu uvjerljivu pobjedu odnio Zoran Milanović nad svojim protukandidatom Draganom Primorcem. Analize Milanovićeve pobjede i Primorčeva poraza i proteklog tjedna bile su u prvom planu, a cijela se priča o tome tko je komu ili nije čestitao dodatno zakuhala kad je predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković poručio da čovjeku "koji je flagrantno kršio Ustav" na inauguraciju neće ići ni on ni predsjednik Sabora. Plenković je, komentirajući izbor Milanovića, između ostalog naglasio kako da su primili na znanje volju birača te ju poštuju, a Milanovićevu poruku o suradnji i ispruženoj ruci ne vidi iskrenom. "To je PR gesta. Ne pristajem na političku naivnost, na lažnu gestu ni na licemjerje. Volju birača poštujemo, dio njih je za Milanovića glasao uvjeren u potpunu neistinu da je Vlada htjela slati hrvatske vojnike u Ukrajinu, što je besramna laž", poručio je premijer.

Nakon drugog kruga Hrvatska je dobila novog/starog predsjednika države, čime je okončan superizborni ciklus iz 2024. Što je Hrvatska dobila, a što izgubila izborom Milanovića za još jedan predsjednički mandat - pitali smo Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka.

- Dobila je dodatnu političku nestabilnost, a izgubila jasan europski i euroatlantski identitet. Biračko tijelo prihvatilo je floskulu na kojoj je bila zasnovana Milanovićeva predizborna kampanja, naime, da je on jedini koji može ograničiti to da sva vlast u Hrvatskoj bude koncentrirana u rukama premijera Plenkovića. Riječ je o floskuli, jer u svom prvom mandatu Milanović nije ničime štitio interese građana, u svojim sukobima s kolektivnim tijelom izvršne vlasti i njegovim prvim čovjekom. Ti su sukobi bili koncentrirani na relativizaciju hrvatske jasne euroatlantske politike. Milanović je opstruirao potporu Hrvatske vojske u obrazovanju ukrajinskih vojnika i časnika u Njemačkoj i zaustavio sudjelovanje Hrvatske u logističkoj operaciji NATSU. Izazivao je incidente na samitima NATO saveza i time je Hrvatsku, koja je do tada bila smatrana dijelom "mainstreama" euroatlantske politike, predstavio kao volatilnu, nepredvidljivu državu i u percepciji euroatlantskih partnera približio je poziciji onih država koje dovode u pitanje zajedničke euroatlantske politike, a u korist totalitarnog režima Vladimira Putina u Rusiji.

PUTINOVSKI NARATIV

Ako se u negativnom svjetlu predstavljao na međunarodnom planu, kakav je dojam ostavljao na domaćoj političkoj sceni...?

- U unutarnjoj su politici njegove ovlasti ograničene, ali je unosio nesigurnost, opstruirajući sve odluke koje se donose na prijedlog Vlade, a uz supotpis predsjednika Republike. Na simboličnoj je razini vukao kontroverzne poteze, dodvoravao se marginalnim političkim opcijama koje ne spadaju u ustavni luk, a blokirao je i normalno funkcioniranje diplomatske mreže. Dobivanjem novog mandata, za koji će nastojati tvrditi da je "plebiscitaran", iako je osvojen sa skromnim brojem glasova, Milanović će smatrati da je dobio i plebiscitarnu potporu za svoje dosadašnje politike, tako da će njegova opstrukcija u procesu donošenja odluka postati snažnija, a njegova euroskeptična i protuatlantistička retorika dodatno će osnažiti.

Iako je prije nekoliko mjeseci, na parlamentarnim izborima, doživio ozbiljan politički poraz kad, je unatoč njegovim nastojanjima, administracija Andreja Plenkovića osvojila treći mandat, sada i on i dio javnosti nastoje "zaboraviti" taj poraz, a pobjedu na predsjedničkim izborima interpretirati kao njegovu pobjedu nad Vladom i premijerom. Stvorena je neugodna socijalna dinamika, u kojoj je premijer Plenković doveden u defenzivnu poziciju, iz koje neće lako izići.

Što očekivati u idućih pet godina? Može li Milanović biti predsjednik svih građana ili će mu jedini program i dalje biti borba protiv HDZ-a koji je premoćno dobio tri parlamentarna ciklusa zaredom i čije birače Milanović zapravo gura među građane drugog reda? Ili je to pretjerana konstatacija...?

- Kad na općim izborima osvojite malo više od milijun glasova, dakle tek nešto više nego što ih je osvojio prije pet godina ili nego što ih je osvojila Kolinda Grabar Kitarović prije deset godina, ali manje nego što je osvojio predsjednik Josipović, kad je prije petnaest godina slavio na predsjedničkim izborima, a pritom šaljete poruku da ste "plebiscitarni predsjednik", kad u kampanji nastupate kao "catch all" populist, kad se dodvoravate marginalnim opcijama izvan ustavnog luka, samo zato da biste izolirali proeuropsku centrističku političku opciju, teško možete biti doživljeni kao demokratski lider. Kada, pak, izvodite ovaj tip političkih spletki i stalno nastojite opstruirati izvršnu vlast, teško možete biti doživljeni kao stvarni nositelj najviše nevladavinske funkcije u državi, kao netko tko zastupa cijeli politički narod. Retorika uličnog razbijača, koju Milanović rabi, nespojiva je s ulogom onoga tko bi morao osiguravati socijalni konsenzus i stabilnost društva.

Što se pak tiče odnosa prema najvećoj stranci vladajuće koalicije, ne čini se da Milanović prema njoj i njezinu biračkom tijelu želi održati uspostavljeni neprijateljski odnos. Cilj njegovih napada u kampanji, naime, nije bio ni kandidat Dragan Primorac ni HDZ, nego centristički proeuropski premijer Plenković. Njegove poruke HDZ-u bilo je lako prepoznati odmah nakon prvog kruga izbora, kad je govorio o svoje dvije ruke i o tome kako desnu pruža HDZ-u. Isto tako, nakon izborne pobjede u drugom krugu, svoje je sljedbenike pozvao da pljeskom pozdrave glasače HDZ-a. Njegov je cilj eliminirati vodstvo najveće stranke, fokusirano na umjerene politike, europeizam i euroatlantizam i pokušati naći "suverenističke" saveznike koji bi preuzeli Plenkovićevu ulogu u HDZ-u. On je svjestan da nema ni kapaciteta ni potporu relevantnih političkih opcija, koje bi mu osigurale da ostvari ono što je pokušao na parlamentarnim izborima, ako za svoj "projekt" ne pridobije HDZ. On zato antagonizira premijera, namjerava ga dovesti u podređenu ulogu u procesu donošenja odluka za koje je potrebna suglasnost predsjednika Republike (imenovanje veleposlanika i vodstva obavještajne zajednice u punom formatu, na primjer) i pripremiti teren za udar na sadašnje vodstvo stranke. Pritom, naravno, nisu važne osobe, nego sadržaj, a Milanoviću je važno da takvim manevrom ono što je neuspješno radio u toku prvog mandata, dakle pretvarao Hrvatsku iz pouzdane euroatlantske države u kontroverznu i kolebljivu, sada napravi konačno i nepovratno. On je praktički cijeli svoj prvi mandat bio u putinovskom narativu, a sada će pokušati taj narativ nametnuti kao većinski, pozivajući se na svoju navodnu plebiscitarnu ulogu, izborenu s tek nešto više od milijun glasova.

LOKALNI IZBORI

Već su započele pripreme (stranaka) za ovogodišnje lokalne izbore u svibnju. Može li krajnji rezultat predsjedničkih izbora, ali i rezultati poraženih (ipak u nekoj mjeri uspješnih Selak Raspoduć, Kekin, Jonjića..) utjecati na buduće lokalne izbore?

- Kontroverzno je očekivanje da se neuspjeh na jednim izborima može transformirati u prednost na drugima. U Hrvatskoj se to događalo, odreda s kandidatima koji ne spadaju u ustavni luk, s onima s populističke margine parlamentarne arene. Poraz na predsjedničkim izborima nekima je donio vidljivost u političkoj areni i osigurao ulazak u parlamentarnu, na primjer. Naravno, na njezinoj margini, bez utjecaja na političke procese i donošenje političkih odluka. Ako je nekome od ovih kandidata koji nisu osvojili ni toliki postotak glasova, da bi im bio vraćen dio troškova predizborne promidžbe, interes da uđu u predstavnička tijela lokalne ili regionalne samouprave, s "kapitalom" vidljivosti koji su stekli svojim izbornim porazom, onda je moguće da ostvare taj cilj. Nitko od njih nije ostvario takav rezultat, ni u jednoj od izbornih jedinica, koji bi im davao šansu u borbi za obavljanje izvršnih poslova na lokalnim izborima. Čak i jedina kandidaktinja koju možemo smatrati donekle uspješnom, Ivana Kekin, nije ostvarila u Zagrebu onakav rezultat koji bi bio kapital za njezinu stranku prije lokalnih izbora. Naime, iako je u prošlom ciklusu na lokalnim izborima platforma Možemo! osvojila uvjerljivu relativnu, zamalo apsolutnu većinu u zagrebačkoj gradskoj skupštini, ona je bila tek treći kandidat po snazi u prvom krugu predsjedničkih izbora. Njezin rezultat, tako, sugerira da, iako sadašnji gradonačelnik Tomašević ima veliku prednost pred protukandidatima, teško može računati na to da će u skupštini održati takvu snagu kakvu je imao u prvom mandatu i da može očekivati da će, ako pobijedi, biti mnogo ovisniji o koalicijskom partneru SDP-u nego što je to bio do sada.

HDZ u Sabor ide s prijedlogom promjena Zakona o obrani. Što to znači, ministar Anušić kaže da se time ne smanjuju ovlasti predsjednika, nego se želi jasnije i preciznije definirati odnose između MORH-a i predsjednika RH...? Vaš komentar?

- Tajming promjene Zakona o obrani, odmah nakon predsjedničkih izbora, i to onih na kojima je predsjedniku Milanoviću uspjelo stvoriti privid "plebiscitarnosti" njegove pobjede, nije dobar. Načelno, u toku mandata ne bi trebalo mijenjati uvjete pod kojima se taj mandat obavlja. Reformu je trebalo napraviti na kraju Milanovićeva prvog mandata, s time da se nove zakonske odredbe počnu primjenjivati nakon početka idućeg predsjedničkog mandata. Istina je da su te promjene nužne, da je ovakva reforma u duhu koncepta parlamentarne vlade, u kojem je predsjednik Republike, kao i kralj, nepogrešiv, i to zato što nema u čemu pogriješiti, što su njegove ovlasti minimalne i ograničene. Jasno je da u mirnodopskom razdoblju vojskom mora upravljati Glavni stožer i njegov načelnik, a da Ministarstvo obrane mora osiguravati zakonske i fiskalne preduvjete za stabilno funkcioniranje obrambenog sustava. Predsjednik ima ulogu pri imenovanju načelnika Glavnog stožera, ali mu ne može operativno zapovijedati u mirnodopskom razdoblju, što je Milanović činio u prethodnom mandatu, opstruirajući na taj način ulogu načelnika Glavnog stožera. Međutim, koliko god ove promjene Zakona o obrani bile zapravo samo primjena logike sustava parlamentarne vlade, i u tom smislu neosporne, ovako provedena reforma izazvat će nove političke sukobe, a u tim će se sukobima predsjednik Milanović pozivati na to da je on navodno plebiscitarno izabrani predsjednik, a da Vlada ima tek minimalnu marginu većine u Saboru, pa da je njegov legitimitet neusporedivo čvršći od Vladina. Koliko god to bila isprazna demagogija, ako uđe u ovaj sukob, Vlada će u njemu biti u nepovoljnom položaju.

PROMJENA USTAVA

Teba li mijenjati način na koji se bira (izravno na izborima) predsjednik države? Koliko bi za Hrvatsku bilo korisno (ili ne bi) da se predsjednik države bira u Saboru? U tom slučaju treba mijenjati Ustav, no koliko je to opće realna opcija?

- U konsolidiranim demokracijama uobičajeno je da se nositelja reprezentativne vlasti, ako on nije monarh, bira posredno. Može ga se birati u parlamentu, ili u nekom posebnom izborničkom tijelu, kao što to čine na primjer Njemačka ili Italija. Samo u Austriji, od starih demokracija, predsjednik dobiva investituru izravno od naroda.

Predsjednik nije nositelj izvršne vlasti, nego je na najvišoj nevladavinskoj funkciji u državi. On bi morao biti predstavnik cijelog političkog naroda, oslonac stabilnosti u kriznim situacijama. Ne bi ga trebalo birati po stranačkoj logici, a on i ne smije po Ustavu biti član stranke, kad preuzme dužnost. Posve je nepotrebno da se pri odabiru nositelja nevladavinske funkcije unosi politička nestabilnost u biračko tijelo. Ako, pritom, na izbore iziđe samo 44 % upisanih birača, jasno je da ni elektorat zapravo ne želi neposredne izbore.

Ne čini se da bi idealan model bio biranje predsjednika Republike u Saboru, nego da bi bilo dobro uspostaviti posebno izborničko tijelo, u kojem bi bili svi saborski zastupnici, ali i predstavnici svih županija (najjednostavnije, župani), predstavnici socijalnih partnera, dakle sindikata i poslodavaca, predstavnici javnih sveučilišta, nacionalne akademije... U takvom bi se tijelu mogao postići nadstranački, "nadpolitički" konsenzus o osobi koja predstavlja politički narod i obnaša najvišu nevladavinsku funkciju. Za to je, naravno, potrebno provesti ustavnu reformu i okupiti dvotrećinsku potporu u Saboru.

Je li to moguće postići? Bojim se, teško. Možda bi sada, neposredno nakon izbora predsjednika Republike u drugom mandatu, dakle onoga koji više ne može kandidirati na idućim izborima, to bilo lakše učiniti nego što bi bilo kad se primakne rok za sljedeće predsjedničke izbore. Ipak, oni koji smatraju da su "plebiscitarni pobjednici" ovih izbora, a gubili su sve druge političke izbore nakon onih 2011., teško će sada pristati i na pomisao o takvoj ustavnoj reformi. n