Prva Jugoslavija bila je, psihijatrijski gledano, shizofrena. Jer prosječni pacijent duševne ustanove bio je muškarac sa sela srednje dobi s dijagnosticiranom shizofrenijom - piše Heike Karge u knjizi Šarm shizofrenije: Psihijatrija, rat i društvo na hrvatskom i srpskom prostoru, koju je kod nas nedavno u prijevodu Helen Sinković objavila izdavačka kuća Srednja Europa iz Zagreba.

Izdavač ističe kako knjiga opisuje dugo razdoblje od 1870-ih do 1950-ih godina i način dijagnosticiranja, tumačenja i doživljavanja mentalnih bolesti u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji odnosno Kneževini/Kraljevini Srbiji te prvoj i drugoj Jugoslaviji tijekom rata i mira. Inače profesorica Karge se specijalizirala za kulturnu i društvenu povijest Jugoistočne i Istočne Europe s fokusom na kulturnu i društvenu povijest medicine i psihijatrije. Također proučava rat, nasilje i sjećanje, poimanje pravde, pravne antropologije u okviru interdisciplinarnih istraživanja traume.

RAZORNO NASILJE

Autorica od početka upozorava na specifičan kulturni, institucionalni i društveni kontekst ovih prostora za koje je osebujni liječnik Andrija Deak tridesetih godina prošlog stoljeća ustvrdio: "Kod nas nisu stvarala prokletstva kulture tu čitavu vojsku umobolnih, već su ih prouzročila prokletstva nekulture." Tim je riječima Deak zapravo sažeo ono na što su se rijetki psihijatri na hrvatsko-srpskom prostoru opetovano i s rezignacijom žalili prethodnih pedeset godina. Njihove pretpostavke prerasle su u čvrsta uvjerenja da na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće kod nas nije, kao drugdje u Europi, razdoblje moderne i neuroza, otjeralo ljude u ustanove za mentalno zdravlje, već je to bilo prokletstvo nekulture. Prema Deakovu mišljenju to se prokletstvo utjelovilo u četiri čimbenika: alkoholu, duhanu, sifilisu i, naposljetku, ratu.

Šarm shizofrenije - Srednja Europa

Kako god bilo, svoje opsežno istraživanje bolničkih i inih arhiva Karge započinje posljednjom trećinom 19. stoljeća, kada se na području tadašnje Kraljevine Hrvatske i Slavonije i Kneževine Srbije osnivaju prve ustanove za duševne bolesnike - Kraljevski zemaljski zavod za umobolne za Hrvatsku i Slavoniju u Stenjevcu blizu Zagreba (danas je to Psihijatrijska sveučilišna bolnica Vrapče) i Dom za s uma sišavše u Beogradu (poslije Klinika za psihijatrijske bolesti "Dr. Laza Lazarević").

Idući u tom smjeru, izdvajamo primjer kako se vojnike koji su u Prvom i Drugom svjetskom ratu bačeni u pakao i razorno nasilje suvremenih ratova, a tijekom kojih su trebali psihijatrijsku liječničku pomoć, na hrvatsko-srpskom prostoru uglavnom se doživljavalo kao oboljele od shizofrenije… Tek kada šezdesetih godina 20. stoljeća na cijelom ovom prostoru započne industrijalizacija, opismenjavanje i urbaniziranje, pa pacijenti u psihijatrijskim bolnicama više nisu većinom seosko stanovništvo, dijagnozu shizofrenije u Jugoslaviji potisnut će neurotske bolesti. Heike Karge nastavlja navodeći kako je većina vojnika austrougarske vojske upućena u Stenjevec ondjei zadržana te je njihov boravak ondje nakon tjedana, mjeseci ili godina naposljetku završavao smrću. Umrli bi zbog tuberkuloze, upale pluća, iscrpljenosti ili izgladnjelosti. Lijekovi se, bar prema bilješkama, gotovo i nisu prepisivali. Često se spominje upotreba stezulja, kreveta s ogradom ili samica. Slobodnih kreveta u umobolnicama je bilo jako malo i one već onda postaju azilantske psihijatrije ili kako primjećuje Ivo Žirovčić: "Posebno se siromašno stanovništvo često opire uzimanju na kućnu njegu svojih psihički bolesnih članova obitelji, ne samo zato što su beskorisni u teškoj borbi za svakodnevni kruh nego su im i osjetan teret…" Oko toga još se da pročitati zanimljivost prema kojoj je Stenjevec bio ne samo najveća ustanova za duševne bolesti u cijeloj zemlji nego je bio i jedna od pet najvećih zdravstvenih ustanova u Jugoslaviji. Okolne obradive površine koje je ustanova s vremenom dokupila najviše su se obrađivale početkom tridesetih godina 20. stoljeća kako bi se na njima proizvela hrana za 1500 pacijenata i 300 zaposlenika.

Uglavnom, liječnici se na ovim prostorima započinju baviti psihijatrijom na prijelazu 20. stoljeća kroz tri prevladavajuća psihijatrijska koncepta - neuroza, shizofrenija i psihopatija. Rijetko školovani psihijatri tada su pod utjecajem Kraeplina, a poslije i Freuda, koji je u prvom redu djetinjstvo i pubertet, te povezanost s roditeljima uz druge društvene čimbenike, smatrao ključnim za stvaranje neuroza. Zanimljivo, u to je doba i to što je za seljake bila shizofrenija za malograđane bila neurastenija, koja početkom dvadesetog stoljeća postaje i pomodna bolest. Živčana slabost, kako su je još zvali, tako je u prvom redu pogađala one koji intelektualno rade i jasno se razlikovala od bolesti koje pogađaju pretežno ljude snažne živčane konstrukcije - one koji rade fizički, navodi Karge. Beogradski psihijatar Danić je u višim društvenim slojevima "ekscese svih vrsta", "preblago ili prestrogo vaspitanje" te "sujetu" identificirao kao uzroke sklonosti k duševnim bolestima.

DUHAN I SLAVLJE

Psihijatar Kosierpak nabrojio je četiri velika zdravstvena problema u tadašnjoj Jugoslaviji - osim tuberkuloze i malarije bili su to sifilis i alkoholizam. Seljaci, dodao je, na koje je otpadalo dvije trećine stanovništva, imali su tri loše navike, koje su znatno pospješivale duševne bolesti: alkohol, duhan i slavlje. Karge navodi da se pak među liječnicima u komisijama za naknadu štete, bar na njemačkom govornom prostoru, učvrstilo mišljenje da je tek zakonom predviđena naknada za slučaj nesreće stvorila dijagnozu traumatske neuroze, te da je razlog njezina nastanka bila "želja" za dobivanjem naknade štete ili mirovine. Kritika tog koncepta, koji je poslije nazvan ratnom neurozom, naposljetku se nanovo definira usred Prvog svjetskog rata te se od ljeta i jeseni 1916. taj koncept u Austro-Ugarskoj i u Njemačkom Carstvu predstavlja još samo kao isključivo psihogen, dakle bez ikakve tjelesne komponente.

Daljnja evolucija traumatske neuroze ide s Oppenheimovim konceptom psihičke bolesti "koja se pretežno temelji na nekom akutnom i emocionalno opterećujućem događaju". Za nastanak bolesti fizička je trauma tek djelomice odgovorna. Važnu ulogu, a u nizu slučajeva i glavnu ulogu ima psiha, strah i uzbuđenje. "Snažna psihička emocija", a to znači subjektivan doživljaj straha, glavno je obilježje traumatske neuroze" prenijela je Oppeheimova zapažanja Karge.

Prijespomenuti psihijatar Emil Kraepelin, koji je na prijelazu stoljeća osmislio "psihopatske osobnosti" i koji je rođene kriminalce, labilne osobe, patološke lažljivce i prevarante te takozvane lažne istjerivače pravde svrstao u psihopatske osobnosti, utjecao je na mnoge jugoslavenske psihijatre, uključujući Žirovčića, koji je smatrao "da najveća pogibelj i neprilika prieti ljudskom društvu od moralno defektnih ljudi, takozvanih moralnih idiota, koje nova psychiatrična struja čudnovatim načinom također učvršćuje u bolesnike, što je posve neopravdano i nedosliedno…".

Zatim, nakon što švicarski psihijatar Eugen Blauer uvodi pojam "skupine shizofrenija", ona, više u Jugoslaviji nego u drugim europskim zemljama, najkasnije do tridesetih godina 20. stoljeća postaje najraširenija dijagnoza. Formulacija da rat nije uzrok, nego je povod koji je pokrenuo shizofreniju, omogućila je mnogima da osiguraju vojnu mirovinu…

Na kraju radi boljeg razumijevanja povijesti shizofrenije i drugih ratnih neuroza i psihoza na ovim prostorima prenosimo neke izvode iz medicinskih kartona pacijenata koje je profesorica Kargeprikupila tijekom svog dugogodišnjeg istraživanja:

Samail Berhamović, koji se borio na fronti na Soči, prisjetio se: "Moj zemljak Asim Halil Bašić upao je u neprijateljski rov s turskom sabljom u ruci čijeg vrha više nije bilo; sablju je naslijedio od oca, a kada je u napadu na neprijatelja slomio sablju, zadavio ga je golim rukama. Poslije je poludio i govorio da je vuk, pa su ga morali vezati uzicom poput psa. Jedne noći pregrizao je uzicu zubima i ostatkom sablje sebi prerezao grkljan."

Stefan je bio vojnik iz Istre koji je 1919. dopremljen u Stenjevec s dijagnozom shizofrenije i koji je ondje umro 1920. od upale pluća. Stefan je u listopadu 1915. očito pokušao samoubojstvo. Pucao si je u glavu, preživio je, a nakon toga je poslan u Graz da se ondje utvrdi njegovo duševno stanje. U nalazu piše: "Navodi se da je u sebe pucao iz straha od smrtne kazne koja mu prijeti (…) boji se da će ga ubiti (…). Prilikom prijema bio je vrlo nemiran, vikao je i cijeli dan pjevao te se nije smirio ni nakon što je po noći dobio velike doze lijekova za smirenje (…). Sada nepokretno leži u krevetu, gleda pred sebe i teško ga je potaknuti da bilo što kaže (…)"

PARTIZANI I USTAŠE

Zanimljiv je primjer nekog Ilije za kojega Karge piše da je od siječnja 1930. u Stenjevcu bio smješten zbog dijagnoze kroničnog alkoholizma. Ilija je od početka rata bio na fronti. Dvadeset dva mjeseca proveo je u ruskom zarobljeništvu, iz kojega se vratio kratko prije kraja rata. Od tada pokazuje prve znakove duševne bolesti u obliku "straha i preplašenog izgleda". Ilija je nakon rata postao gostioničar, u vještačenju je zabilježeno da dnevno pije pet litara vina i dvije litre rakije. U bilješkama iz Stenjevca iz 1930. navodi da se Ilija ne smatra duševno bolesnim i da su mu "živci popustili". Ilija nije dobio pravo na vojnu mirovinu i u ožujku 1930. nakon što se oporavio, otpušten je iz ustanove.

Što se tiče Drugog svjetskog rata, legendarni psihijatar i kazališni redatelj Hugo Klajn primijetio je da je većina partizana oboljela od živčanih napada bila vrlo mlada, doslovce "infantilna", neobrazovana i nezrela.

Klasični primjer takvog oboljelog partizana je Drago, koji je došao 17. veljače u Vrapče na odjel Va, zatvoreni odjel za nemirne muške pacijente. Budući da se tijekom kupanja otimao i napao njegovatelja, stavili su mu stezulju. Navečer istoga dana "imao je jedan napadaj, mahao je rukama kao da baca bombu". Već sljedećeg dana molio je da ga premjeste na odjel za mirne pacijente, što je i učinjeno. Nakon što je "pokazao nekoliko scena (…) ističući svoje partizanstvo", Drago se smirio.

Evo i primjera dvadesetdvogodišnjeg ustaše Milana, u Vrapču od ožujka 1945. godine. U njegovu medicinskom kartonu stoji bilješka: "Od rujna prošle godine (1944.) stalno u borbi. Doživio je nekoliko bombardiranja. Zadovoljavanje. Nema drugih želja osim jela i pušenja (…) Plaši se aviona, sanja o borbi, pucanju, o ljubavi/smije se." Milan je, osim u borbama, bio i časnik u zloglasnom logoru Gradiška, o čemu kaže: "Ja sam bio najpravedniji; nisam nikoga zaklao nit´ sam kome išta načinio. Ja sam bio sa svim narodom dobar". Prema iznesenom razvidno je da su balkanski ratovi i Prvi svjetski rat na hrvatsko-srpskom prostoru bili prvi ratovi u kojima su stručnjaci na temelju zapadnih iskustava istražili povezanost rata i psihičkog stradanja vojnika.

Kad se radi o Drugom svjetskom ratu na angloameričkom prostoru, prethodno navedeni primjeri partizana i ustaše bili bi dijagnosticirani kao strahovi, a u jugoslavenskom prostoru, isto kao i u Prvom svjetskom ratu, pretežno su dijagnosticirani kao shizofrenija. Tek je poslije bilježenje i prihvaćenje proživljenog straha okrenuto u "psihološku traumu", a iz nje u sada relativno rašireni posttraumatski stresni poremećaj, o kojemu na ovim prostorima netko tek treba napisati objektivnu, preciznu i opsežnu studiju kao što ju je za prethodne ratove napisala Heike Karge. U suprotnom će se ratna i opća psihotrauma tradicionalno tretirati kao pojava koja pogađa isključivo predisponirane, emocionalno nezrele ljude i osobe koje svjesno ili nesvjesno teže za nekom dobiti.

Zaključimo priču s dva mudra citata. Friedrich Wilhelm Nietzsche ovako je zborio: "Ludilo je rijetko u pojedinaca; ali u skupinama, strankama, narodima i vremenima - ono je pravilo." Dodajmo i misao Johanna Wolfganga von Goethea: "Ne moramo posjećivati ludnicu da bismo pronašli poremećene umove; naš planet je umobolnica svemira." Pametnome dosta, a ludome i previše! n