Pogled s vrha Sis na Apsirtide
Dva Slavonca u smisleno besmislenom hodanju Via Apsyrtides: Iza svakog koraka naprijed jedan je osvrt unatrag
Hodanje nije samo egzistencijalna potreba nego i besmisleni niz ponavljajućih koraka koji nas nekontrolirano vode iz prošlosti u sadašnjost. Da bi nekorisno hodanje imalo smisla, ono se mora odvijati u lijepim i osjetilima ugodnim prostorima urešenima kakvom dobrom pričom, poput one koja pripovijeda da je u helenskom imaginariju Jadran bio krajnja sjeverna točka, ulaz u zagrobni život i mjesto za bijeg ili traženje unutarnjeg mira. Jason i Medeja stigli su ovamo ploveći s Argonautima Isterom.
Cres, Lošinj i Ilovik kao dio Apsirtida prema jednoj su verziji priče nastali od ostataka Medejina brata Apsirta, kojeg je sestra ubila, izrezala na komade i bacila u more na mjestu gdje se danas nalaze moćni otoci. Netko je tu nedavno osmislio uzdužni put Via Apsyrtides, koji ide od najsjevernije točke otoka Cresa, rta Jablanac, preko Osora i Lošinja sve do rta Radovan, najjužnije točke otoka Ilovika. Stazu od 156 kilometara s 4700 metara uspona prešao sam hodajući i trčkarajući s Vedranom Rožićem iz Donjeg Miholjca za ukupno 38 sati. U tom smo vremenu imali jedan drijemež (power nap) od 10 minuta i jedan od 30 minuta te tri pauze od sat vremena za prehranu i čekanje brodice za Ilovik. Na tom izletu potrošili smo 25 tisuća kalorija, a unijeli maksimalno deset tisuća. Unatoč tehnički zahtjevnom terenu, nismo imali žuljeva i drugih problema.
Vraćajući priču unatrag, turu smo započeli u gluho doba noći na rtu Jablanac u blizini Koneca, napuštenog najsjevernijeg zaselka otoka Cresa. Dalje smo kroz mračne šume Tramontane, mimo lokvi, pašnjaka, labirinata, križeva krajputaša, suhozida i pastirskih stanova, vrlo brzo došli do ambijentalnog kaštela Beli. Od njega smo potegnuli strmo prema najvišim otočkim, vrhovima Gorice i Sis, gdje nas je obasjao supermjesec i šibala olujna bura. Vjetar je jenjao otprilike na mjestu gdje se uski puteljak proširuje u poznati Napoleonov put, kojim smo se ležerno spustili u najbolji mali grad u Hrvatskoj, Cres. Propuhani i smrznuti, tu smo se kod nekih ljudi zagrijali i onda, s prvim pijetlovima, mimo Samostana sv. Frane, dotrčali do sela Krčine.
Slijedila je oku ugodna dionica do Valuna te ona koja vodi do hiberniranih Lubenica i još dalje divljim stazicama do vrha Helm, s kojega puca pogled na "jezero". "Vransko" je u njegov naziv dodao Alberto Fortis u svojem djelu o putovanju cresko-lošinjskim arhipelagom u 18. stoljeću, a taj su naziv preuzeli budući kartografi i putnici. Ta najveća hrvatska kriptodepresija opskrbljuje čistom i pitkom vodom Cres, Lošinj i Ilovik. Uz jezero se osim tehnikalija veže i legenda prema kojoj su ondje nekada živjele dvije sestre. Jedna je bila bogatunka, a druga sirotica. Bogata sestra bila je pohlepna i otela je siromašnijoj nasljedstvo te se okrutno odnosila prema slabijima, a ulizivački prema jačima. Njezina je djela sustigla kazna u obliku potresa i cunamija, koji joj potapa imanje. Ostatci palače navodno su i dalje na dnu jezera, a za olujnih noći maštovitiji mogu čuti zvonjavu zvona iz dubina.
SUSRET S KRAJOZNANCEM
Ne zamarajući se previše tim kičem, otrčali smo do zaseoka Vidovići, gdje nam je krajoznanac Ivo Saganić objasnio zašto je Cres najljepši otok na svijetu:
- To je moj rodni otok. Za njim sam čeznuo dok sam plovio. Putujući svijetom shvatio sam da su daleka područja meni strana. Druge su boje, većinom sive. Kada god bih uplovio u naš Jadran, perspektiva se mijenjala nabolje. Sve je ovdje ljepše od turobnog Pacifika, obala Sjeverne Europe, Australije, Indonezije ili Japana. Kod nas sunce zalazi ravno u more. Moj Cres je brdovit, raznolik i bogat čistom prirodom. Vidjet ćete koliko je lijep kada krenete odavde i prvi put ugledate Velebit. To mjesto mi zovemo Konjska. Od djedova sam čuo da su tamo ljudi umirali od upale pluća. Poslije, kada sam pisao zavičajne knjige, saznao sam da su Konjsku ljudi zvali "brdo smrti". Podsjećam da su moji predci prije po cijele dane radili u polju, a predvečer, kada bi se vraćali kući, morali su prijeći preko prijevoja, gdje puše vjetar s Velebita. Od toga su dobivali upalu pluća i umirali. Zato Konjsku zovu "brdo smrti". I obližnje je selo Padova poznato po umiranju. Ono je otočna enigma. Bila je neka bolest, neka zaraza, pričalo se po Cresu. Spasilo se samo jedno dijete, koje su u zikvi prebacili u Stivan. Preživjelo je, kažu, jer je sisalo majčino mlijeko. Znači, prema toj staroj teoriji, nesretnici su poumirali jer su pili vodu iz lokve. Prije to nitko nije istraživao, pa sam se ja uhvatio posla i u raznim arhivima prikupio imena svih osoba koje su tamo živjele. Preko crkvenih knjiga uspio sam naći i podatke o tom preživjelom djetetu. Tako sam malo-pomalo došao do 1782. godine, u kojoj je Padova zamrla u nekoliko dana.
Saganić zna sve i o bijeloj kugi, koja je u nekoliko intervala poharala otok:
- Kod mene u Vidovićima ima 28 kuća, a 58 ljudi otišlo je u Ameriku. Puno sam o tome istraživao u njihovim arhivima. Uglavnom, naši ljudi su odlazili rudariti u Ohio, jer kao rudari nisu trebali puno govoriti. Morali su samo raditi. Prva generacija iseljenika, njih 80 posto, vraćala se u Hrvatsku. Jedan od njih je bio i moj nono. On je kao i svi otišao u Ameriku na tri godine i kada je zaradio neke novce izgradio nam je ovdje kuću. Napravio je i cisternu za obitelj. Iseljenici koji su ostali poslije su napustili rudnike i naselili se u Astoriji. Što se tiče generacije poslije, rekao bih da su oni, s obzirom na blagodati Amerike, vrlo brzo zaboravili naše krajeve. Njihovi potomci nas promatraju kao nekakvu egzotiku iz koje su potekli. Oni se sigurno neće vratiti. Kada sam im pokazivao kuće predaka, samo su se smješkali. Generacija koja je u Ameriku otišla između dva rata više se nije vraćala, a treći egzodus, koji je išao šezdesetih, često je pod krinkom političkih prikrivao ekonomske razloge svoga odlaska - zaključuje Saganić.
Kako god bilo, od tog amaterskog povjesničara još smo saznali i da lokalno stanovništvo Martinšćice podržava i uređuje pješačke staze, ali mu smeta što ljudi neobzirno puštaju pse na ovce. Razmišljajući o tome, ponizno smo i nečujno nastavili vijugati uskim putem preko prelijepog Konjskog do Ustrina, odakle nas je blaga ali duga nizbrdica spustila na jugoistok, do Punta Križe.
CRESKE KOLUDRICE
Taj poluotok velikog otoka Cresa prekriven je čudnom mediteranskom vegetacijom, ispresijecanom starim gromačama, ruševnim pastirskim stanovima i kapelicama. Između Loze i vrha Vela straža nabasali smo na napušteni pastirski stan, u koji su creske benediktinke smjestile samotište Sveta Hildegarda. Inače, desetak koludrica živi po uzoru na prve monahe u Samostanu sv. Petra u gradu Cresu. Drže se regula svojeg reda, koji nalaže povučenost, molitvu i rad. Uzgajaju povrće, voće i ljekovito bilje, od kojega proizvode hranu i pripravke poput čajeva, likera, a bave se i izradom hostija i svijeća. U vrtu samostana imaju i malu meteorološku postaju, s pomoću koje mjere atmosferilije na otoku.
Kontemplirajući o životu creskih pustinjakinja, u sumrak smo dotrčali do posljednjeg mjesta otoka Cresa, Osora. Drevni gradić od Lošinja dijeli uski umjetni kanal Kavuada, kojim su se na različite načine koristili Liburni, Heleni, istočni i zapadni Rimljani, Mlečani, Austrijanci, Talijani i Hrvati. Osor je u povijesti dva puta opljačkan i spaljen. Prvi put su to, 840. godine, učinili Saraceni, a onda i Genovežani. Mlečani ga obnavljaju i grade poznatu katedralu, koju smo obišli prije najzahtjevnije etape putovanja, preko planine Osoršćice do mjesta Ćunski.
Na vrhove Televrina i Sv. Mikula došli smo prije planiranog, ali smo zato neplanirano vrijeme i energiju utrošili na silazak po opako zahtjevnom terenu do mjesta Ćunski, poznatog po pastoralnom centru Krčke biskupije Betanija. Na obližnjoj plaži Zaosiri odradili smo drijemež od pola sata, nakon kojega nastavljamo noćnu borbu sa svojim demonima i ekstremno zahtjevnim škrapama. Umorni, pred zoru drugoga dana stižemo u Mali Lošinj, gdje pravimo dužu pauzu za grijanje, hidrataciju, prehranu i reorganizaciju. Posljednje dionice bile su nam ugodne, jer idu šetnicama i uređenim putevima okruženim visokim borovim šumama, uključujući i Park-šumu Čikat, jednu od najvećih i najstarijih borovih šuma na jadranskim otocima.
Na kraju Čikata dočekao nas je početak posljednjeg ozbiljnijeg uspona, na vrh Sveti Ivan. Prije gradnje istoimene crkve u 18. stoljeću kotu su zvali Vela straža, što će reći da je stoljećima služila kao promatračnica za zaštitu Velog Lošinja. Sa Sv. Ivana smo se po kratkom i strmom puteljku spustili do župne crkve sv. Antuna opata diveći se lošinjskim pomorcima, koji su mjesto unaprijedili od novca zarađenog u povijesnom trenutku vrlo sličnom današnjem. Naime, zbilo se to nakon prve krize lošinjskog pomorstva, koja je prisilila brodovlasnike da se prebace na prijevoz ruskog žita iz crnomorskih luka u luke Sredozemnog mora i sjeverne Europe. Posebno dobro na razvoj lošinjskog pomorstva utjecao je Rusko-turski rat, 1828., u vrijeme kojega su lošinjski brodovlasnici iznajmljivali svoje brodove Rusima. Poslije su Lošinjani još bolje prošli u Krimskom ratu, iznajmljujući brodove Britancima i Francuzima.
MIOMIRISNA OAZA
Kada je pomorstvo zamrlo, došla je Dunavska monarhija, koja gradi zdravstvene i turističke objekte. Na primjer, šetnice, koje su nam omogućile da ubrzamo tempo i stignemo na vrijeme do uvale Mrtvaška, iz koje nas je topli brodić prevezao do bajkovite miomirisne oaze Ilovik. Na tom otoku cvijeća nema motornih vozila, smeća i nečistoća. Nema čak ni groblja. Ono se nalazi prekoputa, na otočiću Sveti Petar, gdje je u 11. stoljeću izgrađen benediktinski samostan. Mještani su nam ispričali da imaju poštu, trgovinu, pekarnicu, slastičarnicu, kafić i restoran. Iako brojke variraju, većina se slaže da Ilovik danas ima oko 90 stalnih stanovnika, od kojih je desetak osnovnoškolaca i nekoliko srednjoškolaca. Nema više vrtićaraca. Ljudi kažu: "Mi volimo ovdje živjeti. Mirno je i čisto. Ako se baviš turizmom, dobro je! Ljeti je življe, a poslije dolaze pješaci. Većinom idu na vrh Velu stražu ili hodaju po plažama. Do rta Radovan su otprilike tri kilometra i to vam je kraj svijeta."
I tako je na tom kraju svijeta završilo naše besmisleno kretanje kroz čiste, privlačne i ugodne krajolike Apsirtida. Iznova smo utvrdili da nas boravak na tihim i mirnim mjestima poput ovoga čini radosnima, zadovoljnima i bezbrižnima. Ali i opreznima, jer znamo da je to samo trenutak iz kojega ćemo se vrlo brzo vratiti u kolotečinu propadanja i vezanosti uz objekte žudnje i druge ljude koji se u utrci za postavljanjem, bogaćenjem, moći, partnerom i ugledom sramote i posrću. Ili, kako je to mudro zborio Albert Einstein: Život je poput vožnje biciklom, da biste održali ravnotežu, morate se stalno kretati.
