Svi ćemo se manje-više složiti da je međugeneracijski transfer znanja izuzetno bitna pojava u našoj maloj, ali bogatoj kulturno-umjetničkoj sceni. Dok u teoriji ideja zvuči sjajno, u praksi se događa da su stariji i iskusniji kolege često prekrcani vlastitim obavezama, pa nemaju uvijek vremena i strpljenja mentorirati one mlađe, koji tek stupaju na scenu. No ima i onih pojedinaca koji su, u punom smislu riječi, otvoreni za pitanja mladih i svojim djelovanjem pridonose kumulaciji znanja o umjetnosti, ali i vrijednosti u radu. Još sam za studija povijesti umjetnosti posjetila Institut za suvremenu umjetnost, a riječi koje mi je prilikom upoznavanja uputila Janka Vukmir pamtit ću cijeli život. Naime, u prvoj rečenici vlastitog predstavljanja navela sam informaciju da je moj tadašnji dečko njezin računovođa, no upotrijebila sam formulaciju da sam "njegova cura", na što me Janka oštro pogledala i svojim specifičnim baršunasto-dubokim glasom ispravila: Kaj je to jedina tvoja identitetska odrednica, da si nečija cura? Sjećam se da sam se osjećala bedasto što sam uopće to išla govoriti, ali činjenica je da sam nakon toga razmišljala o njezinim riječima i važnoj lekciji koju mi je dala, a više se nikad nakon toga nisam predstavila na taj način.

Janka Vukmir jedinstvena je figura u kontekstu domaće suvremene umjetnosti. Povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka, kustosica, suosnivačica i predsjednica Instituta za suvremenu umjetnost, suosnivačica i organizatorica Nagrade "Radoslav Putar", urednica brojnih publikacija, a njezino profesionalno djelovanje vežemo uz nezavisnu scenu, na kojoj je angažirana već dugi niz godina. Zahvaljujući javnom pozivu za mlade članove žirija Nagrade "Radoslav Putar" ove sam godine imala priliku sudjelovati u procesu žiriranja, stoga sam se s Jankom susretala i češće nego inače. Međutim, za neka od mojih pitanja nikada nije pravi trenutak, stoga sam za kraj godine odlučila napraviti intervju s Jankom kako bih jednom za svagda rasvijetlila priču o početcima Instituta i Nagrade.

SJEĆANJA NA DEVEDESETE

U riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti 2021. godine predstavljena je izložba 90e: Ožiljci, nastala iz potrebe za boljim razumijevanjem umjetnosti ranog razdoblja tranzicije europskih država postsocijalističkog nasljeđa. Što te motiviralo na istraživanje prijelomnih devedesetih godina i kako je izgledao proces odabira radova za grupnu izložbu?

Janka Vukmir: Od 90-ih je prošlo više od 30 godina i, kao što si sama rekla negdje na početku, za tebe i tvoju generaciju to je razdoblje puzzle koji je teško sastaviti. Još ako uzmemo u obzir da je dobrim dijelom to razdoblje bilo preddigitalno, a znamo da sve što nije na internetu uglavnom ne postoji, jasno je kako je vrijeme da mu se, dok još ima živih svjedoka i dok još traje pamćenje na to silno kompleksno razdoblje, treba početi vraćati. Osim toga, za naš Institut za suvremenu umjetnost to je razdoblje u kojem smo počeli raditi i naša dokumentacija sadržava mnoge, vjerojatno unikatne, predmete, snimke i tiskovine iz tog razdoblja. Ni sama nisam bila svjesna koliko želje postoji da se rasvijetle mnogi događaji iz tog razdoblja dok nisam počela razgovarati s umjetnicima i kolegama kustosima tijekom prvih priprema za izložbu. Kao kustosica izložbe, gotovo u svakoj državi razgovarala sam s nekim od kolega da zajedno utvrdimo koji su to radovi koji bi trebali činiti cjelinu te izložbe. No prvi predviđeni termin 2020. godine pomela je korona, i da nije bilo podrške umjetnika, uglavnom iz inozemstva, teško da bi se izložba ikada održala, jer lokalna podrška gubila se u lokalnim okolnostima. Termin otvorenja mijenjao se 12 puta. Na kraju smo izložbu otvorili nekompletnu u odnosu prema prvoj zamisli, okrnjenu, ali u Rijeci više nije bio ni želje, ni mogućnosti, ni kapaciteta da se ona predstavi integralno. Ali bolje da se ipak održala takva kakva je bila, a, ako smijem reći, mislim da je to bila dobra izložba, usprkos žaljenju za nekim umjetnicima i radovima, i izgubljenoj punoj atmosferi. Uz izložbu, ali u organizaciji Instituta za suvremenu i Instituta za povijest umjetnosti održali smo i jako zanimljiv dvodnevni simpozij, nažalost, samo online. Simpozij pak, da nije bilo Sanje Sekelj iz Instituta za povijest umjetnosti i njezine perfekcije u radu, također bi bio nešto drugo, ovako je ispao jako dobro. O izložbi i simpoziju može se više toga naći na našim stranicama www.institute.hr/90eoziljci. Sam odabir radova nije bio težak. Birala sam između skupine radova koja je za 90-e bila ikonička, od kojih su mnogi nastali uz potpore SCCA Networka, kroz njihove godišnje izložbe, i bez kojih se 90-e ne mogu predstaviti, ali i nekoliko radova koje smo tom prilikom u Hrvatskoj vidjeli premijerno. Neki su nam radovi, nažalost, bili nedostupni, neke smo morali posuđivati iz muzejskih zbirki za koje su u međuvremenu otkupljeni, a uključila sam i nekoliko radova koji, iz kasnije perspektive, govore o 90-ima i pitanjima koje se tada još nisu otvarala, ali s kojima se živjelo.

Što bi prema tvojem mišljenju bilo specifično za umjetnost 1990-ih? Kako su se društveno-politička zbivanja odrazila na suvremene umjetnosti?

- U 90-e smo ušli s još modernističkim i postmodernističkim radovima koji su autoreferencijalno govorili o umjetnosti samoj, prisvajanju, formi, serijalnosti..., ali se uskoro, a ne govorim samo o situaciji u Hrvatskoj, silno promijenio smjer diskursa - prema kome govorimo. Otvorila su se vrata interesa s bivšeg Zapada, koji je postavljao upravo ta pitanja, kako umjetnost reflektira stvarnost, i počeli su nastajati radovi koji su na ta pitanja odgovarali. Ponekad su odgovori bili poetični, ponekada politični, ali, uglavnom, uspostavljala se komunikacija, ponekad i predvidljiva. Sve to govori o promjenama koje je Europa proživljavala i kako je učila o novoj sebi. Kako su radovi često bili producirani s relativno siromašnim materijalima, mnogi nisu do danas preživjeli osim u dokumentaciji. Preporučujem za puni odgovor baciti pogled na vodič po izložbi.

PROPUŠTENA PRILIKA

Izložba je otvorena u (post)pandemijskom razdoblju, kada je mnogo umjetnika osjetilo posljedice krize na vlastitoj koži, a u sklopu izložbe organiziran je i Fond za pomoć hrvatskim vizualnim umjetnicima. Što misliš o trenutnom položaju umjetnika/ica u Hrvatskoj? Mijenja li se percepcija šire javnosti o umjetnosti kao poslu, a ne hobiju?

- Fond za pomoć hrvatskim likovnim umjetnicima nije imao nikakve veze s izložbom 90e: Ožiljci, osim što se istodobno realizirao. To je bila inicijativa Mercy Bona Pavelić - FACE Croatia i Instituta za suvremenu umjetnost, koju smo pokrenuli nakon što smo bez uspjeha pokušavali napraviti online-program solidarnosti u kojem bi se moglo u taj fond uplaćivati. Onda nam se pridružio i Trust for Mutual Understanding, a napravili smo i mogućnost uplata domaćih donatora, i skupili ravno jednu uplatu. Nismo išli za procjenjivanjem umjetničke kvalitete prijavitelja, željeli smo pomoći najbolje što možemo svima kojima je u danim okolnostima kovida i potresa trebalo pomoći. Devetnaest umjetnika dobilo je potpore identična iznosa. Uvijek zamišljam kako bi bilo da nas je više pokrenulo sličnu inicijativu i prikupilo još sredstava i kako smo si međusobno mogli bolje pomoći. Ali mislim da je solidarnost ovdje trenutačno zaboravljena aktivnost.

Percepcija javnosti o likovnim umjetnostima nije jedna, ima ih više. Svakodnevno gledam publiku koja dolazi u galeriju, i naravno viđam one koji se hrane unosom kulture u svoj organizam, koji dođu i uživaju u tuđem stvaralaštvu i njihovi komentari me upućuju na ogroman spektar razmišljanja o svakoj pojedinoj izložbi. Kad otvoriš internet, onda sve izgleda drukčije i djeluje kao da je sva umjetnost društveno prezrena. Moram reći da bi nadležni, kada bi postojala takva jasna kulturna politika, trebali glasnije stati u zaštitu i promicanje područja za koje su nadležni. Njihov bi stav mogao silno utjecati na atmosferu u javnosti. Ali i to će jednom doći na red. Možda prekasno za ove generacije, ali budućnost je duga. Utjecaj ulaska umjetne inteligencije u svakodnevicu morat će imati nove refleksije, a ne smatram da će sve biti pogubne, kako se sada predviđa. Ali i to će biti spor i naporan proces.

Svjedočimo sve češćem trendu zatvaranja alternativnih kulturno-umjetničkih prostora, kao i činjenici da likovna kritika iščezava pod pritiskom PR-a i plaćenih oglasa. Kako komentiraš trenutnu kulturno-umjetničku politiku u kontekstu Hrvatske, a i šire?

- Moram priznati da cijeli život gledam kako se prostori gase, ali i kako se novi otvaraju. Život uvijek nađe put. No u sadašnjem trenutku, potaknuta i poslijepotresnom situacijom, koja je rezultirala zatvaranjem niza prostora za kulturu i njihovom višegodišnjom obnovom, mislim da se trebalo djelovati izvanredno kao što je i situacija izvanredna. Ta je prilika propuštena, što čak nije ni odraz kulturne politike, nego nebrige i očajno sporih administrativnih procesa, koji nas stalno, svake godine ispočetka, bacaju u očaj. Ovdje se ne može planirati na duže od nekoliko mjeseci, što je apsolutna katastrofa, onemogućava i ometa rad, razvoj i rast. Likovna kritika održava se iznad vode zahvaljujući portalima poput Vizkulture, Trećeg programa Hrvatskog radija i drugih alternativnih publikacija. Mainstream mediji su izgubljeni u nesnalaženju i nerazumijevanju funkcije teksta o kulturi. Ako ne artikuliramo govor i tekst, izgubili smo sadržaj i značenja. Tako i dolazi do loše percepcije kulture u javnosti. PR u kulturi kakav imamo potpuno je neprilagođen kulturnom području, a ne postoji ni jedna stvarno vidljiva agencija koja se tome posvetila, naročito ne u likovnom području. Ali likovno je područje tako užasno zapušteno da je teško da itko ima interesa u to područje i ulaziti, naročito dok se ne regulira moguće tržište umjetnina, koje ima veliku potrebu za ozbiljnom likovnom i kulturnom kritikom. Globalno situacija ima sličan trend, ali ipak postoje agencije specijalizirane za kulturu i kulturne događaje. Pa pogledajte samo Veneciju, koliko agencija krstari Bijenalom i događajima u vrijeme njegova održavanja, da ostanemo samo na najbližim primjerima velikog formata.

Naježim se svaki put kada iz nekog muzeja, a brojni su, dobijem mail kojim se javnost poziva na programske događaje s adresom [email protected]. Evo, čak su i oni podlegli toj zamisli da PR zvuči bolje od samog imena institucije koja je autor programa i ljubazno te poziva pod svoj krov na neki događaj sa značenjem koje su odabrali predstaviti. Odnosi kulturnih institucija i organizacija s javnošću veliko su i složeno područje s mnogo krakova, u koje vrlo slabo zalazimo. U nekoliko navrata su nam agencije koje prate vrijednost koju je pojedini projekt postigao u medijima, na vlastiti poticaj i gotovo volonterski, isporučile vrijednost naših projekta, ali ako to dodaš izvještaju projekta, to ne podliježe nikakvoj evaluaciji.

U intervjuima često ističeš da ni sama ne znaš kako je Institut za suvremenu umjetnosti "preživio" sve ove godine. Koji su najveći izazovi s kojima se susrećeš u radu i koliko se kulturno-umjetnička scena promijenila u posljednjih nekoliko desetljeća?

- Uf! Stvarno ne znam. Uglavnom već dugo preživljava na mojim leđima i leđima ljubaznih suradnika koji pristaju na izrazito nestabilne uvjete koje im nudimo, pri čemu uglavnom dominira autoekspolatacija. Mi smo prikupili tako velik arhiv da nam je prostor prvi problem s kojim se borimo kako bismo ga uopće održavali koliko-toliko funkcionalnom, a njegova je vrijednost ogromna. Naši inozemni korisnici koji dolaze na duža razdoblja istraživanja i rad u našem arhivu uvijek su u čudu što uopće možemo pronaći dokumente i publikacije koji im trebaju. Drugi veliki problem je to, ali to nije samo naš problem, što se od nas očekuju dominantno javni, reprezentacijski program, a u cijelosti nedostaje financiranje istraživanja, rada na izvorima, sve ono što prethodi prezentaciji. Digitalizacija koju smo predložili stradala je jer financijeri ne uviđaju jednostavnu strukturu troškova koji su nam potrebni. Ima jako puno problema, previše da ih pojedinačno nabrajam. Mi se, kao i svi ostali, naročito mali i neovisni entiteti, prijavljujemo na natječaje svake godine ispočetka, kao da nismo ovdje već više od 30 godina. To je zamorno i neperspektivno. Ne znam, možda smo kroz te silne godine jednostavno iscrpili sve što Hrvatska nudi organizacijama u likovnoj kulturi. (Skraćena verzija intervjua naslovljenog Kontinuitet rada važan je koliko i kvaliteta, objavljenog na portalu vizkultura.hr/Razgovarala: Tena Starčević)