O ekonomiji se može raspravljati na različite načine uključujući i obvezatni politički aspekt. Teoretičari ekonomije u svojim su više ili manje značajnim djelima nastojali iz suhoparnih analitičkih pristupa izvući one tako potrebite smjerokaze kojim će ekonomski razvitak u praksi pokazati svu opravdanost vlastitog mudrovanja.

Drugim riječima, od Adama Smitha, škotskog ekonomiste i etičara iz 18. stoljeća do Thomasa Pikettyja, ovodobnog ekonomskog gurua, ekonomija je bila i ostala temeljna odredica razvitka i napretka čovječanstva, napose slobode rada i protoka kapitala, a time i liberalnih ili pak konzervativnih odnosa na relaciji privatno vlasništvo - kapital - država. Adam Smith je to elaborirao koz kultnu knjigu "Bogatstvo naroda" iz 1776. godine, u kojoj je liberalizam koji je zagovarao bio potpuna suprotnost državnoj kontroli koju su zagovarali merkantilisti. Ovovjeki pak Thomas Piketty, u svoje dvije temeljne knjige "Kapital u 21. stoljeću" i "Kapital i ideologija" idealistički sažima ideju da će i u ovom našem vremenu, digitalnom i globalno umreženom svijetu, glavni pokretač napretka biti snažna težnja ljudskog roda da se ostvari pravednije društvo.

IPAK VIŠE PLUSEVA

Bilo kako god, s ekonomijom nikad ne može biti dosadno. Ili kako je to lijepo sažeo Ludwig Heinrich Edler von Mises, austrijsko-američki ekonomist, logičar, sociolog i filozof ekonomije austrijske škole: "Svrha ekonomije nisu robe i usluge, nego ljudski izbor". Dodat ćemo toj temi i mudru misao često puta citiranog Johna Kennetha Galbraitha: "Na poljima ekonomskih znanosti vrijedi pravilo da ne smijete imati pravo - prerano".

Upravo od Galbraitha možemo krenuti i s uobičajenom ekonomskom inventurom kojom na kraju svake pa i ove godine pokušavamo sažeti sve pluseve i minuse proteklog dvanaestomjesečnog razdoblja u kojem se ekonomija (napose hrvatska, koja nas i najviše zanima) suočavala s kriznim izazovima i pritiscima kako bi ne samo opstala u koliko-toliko stabilnom stanju nego pritom još i pokazala vlastitu regenerativnu snagu oporavka, održivog razvoja i napretka. Parafrazirajući u tom kontekstu Kennetha Galbraitha treba naravno biti oprezan s donošenjem zaključaka, odnosno ne treba prerano zaključiti da smo se izvukli iz krize (posljedice korone, ukrajinskog rata...) i ušli u duže razdoblje prosperiteta i stabilne ekonomije, gospodarstva i financija, državnog i privatnog sektora.

Krenimo dakle očekivano s brojkama, statističkim podatcima, koji su doduše suhoparne brojke, ali i kao takve daju relevatnu sliku u kakvom je stanju hrvatska ekonomija u širem smislu, a s njom vezano i stanje u gospodarstvu. A tu je uvijek isticani BDP kao ključni pokazatelj, stanje zaposlenosti, plaća i poslovanja u privatnom sektoru, kao i plaća i poslovanja u državnom ekonomskom portfelju.

Dakle, prema izvješću Eurostata s početka prosinca, Hrvatska je rastom BDP-a u trećem tromjesečju bila pri vrhu EU-a, uz bok Malti, uz najsnažniji tempo zapošljavanja. Prema procjeni Državnog zavoda za statistiku (DZS) objavljenoj krajem studenog, bruto domaći proizvod (BDP) u trećem tromjesečju realno je porastao 3,9 posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje. To je već 15. kvartal zaredom kako gospodarstvo raste, a i ovaj put je primarno bilo pogonjeno potrošnjom kućanstava, koja je porasla za 5,5 posto, kao i bruto investicijama u fiksni kapital, koje su skočile za 9,2 posto na godišnjoj razini. Zadovoljan situacijom, predsjednik Vlade Andrej Plenković naglasio je da hrvatsko gospodarstvo raste otprilike četiri puta brže nego gospodarstva većine ostalih članica EU-a. Osim rasta potrošnje, što je posljedica i rasta plaća, prema Plenkovićevim riječima posebno ohrabruje rast izvoza, pa se tako može reći da rast ima zdrave temelje. Naime, prema DZS-ovom izvješću, izvoz roba i usluga porastao je u proteklom tromjesečju za 1,5 posto na godišnjoj razini. Pritom je izvoz roba porastao za 6,3 posto, dok je izvoz usluga pao za 1,8 posto. Plenković je istaknuo da je politika "hvatanja koraka" temeljni okvir njegovih Vlada od 2016. godine i ona je "nešto što sustavno realiziramo". Tako je 2016. apsolutni BDP iznosio 47 milijardi eura, dok procjene govore da će na kraju 2024. dosegnuti 86,4 milijarde eura, a već 2025. godine 92,4 milijarde eura. "To znači kako smo u situaciji da ćemo praktički duplo povećati naš apsolutni BDP u roku od devet godina", naglasio je Plenković. Tako, kada je riječ o razini razvijenosti u odnosu na prosjek EU-a, 2016. godine to je iznosilo 62 posto, iduće godine bi trebalo dosegnuti oko 79 posto, dok je ambicija Vlade da do kraja mandata dođe na 82 posto.

Hvaleći se uspjesima Vlade, ministar gospodarstva Ante Šušnjar također je naglasio kako je hrvatsko gospodarstvo u fazi hvatanja koraka s ostatkom EU: "To je dominantno zbog posljedica koje smo imali od našeg osamostaljenja do danas. Imali smo rat koji je bitno utjecao na gospodarsku sliku, ali i neke ranije politike. Ja sam kao privatni poduzetnik počeo u vrijeme kada su bile neke druge vlade. Vladala je takva porezna opresija da ništa nije bilo usmjereno ka razvoju. Mi danas rastemo bitno više od prosjeka EU-a. To su bitne stvari, to je bitno reći, upoznati naše građane".

Ovakvi dobri rezultati u ekonomskom i gospodarskom smislu za svaku su pohvalu, pa je razumljivo što se i Vlada hvali postignutim. Premda nisu svi oduševljeni, uključujući očekivano reakcije većine oporbe koja ionako stalno napada Vladu bez obzira na rezultate, dok i jedan dio ekonomista na pozitivna strujanja gleda s rezervom ističući pritom da je rast BDP-a za pohvalu, ali da to većina žitelja Hrvatske ne osjeti u svom novčaniku, odnosno da rast standarda ne prati rast ekonomskih pokazatelja. To jest za raspravu, iako brojke ne lažu i pomaka na bolje u okolnostima još uvijek kriznih ugroza definitivno ima, što je zasluga mjera koje je Vlada donosila i provodila sukladno Nacionalnom planu oporavka i otpornosti za razdoblje 2021.-2026., kao i planu EU-a kroz Mehanizam za oporavak i otpornost, u kojem je Hrvatska osigurala financijska sredstava u iznosu od gotovo 75 milijardi kuna (9,9 milijardi eura) od čega je 47,5 milijardi kuna (6,3 milijarde eura) bespovratnih sredstava, a oko 27 milijardi kuna (3,6 milijardi eura) povoljnih zajmova. Na tom tragu valja podsjetiti kako je nedavno RH podnjela zahtjev za isplatu šeste rate iz NPOO-a vrijedne 836 milijuna eura, čime naše zemlja postaje najučinkovitija i najuspješnija članica Europske unije kada je riječ o povlačenju sredstava iz EU kriznih fondova.

O tome se raspravljalo krajem listopada i na skupu "Ekonomski razvoj Hrvatske pod utjecajem EU politika: naučene lekcije i otvorena pitanja" održanom u Splitu.

Sve netom izneseno nezaobilazni su faktori bez kojih bi nemoguće bilo održati ekonomsku i financijsku stabilnost Republike Hrvatske proteklih 12 mjeseci, a tim smijerom država će se kretati i kroz cijelu iduću 2025. godinu. U takvom širem kontekstu valja promatrati i rast plaća u pojedinim sektorima, rast mirovina (koje su doduše i dalje preniske), socijalne mjere, kontrolu cijena energije i energenata, poreznu reformu čiji jedan dio stupa na snagu s početkom slijedeće godine te svođenje inflacije u podnošljive okvire, premda evidentni nekontrolirani rast cijena, napose prehrambenih artikala, ostaje glavni problem s kojim se Vlada suočava. Zato je opravdano postaviti pitanje koliko se pozitivni ekonomski pomaci uopće relevantni bez izraženijeg poboljšanja životnog standarda?

Sve u svemu, zaključak se može svesti na konstataciju da su unatoč brojnih izazova i ugroza hrvatska ekonomija i gospodarstvo u vrlo dobrom stanju. Potvrda tome je između ostalog i činjenica kako su u godini na izmaku tri najveće svjetske rejting agencije Hrvatskoj dodjelile dosad najviše ocjene. A da nije stabilne ekonomske, gospodarske i financijske situacije kakvu smo kao država, članica EU-a, imali kroz cijelu 2024., kao i političke i društvene stabilnosti općenito, teško da bi RH imala status poticajne destinacije za investicije kao što su to zaključili stručnjaci iz agencija S&P's, Moody's i Fitch.

VIZIJA SUTRAŠNJICE

I na kraju aspekt koji također valja naglasiti u kontekstu ekonomske inventure proteklog razdoblja. To je održivi razvoj, odnosno pitanje je li moguć trajan ekonomski rast, razvoj i napredak u okolnostima izloženosti brojnim izazovima koji postaju konstanta na geopolitičkoj i geostrateškoj sceni sadašnjeg svijeta, s naglaskom na odnose između SAD-a, Europe/Europske unije, Rusije i Kine? To jest daleko šira, kompleksnija tema koje ćemo se uhvatiti nekom drugom prigodom. Zasad tek navodimo tri dvojbe - ekonomska, tehnološka i moralna - koje se vežu za napredak kao općenitu društvenu kategoriju. Drugim riječima, promišljanja na temelju tih dvojbi možda nam u konačnici mogu pružiti odgovor na pitanje koliko je svijet danas zaista "bolje mjesto" ili "gore mjesto" za život, rad i napredak, u odnosu na proživljena i preživljena prethodna razdoblja. Na tom tragu preporučam pročitati knjigu The Concept of Moral Progress autorice Frauke Albersmeier, filozofkinje sa Heinirch Heine sveučilišta u Düsseldorfu.