Knjiga "Nadaj se", prva je autobiografija u povijesti koju potpisuje jedan papa. Hrvatski prijevod ovog jedinstvenog izdanja u nakladi zagrebačkog Znanja očekuje se na policama knjižara od veljače 2025., dok će u pretprodaji knjiga biti dostupna na web-shopu znanje.hr od sredine siječnja ove godine.

Iscrpna autobiografija, sastavljena u posljednjih šest godina, koja od početka 20. stoljeća, talijanskih korijena i odvažnog iseljenja predaka u Južnu Ameriku pripovijeda o djetinjstvu, mladenačkim ushitima i nemirima, odabiru svećeničkog poziva, zrelosti, da bi naposljetku obuhvatila cijeli pontifikat i sadašnjost.

U priči iskonske pripovjedne snage o vlastitim uspomenama, ne izostavljajući emocije, papa Franjo bez zadrške se suočava s ključnim izazovima svojeg pontifikata te hrabro, iskreno i mudro progovara o najvažnijim temama u suvremenom svijetu: o ratu i miru (uključujući sukobe u Ukrajini i na Bliskom istoku), migracijama, ekološkoj krizi, socijalnoj politici, položaju žena, seksualnosti, tehnološkom napretku, budućnosti Crkve i religiji.

Sjećanja bogata otkrićima, anegdotama, izvanrednim opažanjima, uzbudljiva i prepuna ljudskosti, ganut će vas i nasmijati. Papina životna priča ujedno je moralna i duhovna oporuka koja će nedvojbeno očarati čitatelje diljem svijeta kao izraz njegove ostavštine nade za buduće naraštaje.

Prema želji pape Franje, ova je iznimna knjiga prvotno trebala biti objelodanjena tek nakon njegove smrti. Ali zbog proglašenoga Jubileja nade i izazova sadašnjega vremena, odlučio je u siječnju 2025. objaviti tu dragocjenu ostavštinu.

"Nadaj se", djelo napisano u suradnji s Carlom Mussom, bit će objavljeno na mnogim jezicima u više od 80 zemalja svijeta 14. siječnja 2025.

Papa Franjo o knjizi: "Autobiografija nije naše privatno pismo, nego putna torba. A sjećanje nije samo ono što pamtimo, nego i ono što nas okružuje. Ne govori samo o onome što je bilo, nego o onome što će biti. Naizgled je jučer, a zapravo je sutra. Sve se rađa kako bi procvalo u vječnu proljeću. Na kraju ćemo reći samo ovo: ne sjećam se ničega u čemu nema Tebe."

Knjiga je opremljena izvanrednim fotografijama, među kojima ima privatnih i dosad neobjavljenih iz osobne zbirke pape Franje. Prijevod s talijanskoga jezika potpisuje dr. sc. Snježana Husić.

U tri nastavka čitateljima Glasa Slavonije predstavljamo dijelove ove nesvakidašnje knjige koja će naići na golem odaziv čitatelja.

​ZA QUOTIDIANO NAZIONALE

U prologu autobiografije pripovijeda se vrlo upečatljivo o brodolomu parobroda na koji su se trebali ukrcati djed, baka i otac pape Franje kako bi iz Italije iselili u Argentinu. Iz tog je pripovijedanja odmah uočljivo po čemu se ova knjiga razlikuje od ostalih, otprve je bjelodano da su to autentični memoari, a istodobno se priča oblikuje kao simbol brojnih pomorskih tragedija kojima su tada kao i danas obilježene migracije.

Ulomak:

Pričali su da se začuo strašan udar, poput potresa. Cijelo su putovanje pratile snažne i zlokobne vibracije, a "nagib je bio takav da ujutro nismo mogli odložiti šalicu s bijelom kavom jer bi se prevrnula", ali ovo je bilo nešto drugo, više nalik na eksploziju, poput bombe. Putnici su izašli iz salona i kabina i nahrupili na palubu ne bi li shvatili što se to događa. Bilo je kasno poslijepodne i brod je plovio prema brazilskoj obali, u smjeru luke Porto Seguro. Nije bila bomba, zapravo potmula grmljavina. Parobrod je nastavio put, ali plovio je mahnito, poput poplašena konja, gadno se nagnuo i usporavao je. Muškarac koji se satima držao za dasku u oceanu poslije je posvjedočio da je jasno vidio kako su otpali propeler i osovina lijevog motora. Posve se odvojili. Pričali su da je propeler razderao trup broda i otvorio duboku ranu, voda je silovito nadirala, poplavila strojarnicu i ubrzo će prodrijeti i u potpalublje, jer po svemu sudeći ni vodonepropusna vrata nisu bila ispravna.

Pričali su da je netko pokušao zatvoriti pukotinu metalnim pločama. Uzalud.

Pričali su da je orkestar dobio zapovijed da nastavi svirati. Bez prestanka.

Brod se sve jače naginjao, mrak se spuštao, more se uzburkalo.

Kad je postalo očito da početna umirivanja putnika više nisu dovoljna, zapovjednik je naredio da se motori zaustave, oglasio je uzbunu i radiotelegrafisti su odaslali prvi SOS.

Više je plovila primilo poziv upomoć, dva parobroda, čak i neki prekooceanski brodovi koji su se nalazili u blizini. Odmah su pritekli upomoć, ali svi su se morali zaustaviti podalje jer je uočljiv stup bijelog dima izazvao bojazan da bi u kotlovnici moglo doći do pogubne eksplozije.

Zapovjednik je sa svojega mosta preko razglasa sve bespomoćnije pozivao na prisebnost i koordinirao pružanje pomoći, pri čemu su prednost imale žene i djeca. No kad je pala noć, mrkla noć mladog mjeseca, i kad je na brodu k tome nestalo struje, stanje se drastično pogoršalo.

Spušteni su čamci za spašavanje, no brod se već strašno nagnuo i mnogi su se od njih odmah okomito strmoglavili i pritom udarili o brodski trup, drugi su bili u lošem stanju i neupotrebljivi, puštali su vodu, koju su putnici bili prisiljeni grabiti i izbacivati šeširima. Dio ih se prevrnuo pod naletom gomile ili potonuo zbog preopterećenosti. Mnogi putnici, obrtnici i seljaci iz dolina i ravnica, nikad prije nisu vidjeli more i nisu znali plivati. Molitve su se miješale s kricima.

Zavladala je panika. Mnogo je putnika palo ili se bacilo u more i utopilo se.

Neke je, tako se govorilo, obuzeo očaj. Druge su, kako je prenio lokalni tisak, žive proždrli morski psi.

U toj su općoj pomutnji izbile bezbrojne svađe, ali bilo je i hrabrih postupaka i požrtvovnosti. Nakon što je pomogao desecima drugih, mladić s prslukom za spašavanje čekao je svoj red da skoči u more. Tad je ugledao starca koji nije znao plivati i za njega nije bilo mjesta ni u jednom čamcu i sad je tražio pomoć. Mladić mu je navukao svoj prsluk za spašavanje, skočio je u more s njim i pokušao doći do najbližeg čamca. Plivao je kao lud, kad su iznad valova doprli uzrujani glasovi: morski psi! Morski psi! Nasrnuli su na njega. Prijatelj ga je uspio podići na čamac, ali ozljede su bile pogubne. Nedugo je potom preminuo.

Kad su preživjeli to ispričali, cijela je Argentina bila dirnuta. U njegovu rodnom selu u pokrajini Entre Ríos nazvali su po njemu školu. Mladić je bio sin doseljenika iz Pijemonta i Argentinke, tek je navršio dvadeset jednu godinu i zvao se Anacleto Bernardi.

Voda je posve preplavila brod mnogo prije ponoći, pramcem se okomito podigao uvis i uz posljednji glasni, gotovo životinjski jecaj, potonuo je na dubinu i veću od 1400 metara. Razna se svjedočanstva slažu u tvrdnji da je zapovjednik ostao na brodu sve do kraja i od preostalih glazbenika u orkestru tražio da sviraju "Kraljevski marš". Njegovo tijelo nikada nije nađeno. Netom prije nego što je parobrod potonuo, pouzdano su se čuli brojni hici iz vatrenog oružja koje su, govorilo se, ispalili brodski časnici; nakon što su učinili za putnike sve što su mogli, odlučili su da se neće izlagati mukama utapanja.

Nekoliko je čamaca uspjelo doploviti do brodova u blizini i zahvaljujući njima, kao i čamcima s drugih plovila koja su pritekla upomoć, spasile su se stotine ljudi.

Spašavanje brodolomaca koji su se nastojali održati na površini kako su znali i umjeli potrajalo je sve do kasno u noć. Kad su prije zore na mjesto nesreće došli drugi brazilski parobrodi, nisu zatekli više nijednog preživjelog.

Taj brod, dugačak 150 metara, početkom je stoljeća bio dika trgovačke mornarice, bio je najglasovitiji prekooceanski brod talijanske flote, prevozio je uglednike poput Artura Toscaninija, Luigija Pirandella i Carlosa Gardela, legende argentinskoga tanga. No ta su vremena bila odavno prošla. U međuvremenu se dogodio i svjetski rat, a habanje, nemar i manjak održavanja učinili su ostalo. Brod je tako postao poznat kao "balaìna", balerina, zbog dvojbenog općeg stanja. Kad se, uz kolebanja samog zapovjednika, otisnuo na svoje posljednje putovanje, prevozio je više od 1200 putnika, uglavnom iseljenika iz Pijemonta, Ligurije i Veneta. Ali također iz regija Marche, Basilicata, Kalabrija.

Prema podacima koje su obznanile tadašnje talijanske vlasti, u nesreći je poginulo nešto više od 300 ljudi i navodno je većinom bila riječ o članovima posade; no južnoameričke novine objavile su mnogo veće brojke, više nego dvostruko veće, koje su uključivale i slijepe putnike, više desetaka sirijskih iseljenika i talijanske težake sa sela koji su zimi odlazili nadničariti u Južnu Ameriku.

Koliko god to tijela režima nastojala umanjiti ili prikriti, taj je brodolom bio talijanski "Titanik".

Ne znam koliko sam puta čuo priču o tom brodu nazvanom po kćeri kralja Viktora Emanuela III., kćeri koja je mnogo godina poslije i sama tragično skončala u logoru Buchenwald, potkraj još jednog užasnog rata. Princeza Mafalda. Ta se priča prepričavala u mojoj obitelji.

Prepričavala se u susjedstvu.

O njoj su pjevale pučke pjesme doseljenika, s jedne na drugu obalu oceana: "Iz Italije Mafalda isplovila s više od tisuću putnika… Očevi i majke grlili su djecu dok u valovima nestaju."

Moj djed i baka i njihov sin jedinac Mario, mladić koji će potom postati moj otac, kupili su kartu za tu dugu plovidbu, za taj brod koji je iz luke Genova isplovio 11. listopada 1927. za Buenos Aires.

Ali nisu se ukrcali.

Koliko god se trudili, nisu uspjeli navrijeme prodati imovinu. Obitelj Bergoglio protiv je svoje volje nakraju morala zamijeniti kartu i odgoditi odlazak u Argentinu.

Zato sam ja sad ovdje.

Ne možete ni zamisliti koliko sam puta zahvaljivao Božjoj providnosti.

"Sirio", "Frisca", "Mafalda": te su se tragedije stapale i miješale.

ZA IL MESSAGGERO

Papa vrlo živo pripovijeda o vlastitom rođenju i o rođenju svoje braće: pripovijest se može popratiti izvanrednim, dosad neobjavljenim fotografijama Franje u dobi od samo nekoliko mjeseci, iz njegove privatne zbirke.

Ulomak:

Volim točnost, naučio sam cijeniti tu vrlinu. Doći navrijeme smatram svojom dužnošću, znakom pristojnosti i pšotovanja. Ali prvi put i već sam kasnio. Termin je prošao još prije tjedan dana, a ja nikako da se odlučim. Bilo mi je lijepo kod mame. Srećom, partera odnosno primalja, gospođa Palanconi, bila je sposobna i iskusna žena, koja će u životu proslaviti čak pet tisuća rođenja. Kad je shvatila da se više ne smije čekati, pozvala je obiteljskog liječnika i on je dojurio. Zatekao je mamu u sobi, ležala je u krevetu; doktor Scanavino ju je pregledao, umirio je… a onda, i o tome se često naveliko pričalo na našim obiteljskim okupljanjima, sjeo joj je na trbuh, pritiskao, "poskakivao", ne bi li potaknuo porođaj. I tako sam došao na svijet, na dan svetog Lazara iz Betanije, prijatelja kojega je Isus uskrsnuo iz mrtvih. "Izašao" sam s gotovo pet kilograma, a mama oko 44: uglavnom, bilo joj je itekako naporno…

Maria Luisa Palanconi pratit će u dolasku na svijet i svu moju braću, a potom čak i sina moje sestre.

Ne sjećam se rođenja svojega brata, drugorođenog Oscara Adriána, koji je dobio ime po ujaku, jer tada, 30. siječnja 1938., imao sam tek nešto više od godine dana. Ali zato pamtim rođenje svoje sestre Marte Regine 24. kolovoza 1940. A posebno se sjećam rođenja četvrtog: intiman je to, obiteljski prizor, pred očima mi je kao da se sada događa. Mi djeca svi smo bolesni, imamo gripu, Oscar i ja u svojoj sobi, moja sestrica u svojoj. Dolazi doktor Rey Sumai, pregleda nas sve troje, zatim sigurnim korakom krene niz hodnik, prema kućnoj biblioteci gdje su tatine knjige, a sad je ondje smještena mama. Uđe, stavi joj ruku na trbuh i uzvikne: "O, još malo!" Nekoliko sati potom dolazi gospođa Palanconi sa svojom velikom torbom. Tata i ujak nalaze se u kuhinji. Vrata biblioteke zatvaraju se pred nama, mama je unutra s primaljom, a mi djeca nagurali smo se iza vrata, priljubili na njih uho da prisluškujemo, da čujemo trenutak u kojem će doći novi bratac, njegov prvi vrisak životu. Odrasli su nam pričali o rodi koja treba doći iz Pariza - tko zna zašto, možda zato što od Velike svjetske izložbe održane krajem prethodnog stoljeća kao da je upravo iz toga grada dolazilo sve novo i moderno - ali Oscar i ja već smo shvatili što je na stvari. Znali smo kako se rađaju djeca. A te se večeri 16. srpnja 1942. rodio Alberto Horacio. Ekipa je bila gotovo sastavljena.

Obična obitelj, dostojanstvena. Dostojanstvu su nas roditelji stalno učili i riječima i djelom.

Od svoje druge godine života pa sve dok nisam navršio dvadeset jednu, stanovao sam stalno na broju 531 ulice Membrillar. U jednokatnici s tri spavaće sobe, roditeljskom i dvjema koje smo dijelili mi braća i sestre, s kupaonicom, kuhinjom s blagovaonicom, reprezentativnijim dnevnim boravkom, terasom. Za mene su ta kuća i ta ulica korijeni u Buenos Airesu i u Argentini. Običan stan u običnoj četvrti niskih kuća; vladalo je mirno i bezbrižno ozračje, atmosfera povjerenja u druge i u budućnost. Ako se mama morala nešto kasnije vratiti kući, pa se bojala da ćemo mi već doći iz škole, ostavila bi ključeve redarstveniku iz naše četvrti, odmah na uglu; no istina je zapravo, kako se to običava reći, da se moglo spavati uz otključana vrata. Bila je to četvrt srednjeg staleža usred grada u stalnoj mijeni i usred velike zemlje, jedne od površinom najvećih na svijetu. Popis stanovništva 1869. pokazao je da je broj žitelja još daleko od dva milijuna, ali kad sam se rodio 1936. već ih je bilo dvanaest milijuna i ta je brojka rasla eksponencijalno, a glavni grad već je bio jedna od najvećih metropola na svijetu. Te će se brojke s vremenom i više nego utrostručiti. Mlada zemlja, rođena na nepreglednoj i pustoj ravnici iz jedne od najzabačenijih i perifernih kolonija golema španjolskog carstva, bez blještavog mamca plemenitih kovina, čija je složena, tragična i čudesna povijest zgusnuta u malo više od dva stoljeća i nekoliko naraštaja. Moja domovina, prema kojoj i dalje osjećam istu veliku i snažnu ljubav. Narod za koji se svakodnevno molim, koji me oblikovao, pripremio i zatim predao drugima. […]

Kad se rodila i Maria Elena, također u kući u ulici Membrillar, 17. veljače 1948., nakon što je mama prethodno dijete izgubila na početku trudnoće, pleme je bilo na broju. S pridruženim Churrincheom, psićem neodređene i neodredive pasmine, kojega smo tako nazvali u čast drugog neukrotivog četveronošca iz pampe koji je nekoć pripadao djedu i baki s majčine strane. Mama je govorila da smo nas petero njezine djece kao prsti jedne ruke, svatko drukčiji; svi različiti i svi jednako njezini: "Jer ako se ubodem u prst, boli me jednako kao da sam se ubola u neki drugi." […]

Tanos, tako nas zovu u Argentini. Među prvim talijanskim doseljenicima na Platu isticali su se u početku uglavnom Đenovljani, do te mjere da je Xeneixes postao pridjevak kojim se označavalo gotovo sve. Među talijanskim sjevernjacima mnogi su se prezivali Battista i tako je Bachicha postao uobičajen nadimak za Talijane. Tome se naposljetku pridodalo brojno doseljeništvo s juga Apeninskog poluotoka - iz Kalabrije, sa Sicilije, iz Apulije i Kampanije - a kad bi one koji su se iskrcali tko pitao odakle su, počeli su odgovarati: "Soy Napulitano", Napuljac sam, i to se pretvorilo u Tanos, zbirno ime kojim se dio uzima za sve. Sve nas izjelice tjestenine.

ZA LA STAMPA

Papa Franjo i barrio, četvrt njegova djetinjstva, multietnički i multireligijski svijet u malom u kojem žive najraznovrsniji ljudi. Emotivna i čovječna priča o prostitutkama iz susjedstva dosad je bila posve nepoznata: papa prvi put pripovijeda te epizode.

Ulomak:

Četvrt je bila složen svijet u malom, multietnički, multireligijski, multikulturalni.

Naša je obitelj uvijek bila u izvrsnim odnosima sa židovima, a u Floresu su ih zvali "Rusi" jer ih je mnogo potjecalo s područja Odese, gdje je živjela vrlo brojna židovska zajednica, koja će u Drugom svjetskom ratu pretrpjeti strahovit pokolj za vrijeme rumunjske i nacističke okupacije. Mnogi klijenti tvornice gdje je tata radio bili su židovi iz tekstilnog sektora i među njima smo imali više prijatelja.

Kao što smo i u svojoj dječjoj družini imali nekoliko prijatelja muslimana, koji su za nas bili "Turci", s obzirom na to da ih se većina iskrcala s putovnicom starog Osmanskog Carstva. Bili su Sirijci i Libanonci, zatim Iračani i Palestinci. Prvi časopis na arapskom jeziku u Buenos Airesu počeo je izlaziti u osvit 20. stoljeća. […]

Je li Turčin tu? Dolazi li i Rus? U četvrti mojega djetinjstva razlike su bile normalnost i međusobno smo se poštivali.

Baš kao i ulična tržnica, i četvrt je bila koncentrat raznoraznih ljudi. Radišnih, napaćenih, pobožnih, veselih.

Živjele su ondje četiri "usidjelice", gospođice Alonso, pobožne žene španjolskog podrijetla koje su doselile na Platu, a bile su vrlo vješte vezilje, tehnika im je bila krajnje istančana. Bod pa molitva, molitva pa bod. Mama je poslala k njima moju sestru, da nauči vesti, ali Marta se nasmrt dosađivala i negodovala: "Ali, mama, one ni da pisnu, ne kažu ni riječ, samo se mole!" […]

A gotovo na samom uglu naše ulice nalazila se peluquería, frizeraj uz koji je bio i stan; frizerka se zvala Margot i imala je sestru prostitutku. Usklađivala je tu djelatnost sa šamponiranjem, šišanjem i viklerima. Bile su dobre osobe i mama je kojiput išla k njima na frizuru. Jednoga je dana Margot dobila dijete. Nije mi bilo jasno tko je otac i to me zbunjivalo i izazivalo moju radoznalost, ali susjedstvo kao da nije previše marilo za to.

Na istom kućnom broju, ali u drugom stanu, živio je muškarac oženjen za revijalnu plesačicu, a i za nju se govorilo da je prostitutka: umrla je mlada, od sušice, slomljena takvim životom. Sjećam se tužne užurbanosti tog sprovoda: muž je djelovao osorno i distancirano, povukao se u svoju sebičnost, jedina mu je briga bila da i njega ne načne bolest i nova žena koja će zamijeniti pokojnicu. I majka te gospođe, Berte, bila je plesačica, Francuskinja, a pričalo se da je nastupala u pariškim noćnim klubovima; sad je služila u tuđim kućama, satima, ali njezino držanje i dostojanstvo izazivali su dubok dojam.

Već sam kao dijete upoznao i najmračniju i najmučniju stranu života, istovremeno, u istom bloku kuća. Pa i svijet zatvora: četke kojima smo se koristili za odjeću proizvodili su zatvorenici iz obližnjeg zatvora i od njih smo ih kupovali, tako da sam ondje prvi put shvatio da postoji i takva stvarnost.

Još su dvije djevojke iz susjedstva, također sestre, bile prostitutke. Ali za visoko društvo: sastanke su dogovarale telefonom, po njih su dolazili automobilom. Zvali su ih la Ciche i la Poróta i svi su ih u četvrti poznavali.

Prođu godine kadli jednoga dana, već sam bio pomoćni biskup Buenos Airesa, zazvoni telefon u biskupiji: treba me la Poróta. Posve sam je izgubio iz vida, nisam je vidio još otkako sam bio dječak. "Hej, zar se ne sjećaš? Saznala sam da si postao biskup, voljela bih te vidjeti!" Nemoguće ju je zaustaviti. Dođi, odgovorim i ugostim je u biskupiji, još sam bio u Floresu, vjerojatno je to bilo 1993. "Znaš", kaže mi ona, "posvuda sam radila kao prostitutka, i u Sjedinjenim Državama. Zaradila sam novca, onda sam se zaljubila u starijeg muškarca, bio mi je ljubavnik, a kad je umro, posve sam promijenila život. Sad imam i mirovinu. I odlazim kupati starce i starice po staračkim domovima, one koji nemaju nikoga da se brine o njima. Na misu ne idem baš često, ja sam sa svojim tijelom svašta radila, ali sad se želim brinuti o tijelima koja nikoga ne zanimaju." Suvremena Magdalena. Kaže mi da i sestra la Ciche vodi posve drukčiji život i da provodi vrijeme moleći stalno u crkvi: "Liže oltare, u to se pretvorila! Daj, i ti joj reci da mrdne stražnjicu i učini nešto za druge!" Jezik joj je bio živopisan i maštovit, četiri psovke na svakih pet riječi. I bila je bolesna.

Mnogo poslije, kad sam već bio buenosaireski kardinal, la Poróta me opet zove da mi kaže kako bi voljela proslaviti s prijateljicama i da me pita mogu li za njih održati misu u župi Svetog Ignacija. Kažem: da, naravno, i pitam se tko bi mogle biti te njezine prijateljice. "Ali dođi ranije, jer se mnoge žele ispovjediti", doda la Poróta.

U to sam se vrijeme često nalazio s ocem Pepeom, don Joséom Di Paola, mladim svećenikom kojega sam upoznao početkom svojega episkopata i koji je od 1997. bio župnik u Virgen de Caacupé, u villa 21. Božji je čovjek, jedan od svećenika koji oduvijek služe u villas miserias, u sirotinjskim četvrtima rasutima po Buenos Airesu; samo u glavnome ih je gradu tridesetak, a otprilike tisuću u cijeloj pokrajini. U villas je koncentrirano mnoštvo ljudi, to su mravinjaci sa stotinama tisuća stanovnika. Obitelji pretežno iz Paragvaja, Bolivije, Perua i iz unutrašnjosti Argentine. Države ondje nikada nije bilo, a kada je država odsutna četrdeset godina, ne daje krov nad glavom, struju, plin ni javni prijevoz, nije nezamislivo da će se umjesto nje uspostaviti paralelna organizacija. S vremenom je droga počela kolati u golemim količinama, a s drogom je došlo i nasilje i raspad obitelji. Paco, što dolazi od pasta de coca, onoga što ostane nakon prerade kokaina za bogata tržišta, droga je siromašnih: pošast koja samo uvećava beznađe. Ondje, na tim periferijama koje za Crkvu moraju biti novi centar, skupina laika i svećenika poput oca Pepea živi i svakodnevno svjedoči evanđelje među odbačenima jedne ekonomije koja ubija. Tko god kaže da je religija opijum za narod, umirujuća priča koja služi otuđenju ljudi, trebao bi najprije u obilazak villas: vidio bi kako je ondje zahvaljujući vjeri i pastoralnom i civilnom zalaganju ostvaren nevjerojatan napredak, unatoč golemim poteškoćama. Doživio bi također veliko kulturno bogatstvo. Na svoje bi se oči uvjerio da je, baš kao i vjera, svaka služba uvijek i susret i da prije svega mi možemo mnogo toga naučiti od sirotinje. Kada kažu da sam papa villero, barakaški papa, samo se molim da budem uvijek dostojan toga.

Susret s ocem Pepeom uvijek mi godi duši i duhovnom životu. S vremenom smo se još više sprijateljili. Te godine, mislim da je bila 2001. i Pepe je već neko vrijeme bio cura villero, župnik u faveli, proživljavao je složeno i teško razdoblje, krizu svećeničkog poziva, o čemu je zatim i sâm govorio. Iskreno se obratio svojim nadređenima, zatražio da ga oslobode vršenja svećeničkih dužnosti i otišao raditi u tvornicu obuće. Kad mi je to rekao, jednostavno sam mu kazao: dođi k meni kad god hoćeš. I on je počeo dolaziti. Više je nego jednom nakon posla putovao i dva sata da dođe u katedralu. Čekao sam ga, otvorio bih mu vrata, slušao sam ga i razgovarali smo. Ali uvijek bez obaveze. Susret za susretom, mjesec za mjesecom, prolazilo je vrijeme, sve dok jedne večeri nije došao i rekao mi: "Oče, evo me… Volio bih služiti misu." Zagrlili smo se. Hoćeš li da je služimo zajedno 20. srpnja, na dan prijateljstva, Fiesta del Amigo? Bio je zadovoljan. Hajdemo onda u Svetog Ignacija, rekao sam: ja idem tamo služiti misu jer me zamolila gospođa iz Floresa.

Tako smo otišli zajedno. Krenuli smo pješice iz nadbiskupije ulicom Bolívar i došli do crkve: sve su bile bivše prostitutke i prostitutke iz "sindikata". I sve su se htjele ispovjediti. Bio je to predivan obred. I la Poróta je bila zadovoljna, gotovo ganuta.

Pozvala me još jedan, posljednji put, nakon nekog vremena, dok je ležala u bolnici. "Molila sam te da dođeš da mi daš bolesničko pomazanje i da me pričestiš, jer, znaš, ovaj put se neću izvući." Sve to nakon što je ispsovala liječnika, a prije nego što se izderala na drugu pacijenticu; paprenost nije izgubila, čak ni tako iznemogla. "Genio y figura hasta la sepultura", kažemo u Argentini: vuk dlaku mijenja, ćud nikada.

Ali otišla je na dobar način, kao "carinici i bludnice" koji nas "pretekoše" "u kraljevstvo Božje" (Mt 21, 31). Bila mi je vrlo draga. I sad ne zaboravljam pomoliti se za nju na godišnjicu smrti.

ZA REPUBBLICA

Papa Franjo prvi put progovara o dvjema tragičnim epizodama iz svoje mladosti: o dječaku iz razreda, ubojici i zatim samoubojici, i o drugom dječaku, koji je ubio vlastitu majku. I spominje svoj odnos s Borgesom, čije riječi čudesno prate te dvije drame, netom prizvane u sjećanje.

Ulomak:

Ali nećemo svi zajedno steći svjedodžbu na kraju 1955. godine, ne svih četrnaest dječaka koji su šest godina prije u ožujku prvi put kročili puni nade u Tehničku školu smjera kemijske industrije br. 12. Ne svi, nažalost.

Netko će tragično pasti putem.

Bio je sin policajca. I vjerojatno po mnogočemu najinteligentniji i najdarovitiji među nama, strastveni i izvrsni poznavatelj klasične glazbe, načitan koliko i glazbeno obrazovan… Bio je genijalac, ta visoka i krupna momčina, najkorpulentniji među nama. Genijalac.

No ljudski je um katkada nedokučiva zagonetka. I jednoga dana, naizgled poput bilo kojeg drugog dana, taj je mladić uzeo očev pištolj i ubio prijatelja iz susjedstva, svog vršnjaka.

Vijest je odjeknula kao hitac iz pištolja, šokirala nas je. Stavili su ga iza rešetaka zatvorskog odjela ludnice i ondje sam ga posjetio. Bilo mi je to prvo konkretno iskustvo zatvora, dvostrukog zatvora, jer pod ključem su držali i mentalne bolesnike. Uspio sam pozdraviti prijatelja samo kroz minijaturan prozorčić, poput poštanske marke presječene na četvorine rešetkom i uokvirene teškim željeznim vratima. I bilo je strašno, duboko me potreslo. Vratio sam se da ga posjetim s nekolicinom školskih drugova. No nekoliko dana nakon toga čuo sam u školi kako ga s podsmijehom ogovaraju podvornik i dečki iz drugog razreda. Pobjesnio sam. Svašta sam im izgovorio, a zatim sam odjurio k ravnatelju izraziti negodovanje, reći da se takvo što ne bi više smjelo događati, da je još gore što je u to uključen i podvornik, da taj dečko već dovoljno pati, u ludnici i zatvoru. Zbog tog sam ispada bijesa u školi došao na glas kao pravednik, ne znam koliko zasluženo; tako je to s glasom koji nas prati. Mog su prijatelja zatim poslali u popravni dom i nastavili smo dopisivati se, od doživotne kazne spasilo ga je to što je u vrijeme zbivanja još bio maloljetan. Pušten je na slobodu nekoliko godina poslije.

Kad sam završio srednju školu, već sam bio u novicijatu, nazvao me bivši školski drug: rekao mi je da je uspio naći sestru tog dečka i da mu je ona, shrvana, ispričala kako je, nedugo nakon što je izašao iz popravnog doma, počinio samoubojstvo. Imao je otprilike dvadeset četiri godine.

Katkada, kako kaže psalam, "pamet i srce čovječje bezdan su duboki" (Ps 64, 7).

Ta je bol prizvala u pamet i srce drugu bol.

Išao sam u četvrti razred kad mi je u autobusu prišao dječak iz prvog. Mislim da me je pitao mogu li mu posuditi knjigu koja mu treba, rekao sam da mogu, da je imam kod kuće i da ću mu je donijeti i tako je započeo naš odnos. Bio je sin jedinac, a u školi dobro poznat po problemima s disciplinom. Ja sam već bio osjetio u sebi poziv, jako sam ga bio svjestan, ali nisam ga obznanio drugima, a vidio sam da taj dječak još nije primio prvu pričest i, uglavnom, počeo sam mu praviti društvo, razgovarati s njim, brinuti se o njemu koliko mogu. Čak sam bio kod njega i upoznao mu roditelje, dvoje krasnih ljudi, obitelj Heredia, ali… Ali onda, kad sam išao u šesti razred, taj je dječak nožem ubio majku. Imao je možda petnaest godina, ne više.

Sjećam se bdijenja u toj kući, blijedog očeva lica, njegove dvostruke boli, nemogućnosti spokoja. Izgledao je kao Jobova maska: "Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju" (Job 17, 7).

I ta je vijest poharala školu kao oluja, mogao bih možda reći da nas je ispunila osjećajem tragičnosti i složenosti života. Jorge Luis Borges napisao je: "Pokušao sam, s tko zna kakvim uspjehom, načiniti kopiju neposredno sročenih priča. Ne usuđujem se tvrditi da su jednostavne; na ovome svijetu nema jedne jedine stranice, jedne jedine riječi koja bi to bila."

Nužna je skromnost kako bi se prikazalo složeno iskustvo života.

Veoma sam volio i cijenio Borgesa, dojmilo me se kako je ozbiljno i dostojanstveno živio. Bio je mudar čovjek velike dubine. Kad sam s tek navršenih dvadeset sedam godina počeo predavati književnost i psihologiju na Colegio de la Inmaculada Concepción, Kolegiju Bezgrešnog Začeća u Santa Feu, održao sam tečaj kreativnog pisanja za učenike i palo mi je na pamet da Borgesu preko njegove tajnice, kod koje sam nekoć išao na satove klavira, pošaljem dvije priče svojih đaka. Izgledao sam još mlađi nego što sam bio, tako da su me učenici među sobom zvali nadimkom Carucha (bebasto lice), a Borges je naprotiv već bio jedan od najuglednijih autora 20. stoljeća; svejedno je tražio da mu se priče pročitaju - jer bio je gotovo posve slijep - i štoviše veoma su mu se svidjele. […]

Pozvao sam ga i da održi nekoliko predavanja o temi gauča u književnosti i pristao je; mogao je govoriti o bilo čemu i nikada se nije pravio važan. Sa svojih je šezdeset šest godina sjeo na autobus u Buenos Airesu i putovao osam sati noću do Santa Fea. Na jedno smo od tih predavanja zakasnili jer, kad sam došao po njega u hotel, zamolio me da mu pomognem da se obrije. Bio je agnostik koji je svake večeri izgovarao Očenaš jer je tako bio obećao majci i umro je uz sakramente. Ne može biti ništa drugo nego čovjek duhovnosti onaj koji je napisao ovakve riječi: "Abel i Kain susretoše se nakon smrti Abelove. Putovahu pustinjom i prepoznadoše se izdaleka jer obojica bijahu vrlo visoki. Braća posjedaše na zemlju, zapališe vatru i večeraše. Šutjeli su poput umornih ljudi na izmaku dana. Na nebu se ukaza poneka zvijezda, koja još nije bila dobila svojega imena. U svjetlosti plamena Kain zamijeti na Abelovu čelu znak od kamena; pade mu zalogaj kruha što ga je prinosio ustima, i zamoli da mu bude oprošten zločin. Abel odgovori: 'Jesi li ti mene ubio ili ja tebe? Ne sjećam se više; ovdje smo zajedno kao nekoć.' 'Sada znam da si mi uistinu oprostio', reče Kain, 'jer zaboraviti znači oprostiti. I ja ću nastojati zaboraviti.'"

ZA CORRIERE DELLA SERA

Pripovijedajući o svojem povijesnom apostolskom putovanju u Irak i jednako povijesnom susretu s ajatolahom Al-Sistanijem, papa Franjo prvi put otkriva da je bio meta dvostrukog pokušaja atentata, koji je završio smrću oboje atentatora.

Ulomak:

Pandemija je svima poremetila planove, pa i meni: neke su obveze otkazane, druge su ostale, ali "na daljinu", sva su apostolska putovanja odgođena. No čim se nešto otvorilo, odškrinulo, eto od čega nisam nikako htio odustati: od Iraka, zemlje dviju rijeka, Abrahamova zavičaja. Od susreta s tom mučeničkom Crkvom i s tim narodom koji je toliko propatio. I od toga da zajedno s ostalim vjerskim vođama napravim nov korak za bratstvo među vjernicima.

Gotovo su me svi nastojali odgovoriti od tog putovanja, prvog papinskog putovanja u bliskoistočni pojas poharan ekstremističkim nasiljem i džihadističkim skrnavljenjima; još nije dokraja popustio stisak Covida-19, pa i nuncij u toj zemlji, monsinjor Mitja Leskovar, upravo je bio pozitivan na virus, a svi su izvori izvještavali o visokoj razini ugroze sigurnosti i krvavi su napadi posijali tugu baš uoči mojega odlaska.

Ali ja sam htio ići do kraja. Osjećao sam da moram.

Govorio sam, u svom uskom krugu, da osjećam potrebu obići našega djeda Abrahama, zajedničkog pretka židova, kršćana i muslimana.

Ako djedova kuća gori, ako mu u njegovoj zemlji potomci riskiraju život ili su ga već izgubili, ispravno je što prije doći do kuće.

K tome, nije se smjelo još jednom razočarati ljude koji dvadeset godina prije nisu mogli primiti u zagrljaj Ivana Pavla II. zato što je Sadam Husein, nakon početne otvorenosti, spriječio njegov dolazak, kojim je toliko želio započeti jubilarnu 2000. godinu.

Dobro sam se sjećao kako je razbijen taj san.

Kao i proročanstva svetoga pape, koji je tri godine poslije, već star i bolestan, pokušao sve što je bilo u njegovoj moći, apelima i diplomatskim inicijativama, ne bi li spriječio nov rat koji će lažima o nikad pronađenom oružju za masovno uništenje samo pogoršati razaranja i ubijanja te gurnuti tu zemlju u kaos, pretvorivši je na više desetljeća u leglo terorizma.

Irački narod i Crkva predugo su čekali. Trebalo je pojačati napore kako bi se taj dio svijeta barem trgnulo iz mirenja s ratnom sudbinom, sa zakonom prevlasti jačega, s nemoći diplomacije i prava, a posebno u trenutku kad se činilo da je utjecaj pandemije izbrisao tu i mnoge druge krize s dnevnog reda. […]

Mosul me ranio u srce. Pogodio me poput udarca šakom već iz helikoptera: jedan od najdrevnijih gradova na svijetu, prepun povijesti i tradicije, svjedok smjene različitih civilizacija kroz vrijeme i nekad simbol miroljubivog suživota raznih kultura u istoj zemlji - Arapa, Kurda, Armenaca, Turkmena, kršćana, Sirijaca - pomaljao mi se pred očima kao gomila ruševina nakon tri godine okupacije Islamske države, koja je taj grad izabrala za svoju utvrdu.

Dok sam ga nadlijetao, izgledao mi je iz visine kao rendgenska snimka mržnje, jednoga od najdjelotvornijih osjećaja našega vremena, jer često sama stvara izlike koje ju raspiruju: politika, pravda i uvijek, tako bogohulno, religija, prividni su, licemjerni, priručni razlozi, zato što mržnja, baš kao u predivnim stihovima poljske pjesnikinje Wisławe Szymborske, "trči sama".

Pa i nakon tog razaranja, vjetar mržnje nikako da jenja.

Upozorili su me čim smo dan prije sletjeli u Bagdad. Policija je obavijestila vatikansku žandarmeriju o izvještaju engleske tajne službe: žena opasana eksplozivom, mlada kamikaza, krenula je u Mosul kako bi izvršila samoubilački napad tijekom papinskoga posjeta. A punom je brzinom s istom namjerom krenuo i kombi.

Putovanje se nastavilo.

U predsjedničkoj palači u Bagdadu održali su se susreti s vlastima. A susret s biskupima, svećenicima, redovnicima i vjeroučiteljima u siro-katoličkoj katedrali Sayidat Al-Nejat, Naše Gospe od Spasenja, gdje su jedanaest godina prije ubijena dva svećenika i četrdeset šest vjernika, za koje je pokrenut postupak beatifikacije.

Uslijedio je susret s vjerskim vođama Iraka u ravnici grada Ura, pustoši gdje ostaci Abrahamove kuće graniče sa stepenastim tornjem čudesnoga sumerskog zigurata: kršćani iz različitih Crkava, muslimani, kako šijiti tako i suniti, jezidi, napokon su se našli pod istim šatorom u abrahamskom duhu kako bi se prisjetili da je najbogohulnija uvreda oskvrnuti ime Božje mrzeći brata. […]

A još sam prije toga bio u svetom gradu Nadžafu, povijesnom i duhovnom središtu šijitskoga islama, gdje se nalazi grobnica prorokova rođaka Alija; bio sam ondje radi susreta iza zatvorenih vrata do kojeg mi je bilo posebno stalo, jer predstavljat će kamen međaš na putu međuvjerskog dijaloga i razumijevanja među narodima. Sveta Stolica desetljećima je pripremala susret s velikim ajatolahom Alijem Al-Sistanijem, no nijedan od mojih prethodnika nije ga uspio ostvariti.

Ajatolah Al-Sistani bratski me primio u svojem domu, što je na Istoku gesta koja govori više od svih izjava i dokumenata jer znak je prijateljstva, pripadnosti istoj obitelji. To mi je godilo duši i osjetio sam se počašćenim: nikad prije nije primio šefove država i nikad prije nije ustao, no toga je dana, znakovito, sa mnom to više puta ponovio, dok sam ja s istim osjećajem poštovanja ušao u njegove odaje bez cipela. Od prvog je trenutka ostavio na mene dojam mudra čovjeka, čovjeka vjere, zabrinutog zbog nasilja, koji podiže glas u obranu najslabijih i progonjenih i potvrđuje svetost ljudskog života i važnost jedinstva naroda. Osjetio sam kakav nespokoj izaziva u njemu miješanje religije i politike, svojevrsnu odbojnost, koju dijelimo, prema "državnim svećenicima", i istodobno zajednički poticaj velikim silama da odustanu od jezika rata i da daju prednost razumu i mudrosti. Sjećam se posebno jedne njegove rečenice, koju sam ponio sa sobom kao dragocjen dar: "Ljudska su bića ili braća po vjeri ili jednaki po stvaranju." U bratstvo je već upisana jednakost, ali u svakom slučaju, jednakost je granica ispod koje se ne može ići. Zato, baš kao i istinski razvoj, put mira ne može nikada biti dvosmjeran, nikada ne može ići protiv, može biti samo uključiv, uz duboko poštovanje.

Kad sam sutradan pitao žandarmeriju zna li se što o dvoje atentatora, zapovjednik mi je lakonski odgovorio: "Više ih nema." Presrela ih je iračka policija i digla u zrak. I to me jako pogodilo. I to je bio otrovni plod rata. (nastavak idući tjedan)