Serijal Squid Game nastavlja se točno tamo gdje je prva sezona završila, sa Seong Gi-hunom (Lee Jung-jae) koji se sprema ući u avion kako bi napokon otišao vidjeti svoju kćer u SAD nakon pobjede na Igrama - prije nego što nazove broj s jedne od karata Squid Gamea. Nakon gledanja Gi-huna kako vadi uređaj za praćenje ugrađen iza njegova uha skačemo dvije godine unaprijed. Hwang Jun-ho (Wi Ha-joon) sada je prometni policajac, nakon što ga je ribar pronašao gotovo mrtvog u vodi u blizini jednog od otoka. U međuvremenu, Gi-hun je posvetio svoj život lovu na ljude koji stoje iza Igara. Koristi se svojim bogatstvo da kupi oronuli motel i radi s lihvarom, kojem je vratio novac kako bi pronašao regruta igara (Gong Yoo) koji bi mogao dobiti novo mjesto u drugom krugu - piše o drugoj sezoni "Igre lignje" Therese Lacson, čiji prilog za collider.com, uz neznatne prilagodbe u opremi prenosimo u nešto kraćoj verziji.

LEKCIJE O LIKOVIMA

Sa samo sedam epizoda u sezoni, prve dvije usredotočene su prvenstveno na Gi-hunov lov, odvajajući se od granica Igara, a serija je zbog toga bolja. To nam postavlja temelje da shvatimo koliko je daleko Gi-hun stigao od kraja prve sezone. On nije samo čovjek u sobi s crvenom vezom; vodi cijelu operaciju, koristi se ostatkom svog novca da dobije pravdu i još uvijek ga proganjaju smrti 454 druga natjecatelja. Te početne epizode također uspješno postavljaju nove likove koji postoje izvan Igara, uključujući druge sudionike i bar jednu osobu koja nosi masku čuvara. Iako biste mogli očekivati ​​da će većina čuvara iza svojih maski anonimnosti biti sociopatski mladići, pojedinci koji su previše željni dehumanizirati i pobiti igrače kao da su u videoigrici, nisu svi takvi. Čini se da se velika većina uklapa u sadističke okvire, ali druga sezona otkriva da to nije uvijek tako. To je pokušaj gledanja na Igre izvan granica arene, te, iako to nije dovoljno, svakako se cijeni.

Ustupljeno

Godine su Gi-huna pretvorile u ljušturu onoga što je bio. Dok je nekoć bio drzak, impulzivan i optimističan, sada je ozbiljan i uporan u svom pokušaju da ulovi one koji su odgovorni za Igre. Prošle su samo dvije godine, ali čovjek je ostario jedno desetljeće. Naizgled je prekinuo potpuni kontakt sa svojom kćeri i sada je posvećen svom cilju. Glumac Lee Jung-jae doista dokazuje svoju hrabrost ove sezone, pogotovo kada usporedite njegovu izvedbu na premijeri serije s onom završnom na kraju druge sezone. On je užitak kao protagonist, izrastao je iz svojih iskustava. U jednom trenutku drugi lik primjećuje da je s godinama postao elokventniji, i to je najbolji način da ga opišete. Dok je uloga heteroseksualca prebačena na Cho Sang-wooa (Park Hae-soo), Gi-hunova starog kolegu iz razreda, u prvoj sezoni, Gi-hun je sada lik na toj poziciji, a uloga mu nikada nije odgovarala tako dobro.

Jedan od najvećih zapleta u prvoj sezoni uključivao je starca koji je ušao u igru ​​kao prvi igrač 001 - poslije je otkriveno da je to cinični kreator Igara, Oh Il-nam (O Yeong-su), koji je jednostavno želio igrati igru umjesto da čeka da umre. Iako je to zanimljiv koncept, loše je izveden. Druga sezona to popravlja otkrivajući odmah na početku da novi 001 nije prosječan igrač, jer Hwang In-ho iz Lee Byung-huna, poznat i kao "Prednji čovjek", stupa u ulogu prevrtljivca Igara.

Uvodna epizoda druge sezone je očaravajuća, osim jednoga - činjenice da postoji mnogo likova koji jednostavno postoje kao arhetipovi ili krajnosti tropa bez ikakve nijanse ili dubine. Dobar primjer je bučni bivši reper Thanos, kojeg glumi Choi Seung-hyun (poznatiji pod umjetničkim imenom TOP i jedan od glavnih članova megahit-grupe BigBang). Izgubio je sav svoj teško zarađeni novac zbog kriptoprijevare koju je vodio jedan od sudionika, kojeg nemilosrdno muči tijekom igre, a istovremeno guta prošvercane tablete kako bi povećao svoju kaotičnu nepredvidljivost. Umjesto da serija istražuje Thanosov lik, on ispada kao karikatura. Bilo da isporučuje bizarne rimovane repove u neprikladnim trenutcima, bilo da doslovno pleše kroz smrtonosne igre, teško ga je smatrati nečim više od crtića.

Ali Thanos nije jedini takav primjer. Svaki lik označen kao "dobar" popraćen je plačnom pričom o tome kako je izgubio novac zbog nepravde ili neke vrste prijevare, a svatko označen kao "zao" bit će pohlepna osoba, gladna novca, koja neće prestati kockati dok ne dobije sve. Zapravo, čak je i formula za te likove preslikana iz prve. sezone. Još jednom tu je sjevernokorejski lik, žena koja pokušava izvući svoju obitelj sa Sjevera i spremna je učiniti sve za to. Postoji zli vođa "loše" grupe i ima svoje prijatelje koji teroriziraju ostale igrače. Tu je glasan i odvratan ženski lik koji očito ne namjerava ništa dobro. Tu je tihi, ali hladni ženski lik koji ima meko srce ispod svoje čvrste ljuske. A tu je i vrlo očiti autsajder koji se fizički izdvaja iz skupine. Za svaki izgubljeni lik u prvoj sezoni postoji pandan u drugoj sezoni koji će popuniti prazninu.

Ustupljeno

LEKCIJE O POHLEPI

Loša strana ove druge sezone jest i to što su Igre predvidljive kada jednom dođete do prave arene. Možete unaprijed vidjeti da se zapleti približavaju čak i kada se predstavi nova igra, a ako to ne vidite, serijal vam bljesne svjetlima u lice kako biste bili sigurni da ste spremni za nadolazeći obrat. Squid Game je oduvijek imao problem pokazati prvo i ispričati drugo, pazeći da gledatelja udari po glavi objašnjenjem kako ne bi propustio što se događa. U jednom trenutku Igara igrači se formiraju u timove i noge im se vežu zajedno kako bi igrali igru ​​u stilu štafetne utrke. Nakon što su pokazali njihove zavezane noge, da je okretanje u grupi teže i da je lakše jednostavno hodati unatrag, scena se presijeca na jednom od likova koji izgovara točno to kako bismo bili sigurni da nismo promašili. Ovo se ne događa samo jednom - događa se svaki put.

U konačnici, Squid Game nije se riješio najslabijih aspekata prve sezone. Još uvijek se radi o crno-bijelom kontekstu, iako sudjelovanje Front Mana pomaže da se to donekle ublaži. Zapravo se čini da serijal još uvijek ekvilibrira između morala i novca, umjesto da gradi i razvija naraciju na najzanimljivijim zapletima i osobnostima sudionika Igara. Drugim riječima, Squid Game kao da se ne može otresti želje za ponavljanjem istih iscrpljujućih lekcija o pohlepi i ljudskoj naravi, što više otežava narativ nego što ga podiže na višu razinu.