U ovdašnjem vremenu razvoj digitalizacije i umjetne inteligencije omogućava fasadno izmijenjenim totalitarnim državama (Kina i Rusija) efikasnije oblike kontrole nad ponašanjem njihovog stanovništva u odnosu prema klasičnim oblicima totalitarizma u kojima se ta kontrola obavljala razgranavanjem široke doušničke i cinkaroške mreže u koju je uvlačen golem broj običnih građana. Stoga u ovakvim i sličnim sustavima zloupotreba razvoja sofisticiranih tehnologija nailazi na najplodnije tlo. Zato je potrebno pronalaziti nove moduse kontrole kojima bi se u što je moguće većoj mjeri suzbile zloupotrebe inače nezadrživog razvoja novih sofisticiranih tehnologija koje svakako imaju i izrazito pozitivne učinke na razvoj modernog društva - navodi ugledni beogradski filozof Slobodan Divjak, iz čijeg opsežnog predavanja "Digitalni totalitarizam", pripremljenog za prošlogodišnje zasjedanje Međunarodne filozofske škole Felix Romuliana (čiji je Divjak počasni predsjednik), prenosimo jedan manji dio.

NAKON KRAJA POVIJESTI

Opće je poznato kako je u svijetu teorije uspostavljen široki konsenzus oko toga da je moderno doba rodilo, između ostalog, i dva oblika totalitarizma, tj. sustave kojima su bili svojstveni pokušaji da se iz jedne točke (političkog centra) uspostavi rigidna kontrola nad svim sferama društvenog života. Ma koliko da su ti režimi bili različiti i po svojoj prirodi i po proklamiranim ciljevima, i jedan i drugi bili su jednodimenzionalni u ideološkom smislu, i time ideološki antipluralistički. U prvom slučaju riječ je bila o sustavu koji je počivao na različitim varijantama komunističke ideologije, a u drugom o sustavu čija je osnova bila rasistička ideologija, no oba su se služila nelegalnim korištenjem brutalnog nasilja u cilju vlastite reprodukcije. Ostavljajući po strani analizu utjecajnih vanjskih faktora na njihovu propast, i jedan i drugi imali su svoju unutrašnju granicu - bili su protivni ljudskoj prirodi; prepreke koje su stajale na putu perpetuiranja njihovih temeljnih ideala bile su njima, tim idealima, imanentne prepreke.

Poslije sloma prvo nacizma, a potom dosta kasnije i komunizma, koji je izgubio bitku s liberalizmom (trećom orijentacijom nastaloj u modernom dobu) ili, kako se to metaforički kaže, poslije pada Berlinskog zida, počele su oživljavati koncepcije o "kraju povijesti". Prvo se pojavila ona, sada već glasovita, teza Francisa Fukuyame da je svijet krenuo nepovratno prema apsolutnoj dominaciji parlamentarnih demokracija - naravno, Fukuyama nije pod "krajem povijesti" podrazumijevao stagnaciju povijesnih procesa; naprotiv, ti procesi će se ubrzavati, ali će se odvijati pod jednim te istim pretpostavkama - u uvjetima vladavine liberalne demokracije.

Kada je daljnji razvoj događaja počeo uvjerljivo demantirati Fukuyaminu tezu, uslijedilo je drukčije, mnogo pesimističnije stajališe Roberta Kaplana da će stanje anarhije - stanje bezakonja i nekontroliranog nasilja - neizbježno obilježiti kraj povijesti. Kaplan je u svom spisu "Nadolazeća anarhija" smatrao da se naznačeno stanje koje će ubrzo zahvatiti čitav svijet najbolje može ilustrirati na primjeru Zapadne Afrike: "Zapadna Afrika postaje simbol anarhije... Bolesti, prenaseljenosti, ničim izazvani zločini, nestašica resursa, migracije izbjeglica, jačanje privatnih vojski, međunarodnih kartela i slično - sve je to najjasnije demonstrirano u Zapadnoj Africi." Bit toga stajališta ogleda se u tvrdnji da će središnja državna vlast postajati sve nemoćnija u sprječavanju rastakanja društva u međusobno nepomirljivo suprotstavljene naoružane grupe.

Ovu sumornu sliku potkrepljuju i najnovije znanstvenofantastične distopije koje se bave prognozama budućeg stanja svijeta. Iako je u tim prognozama po pravilu sadržan trenutak katastrofičnog pretjerivanja, dosadašnje povijesno iskustvo nam pokazuje da se u njima nalazi i nemali dio točnog predviđanja. U tim distopijama neki autori vide Ameriku u budućnosti kao zemlju razdijeljenu na gradske četvrti koje su svedene na uske identitete. Prema njihovoj viziji, u takvoj Americi su potrebne putovnice i vize za putovanja iz jedne četvrti u drugu. CIA je privatizirana, a nosač zrakoplova USS Enterprise postao je plutajuća kuća za izbjeglice... Autoritet federalne vlasti opao je u tolikoj mjeri da obuhvaća samo zemljište na kojem su zgrade federalne vlasti smještene.

TEHNOLOGIJA I TIRANIJA

I napokon danas u prvi plan izbija gledište mnogih suvremenih mislilaca i znanstvenika koji, aludirajući da se u kontekstu razvoja krajnje sofisticirane tehnologije, prije svega umjetne inteligencije, svijet nezadrživo kreće prema etabliranju digitalnih totalitarizama usmjerenih na prisluškivanje i nadziranje ponašanja građana. Pri tome ovi autori tvrde da takav aspekt tehnološkog razvoja može ne samo u despotski uređenim levijatanima nego i u dosadašnjim liberalnim demokracijama ugroziti prava na privatnost i individualne slobode građana. Tako, recimo, Yuval Noah Harari u svom tekstu "Zašto tehnologija rađa tiraniju" tvrdi da je razvoj umjetne inteligencije vjesnik nezaustavljivog rasta broja digitalnih diktatura u kojima će vlasti biti u stanju nadzirati, kontrolirati, pa čak i diktirati način na koji će ljudi utjecati jedni na druge, komunicirati i misliti.

Kao da bi ostvarenje ovakvih predviđanja do kraja realiziralo distopiju iz knjige "1984" Georgea Orwela, koja je predvidjela "Velikog brata" koji kontrolira pojedince s pomoću teleekrana (instrumenata koji uključuju televizije, sigurnosne kamere, mikrotelefone i slično). No realna opasnost od planetarizacije digitalnog totalitarizma ne može se razmotriti na adekvatan način bez prethodnog uočavanja glavnih dodirnih točaka dvaju spomenutih klasičnih totalitarizama modernog doba, i uz njihove bitne razlike, dakle komunizma i nacizma/fašizma.

Prema mom mišljenju ključna dodirna točka oba ova totalitarizma bila je usmjerenost na razaranje pravne države (Rechtsstaat) zasnovane na podjeli vlasti bez koje ne može biti parlamentarizma kao jedinstva legitimnosti (osvajanje većinske podrške neke stranke ili stranačke koalicije na višestranačkim izborima) i legalizma (mehanizam formalno-pravnih ograničenja pobjednika na višestranačkim izborima da vlada samovoljno, provodeći tzv. tiraniju većine). Boljševici su na vlast došli revolucionarnim nasiljem, čiji je krajnji, načelni cilj bio uspostavljanje komunizma kao antipoda kapitalističkom društvu, koje je u svom najrazvijenijem obliku, prema njima, bilo zasnovano na eksploataciji buržoaske nad radničkom klasom. Središnja teorijska pretpostavka revolucionarne komunističke ideologije bila je teza o odnosu baze i nadgradnje, pri čemu se način proizvodnje u svakom društvu tumačio kao njegova bit, a oblici nadgradnje (među koje je spadalo i pravo) kao njegovi pojavni oblici. Bit kapitalizma, kao navodno posljednje forme klasnog društva, prema takvom pristupu, bila je do kraja razvijeni oblik robne proizvodnje u kojem su ne samo proizvodi rada već i sredstva za proizvodnju i radna snaga bili - roba! U sklopu takvog tumačenja kapitalizma tretiranje pravne države kao ideološki i klasno neutralne instance predočavalo se kao privid, kojim se nastoji prikriti njezin upravo ideološko-klasni, buržoaski karakter, tj. njezino stavljanje u funkciju manipulativne obrane eksploatacije radničke klase u sve većim razmjerima. Ova "juristička iluzija" oslanjala se, tvrdili su komunistički ideolozi, na fetišiziranu površinu robne proizvodnje, tj. na sferu razmjene u kojoj se na prvi pogled zbiva ekvivalentna razmjena između kapitalista i slobodnog najamnog rada, koja po svojoj prirodi isključuje vidljivu primjenu prinudnih sredstava nad sudionicima u tom procesu, ali ona zatire navodno nespornu činjenicu da u sferi proizvodnje kao u suštinskoj sferi kapitalističkog načina produkcije i reprodukcije ljudskog života kapitalisti prisvajaju za sebe dio tuđeg rada, tj. rada radnika bez ekvivalentne razmjene.

Dakle, u samom obliku kapitalističkog prisvajanja viška rada, kao specifično povijesnom obliku eksploatacije, u kojem se potreban rad (rad za sebe) i rad za drugoga podudaraju i u vremenu i u prostoru, sadržana je nužnost apstrahiranja (izdvajanja) odnosa sile iz samih neposrednih procesa proizvodnje koji poprimaju oblik bezličnog mehanizma javne vlasti odvojenog od društva. Stoga uspostavljanje komunizma zahtijeva radikalno ukidanje univerzaliziranog oblika robne proizvodnje, koje za sobom nužno povlači i ukidanje tzv. pravne države, a time i parlamentarizma kao nužnog uvjeta postojanja modernog formalnog prava.

SJENE KOMUNIZMA

Najviši teorijski autoritet komunističkog pokreta, Karl Marx, najjasnije je izrazio svoj odnos prema razvijenoj robnoj proizvodnji i prema pravu u spisu "Kritika Gotskog programa": "Unutar kolektivnog, na zajedničkom vlasništvu sredstava za proizvodnju baziranog društva, proizvođači ne razmjenjuju svoje proizvode, ni rad utrošen na proizvode ne pojavljuje se ovdje kao vrijednost tih proizvoda, jer sad, suprotno onom što imamo u kapitalističkom društvu, individualni radovi postoje ne okolišno, nego neposredno kao sastavni dijelovi cjelokupnog rada". Jasno da jasnije ne može biti. Rad koji stvara upotrebnu vrijednost ne potvrđuje se ovdje kao društveno koristan rad, okolišno, tj. posredovanjem tržišta, već neposredno, bez tržišnog posredovanja. To je bez daljnjeg nerobni način proizvodnje koji zahtijeva totalno plansko gospodarstvo. No Marx, određujući ovaj tip komunizma kao niži, prijelazni oblik k višem autentičnom obliku komunizma, iskazuje svoj odnos prema pravu kao pravu što izmiče mnogim njegovim interpretatorima. "Ovdje (nastavlja Marx) očito vlada isti princip koji regulira razmjenu robe ako je ta razmjena - razmjena ekvivalenata. Sadržaj i forma su izmijenjeni jer u promijenjenim uvjetima nitko ne može dobiti ništa drugo osim svoga rada i jer s druge strane ništa ne može prijeći u individualno vlasništvo pojedinca osim individualnih sredstva za potrošnju." Ali ovo jednako pravo prešutno priznaje nejednaku prirodnu obdarenost i prema tome nejednaku radnu sposobnost kao prirodnu privilegiju. Zato je ono, po svom sadržaju, pravo nejednakosti kao i svako drugo pravo. Dakle, Marx se pokazuje kao radikalni kritičar ne tek buržujskog prava već i prava kao takvog. No ovaj njegov zaključak nije izraz njegove logičke nekoherentnosti u mišljenju, već je upravo u skladu s njegovom teorijom o odumiranju države, tj. sa shvaćanjem komunizma kao slobodne asocijacije proizvođača, kao zajednice u kojoj će vladati ono glasovito načelo - svatko prema svojim sposobnostima, svakome prema potrebama.

Ali veliko povijesno iskustvo vezano uz izgradnju komunizma, naročito u fazi tzv. ratnog komunizma, neosporno je potvrdilo tezu prema kojoj, ako se robnom obliku oduzme depersonalizirana moć, ona će nužno prijeći u ruke "osobe nad osobama", koja će u pravnom vakuumu, tj. bez ikakvih pravnih ograničenja arbitrarnoj samovolji vlasti, uspostaviti, uz pomoć njoj lojalnih institucija i obavještajnih službi, kontrolu nad svim područjima ljudskog života uključujući i umjetnost, organizirati velike društvene mobilizacije odozgo kako bi uspostavila privid masovne podrške revolucionarnom teroru koji je uključivao arbitrarna uhićenja, montirane političke procese namijenjene ili tzv. kontrarevolucionarima ili tzv. otpadnicima od komunističke ideologije i slično. Prijelazno razdoblje prema komunizmu u Sovjetskom Savezu i u zemljama tzv. Varšavskog pakta trajao je dosta dugo, zahvaljujući odstupanju od principa ortodoksnog komunizma, tj. doziranom otvaranju prema tržištu i uvođenju određenih oblika participativne demokracije, što je za posljedicu imalo slabljenje totalitarne stege. Međutim, u tom procesu nikad nisu napuštena dva njegova temeljna principa - jedinstvo vlasti i demokratski centralizam. Onaj prvi princip je u praksi omogućavao primat partijske vrhuške nad pravom, a onaj drugi je onemogućavao preglasanoj manjini da nastavi i dalje zastupati svoje manjinsko stajalište. Oba ta načela osiguravala su ideološku monolitnost ili, ako baš hoćete, bila su brana prelasku u demokratski parlamentarni sustav.

USPOMENE NA SLOBODU

Naravno, kao što sam prethodno naglasio, opasnost od uspostavljanja digitalnog totalitarizma prijeti i ovodobnim političkim sustavima drukčijeg predznaka, uključujući i liberalne demokracije. Ta opasnost nije samo potencijalna već se u pojedinim zemljama djelomično ili stvarno manifestira.

Uglavnom, mnogi događaji iz bliže ili dalje prošlosti potvrđuju činjenicu da se "uspomena na slobodu" doduše može zahvaljujući snažnoj represiji dugo potiskivati u sferu nesvjesnog, ali da se ona iz čovjeka kao takvog ne može iskorijeniti. I upravo je to posljednja brana planetarizaciji digitalnog totalitarizma čiji glavni akteri nisu izumitelji sve sofisticiranijih tehnologija, već vodeći kreatori politike koji teže tome da državu transformiraju u ničim ograničenog Levijatana koji nastoji ukinuti svaki oblik autonomije društva, koji želi ovladati čovjekom iznutra, instrumentalizirajući u cijelosti njegovu svijest, tj. pretvarajući ga u puki automat koji bespogovorno izvršava njegove zapovijedi zasnovane na njegovoj nezasitnoj "Volji za moć" radi nje same. Glasovitu tezu Friedricha Nietzschea o vječitom vraćanju istoga valja tumačiti kao vječito vraćanje volje za moć koju Nietzsche ontologizira, tretirajući je kao utemeljujući princip svega postojećega: "Ovaj svijet je volja za moć - ništa drugo! I vi sami ste volja za moć - i ništa drugo!".

(Slobodan Divjak do sada je napisao 10 filozofskih knjiga problemskog tipa, uključujući Problem Identiteta, Teror uma ili teror nad umom - Carl Schmitt kao ikona postmodernizma, Kultura, država i građanstvo, itd. Uz to objavio je znatan broj studija u prestižnim međunarodnim časopisima i sudjelovao na brojnim međunarodnim konferencijama)