Ni sam ne znam, ali onako spontano započeo sam sastavljanje mogućeg ravničarskog mozaika pomalo već zaboravljenih pjesnika. Ili se možda to tako samo meni činilo. Da, možda je pomisao na Panonsko more probudila znatiželju da već i zaboravljeni pjesnici isplivaju na mirnu pučinu zagubljenog mora.

Baš te i takve prašnjave police umornih knjiga rasute posvuda dale su mi nadu kako valja danas poslije dugih godina ipak složiti te pjesničke priče koje su nastajale u dušama i mislima Milivoja Polića, Saše Benčeka i Josipa Balatinca. Njih troje imalo je znakovitih iskoraka u poetskom stvaralaštvu naših slavonsko-baranjskih obzorja. Sva trojica nekoć davno okupljala su se oko književnog časopisa Revija u Osijeku. Revija je bila ishodište i značila skok u svijet poezije...

MILIVOJ POLIĆ

Školj u ravnici (Kraljevica 1931. - Kraljevica 1993.): Kakve li metafore. Čovjek rodom s mora, iz Kraljevice, utjelovio je život u ravnici - stvaralački inspiriran divotama prašnjavih sokaka i polja, zamijenio je hridi i bure sjevernim vjetrovima otvarajući izvorišta novih emocija. Ugledni osječki književni kritičar i javni djelatnik, prof. Dejan Rebić za Polića piše: "... u desetljeću između 1950., kada je objavio i prvu pjesmu u časopisu Izvor, pa do prve samostalne zbirke Kibernetika (1961.) u tadašnjoj hrvatskoj lirici bučno je prisutan...".

Polić zato stalno otkriva nove putove vrijednosti života koje u uznemirevoj "klimi" osobnog vremena oblikuje - istina, na trenutke sveopćim kaosom - gotovo do razorne ironije. Da, istina, ovo je podneblje otvorilo prostor za nešto novo, što Polić potvrđuje u osobnom viđenju katarze, kroz obnavljanje tradicije i smionosti crtajući sliku svojih zavičaja onoga primorskog i ovoga novog panonskog...

 

PJESMA KOJA SE PAMTI:

 

"Moje si novo more, raspojasana ravnico, i tvoje zelene ljetne plohe nove su bonace, uzbibano žito valovi.

Novo moje more, volim tvoju ćud i stavljam te do onog dalekog mora djetinjstva, školjeva

i slika.

Vezao sam i svoju barku za nove obale, našao nove luke i pučine, uvale i rtove.

Raspojasana ravnico, moje si novo more".

 

I bilo je vremena i trenutaka kada mu ljudi nisu baš vjerovali. Mene je smatrao svojim prijateljem. Hvala mu na tome.

SAŠA BENČEK

Parkovi bez šetača (Mirkovac 1932. - Osijek 1989.): Bio je zakasnjeli putnik sa staza književne boemije... U dijelu suvremene hrvatske poezije sedamdesetih godina 20. stoljeća na obzorima Panonije ušuljalo se ime Saše Benčeka, alias Aleksandra Krutza. Sve se to uglavnom događalo oko osječkog književnog časopisa Revija. Pjesnik, prozaik, pisac za djecu i publicist. I krenimo zato s njegovom antologijskom zbirkom "Koje su u meni" (1974.) i pjesmom "Parkovi" što daju svojevrsni spoj tijela i ozračja mogućeg zajedništva s prirodom...

 

PJESMA KOJA SE PAMTI:

 

"Volim parkove što kasno dozrijevaju mirom,

i hlad i sjene što stasaju sa padom sunca,

i šute, ne govore, ne glasaju..."

 

Benček unosi u našu regionalnu pa i općenito hrvatsku književnost onu tako jasnu čuvstvenu crtu iz daleke zemlje Slavena. On je zacijelo i sigurno posljednji boem ovdašnje književne riječi, neprocjenjiv talent u području poezije i poetske proze, koji je proživio cijeli život u borbi za vlastitu potvrdu i poetsku opciju tumača vlastita vremena, ali i svojih čuvstava. Da, pjesnička mu riječ bijaše i osta tvrda, a tek nekoliko njegovih knjiga jesu vrijedno otkriće, dok su pojedine pjesme poput ove "Parkovi" ostale bez dragog i vjernog šetača. Iako ga više nećemo susresti u tim osječkim parkovima, jer njegove duge šetnje sada kroče nekim dalekim, rajskim ili pak kozmičkim parkovima, Saša Benček ostaje u trajnom nezaboravu.

JOSIP BALATINAC

Ruke nam poljane miluju (B. P. Selo 1954. - Osijek 2020.): Pjesnik Balatinac u početku je vjerni obožavatelj Matoša, no ipak se u konačnici okrenuo prema svom uzoru nad uzorima, prema Tinu Ujeviću! Naposljetku je čak odbacio Matoša, ali se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od njega koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna, iracionalna veza... Čim se objavila u svoj veličini, Balatinčeva poezija predstavila se kao izazov i čitateljstvu i našoj književnoj, pjesničkoj tradiciji. "Baranja" je reprezentativni uzorak Balatinčeva pjesništva:

 

PJESMA KOJA SE PAMTI:

 

"Od duge noći

duge kraj prividnih zastora mjesečeva bljeska

od plašta morskog vala nema ljepšeg kraja od Baranje

ti si moje crveno more a ruke tvoje zeleni su grebeni".

 

Balatinac je u svojim poetskim iskazima ostvario snažne akcente osobne tragike, izrazito duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi, ispisao složene filozofske refleksivne orkestracije, pri čemu je razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnji za visinama, zanosio se raskošnom ditirambičnošću i predavao zreloj, mudroj emociji te skrušenosti slatko-gorkog pomirenja sa životom takvim kakav jest.

Pišući poeziju u rigorozno zatvorenoj formi, u nesputanoj otvorenosti slobodnoga stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe imaginacije modernog intelektualca i erudita, Balatinac je kao nedostižni čarobnjak riječi ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima, a istovremeno različit od svih. Taj "pjesnički pluralizam" vidljiv je u svim njegovim radovima. Zato za njihov habitus vrijede i ovi stihovi:

 

JOŠ JEDNA:

 

"Odlazi posljednji vlak

s obzorja dolijeću šutljive ptice

progovorile bi stihom

jer u duši donose cvrčke..."