Rezultati Europskog programa usporedbe cijena i BDP-a pokazuju da je BDP po stanovniku u Hrvatskoj iskazan SKM-om bio 24 posto ispod prosjeka Unije. Vladajući neprestano objašnjavaju kako smo napredovali, jer nismo više na samom kraju te nesretne ljestvice, nego smo se popeli pred kraj.

Da, to je napredak, ali kakav?! Derbi začelja, moglo bi se reći. Upravo ovaj pokazatelj bolje od podataka o BDP-u odražava stanje blagostanja u kućanstvima, Hrvatska je po tome u skupini zemalja s najnižom razinom SIP-a po stanovniku, koju čine Grčka, Slovačka, Estonija, Latvija, Bugarska i Mađarska. Ta stvarna individualna potrošnja (SIP) odnosi se na sva dobra i usluge kupljene od strane domaćinstva - dakle to je upravo ono što subjektivno osjećamo kao trošak svog svakodnevnog života. Zato su vjerojatno u pravu analitičari koji kažu kako smo poput bodibildera iz gyma na steroidima, ali ne možemo podići uteg od 1 kilograma jer smo - slabi. Očito, i subjektivno i objektivno.

Naravno, vladajući se s ovim ocjenama zacijelo ne slažu. Hrvatski BDP raste po maksimalnoj stopi u EU-u trenutno, relativno rastu čak i mirovine, minimalna plaća, studentska satnica, porodna naknada, naknada za invaliditet, dakle vlast čini svoje. U javnom sektoru plaće su u nekim dijelovima rasle proteklih godinu-dvije dana i po 40 posto, sjetimo se školstva ili sudaca. Sada se najavljuju prosvjedi jer Vlada ne odobrava rast u idućoj godini od 10 posto, nego nudi “samo” pet posto.

Međutim, postoje dva elementa koja skoro nitko ne uzima u obzir, a koji ipak najbolje oslikavaju pravu sliku. Prvo, trgovci su potpuno van kontrole. Naravno, živimo u tržišnoj ekonomiji i kapitalizmu, pa dok ima potražnje za čokoladom od pet eura, onda postoji i ekonomsko opravdanje da ona toliko košta. Mjera limitiranja cijena nekih proizvoda od strane vlasti samo je farsa, jer tržište čini svoje. No, možda se trgovce može kontrolirati na druge načine, primjerice porezom na ekstraprofite koje na nama ostvaruju. I o tome se može razmisliti, jer nekako ih obuzdati treba.

I drugo, plaće jesu rasle, ali uglavnom u javnom sektoru. To nije mali dio stanovništva, riječ je o nekoliko stotina tisuća ljudi s njihovim obiteljima. To pridonosi statističkom podatku o rastu prosječne plaće. Ali, realno, plaće u privatnom sektoru ne rastu. I dalje postoji masa čak visokoobrazovanih ljudi koji prosječno rade za manje od tisuću eura, a o ostalima da se i ne govori. Dok se i to ne uredi na pošten način, naš subjektivni osjećaj i dalje će biti: osjećam se kao Estonac.