Božićni i novogodišnji blagdani tradicionalno su vrijeme najveće potrošnje, a to potvrđuju i prošlogodišnje brojke s rekordnom potrošnjom, koja je dijelom posljedica viših cijena, a dijelom uvećanih dohodaka koji se troše na hranu, poklone, odjeću. Slijede i sezonska sniženja koja će potrošnju prolongirati i kroz siječanj. Potrošnja je na meti kritika kao kapitalistički izraz slavljenja blagdana koji bi trebali biti duhovni i duševni, a ne materijalni. U Hrvatskoj je međutim komponenta osobne potrošnje najviše zaslužna za rast BDP-a. S obzirom na veće cijene i rast inflacije, potrošnja puni i državni proračun. Kada dohoci nisu dovoljni, poseže se i za potrošačkim kreditima.

Od potrošnje u kapitalizmu sve kreće, a kasni je kapitalizam kasnije komodificirao baš sve. Dok je u industrijskom kapitalizmu roba bila dostupna, ali mahom unificirana, u postindustrijskom postmodernizmu radi se na njenoj diverzifikaciji, baš kao što se radi i na “tranziciji” građanina prema potrošaču, a onda i njegovoj “individualizaciji”, samo kako bi ga se potaklo da sve više troši i kupuje, i kako bi mu se stvorio privid da tako radi na sebi, svom identitetu i posebnosti. Pojedinca se potiče da bude što konkurentniji na tržištu, za što u postmodernističkoj hiperkulturi tobože ima sve alate, ali je onda, naravno, i sam za sve odgovoran. Tim “radom na sebi” povećava si šanse za “15 minuta slave”, kako je rekao Andy Warhol, u društvu spektakla u kojemu su slika, imidž i brend - sve.

Dok je spomenuti Warhol artistički, s blagim ironijskim odmakom prikazivao robu široke potrošnje, ali i slavne ljude, holivudske zvijezde, glumce i pjevače, koji su kao katalizator pomogli da se svaki promatrač osjeća kao sudionik tog spektakla, dio postmodernističkih umjetnika, poput američke konceptualne umjetnice Barbare Kruger, koju bih danas “prigodno” izdvojila, izravno je kritizirao konzumerizam u kojem je društvo ogrezlo do mjere da se postojanje doslovno počelo mjeriti time mogu li i koliko mogu trošiti. Kruger je poznata po svojim satiričnim parolama kojima se, kroz kombiniranje modernističkih tehnika ruga potrošačkom društvu u kojem korporacije marketinškim sloganima žele čovjeka pretvoriti u stroj za kupovanje.

Kruger je tako 1987. parafrazirala Renéa Descartesa pa njegovo “Mislim, dakle jesam” (Cogito, ergo sum; engleski I think, therefore I am) pretvorila u “Kupujem, dakle jesam” (I shop therefore I am), ironizirajući suvremenog čovjeka koji više ni živjeti ne zna - ako ne kupuje.