Za početak, što nam može reći o svojoj knjizi "Sociologija rata i nasilja", aktualnijoj nego ikada prije s obzirom na sve što se u svijetu događa - pitali smo dr. sc. Sinišu Maleševića, redovitog profesora i predstojnika Sociologije na Sveučilišnom koledžu u Dublinu i višeg suradnika na CNAM-u u Parizu...

Ustupljena fotografija

Koliko vidim, Mirko Bilandžić je zapisao da je upravo sociologija kao temeljna socijalnoznanstvena disciplina najprimjereniji okvir za istraživanje nasilja i rata... Vaš komentar?

- Drago mi je da je moj hrvatski izdavač Jesenski & Turk odlučio objaviti drugo izdanje te knjige, koja je izvorno objavljena 2010. u izdanju Cambridge University Pressa, a prvo se hrvatsko izdanje pojavilo 2012. godine. Nažalost, tema te knjige danas je postala vrlo relevantna, s brojnim ratovima koji bjesne od Ukrajine, Gaze, Sirije, Sudana, Mjanmara do Etiopije, Konga i drugdje. Knjiga ima za cilj pokazati kako nam sociologija može pomoći da razumijemo različite nasilne sukobe, uključujući teme kao što su ratna propaganda, odnos rata i društvene stratifikacije, rodni karakter rata, rat i nacionalizam i tako dalje.

U međuvremenu sam objavio još dvije knjige o organiziranom nasilju - The Rise of Organized Brutality: A Historical Sociology of Violence (2017.) i Why Humans Fight: The Social Dynamics of Close-Range Violence (2022.). Prva knjiga fokusira se na to kako su se različiti oblici organiziranog nasilja mijenjali i širili tijekom ljudske povijesti. Analiziram ratove, revolucije, genocide i terorizam u različitim povijesnim razdobljima i u različitim dijelovima svijeta. Druga knjiga istražuje kako nasilje djeluje na mikrointerakcijskoj razini, a posebno što motivira pojedince da se bore i ubijaju druge ljude. U svojim istraživanjima pokušavam pokazati da je sociologija nužna za razumijevanje dinamike nasilja, koja se stalno mijenja.

Kad se sva aktualna krizna stanja (ratovi, sukobi, prijetnje...) u svijetu sagledaju u nekom širem i dubljem kontekstu, jesmo li kao civilizacija dosegnuli najopasniju razinu ugroze mira nakon prestanka Hladnog rata, odnosno jesmo li korak bliže trećem svjetskom ratu? Kao sociolog vjerojatno imate svoj komentar?

- Da, posljednjih nekoliko godina ušli smo u vrlo opasno razdoblje, u kojem su ratovi velikih razmjera eskalirali i umnožili se. No razdoblje neposredno nakon Hladnog rata, 1990-ih, također je bilo obilježeno brojnim međudržavnim i unutardržavnim sukobima, ne samo u našoj regiji nego i u Gruziji, Armeniji, Azerbajdžanu, Somaliji, Kongu, Liberiji, Sijera Leoneu, Eritreji, Etiopiji i tako dalje. Ipak, donedavno su najnasilniji sukobi bili građanski ratovi nižeg intenziteta, iako su mnogi od njih trajali godinama, pa i desetljećima. Ono s čime se sada suočavamo povratak je velikih međudržavnih ratova i također ratova koji uključuju mnoge različite zemlje. Na primjer, ratovi u Siriji i Libiji počeli su kao revolucije protiv autoritarne vladavine, a potom su se transformirali u građanske ratove i sada su međudržavni ratovi u koje su uključene mnoge susjedne zemlje i velike sile poput Rusije, SAD-a, Turske, Irana, Izraela i mnoge paravojne formacije. S usponom autoritarnih i krajnje desnih vlada diljem svijeta moglo bi se očekivati ​​više nasilja kratkoročno i srednjoročno. Ovo je očito vrlo opasna situacija, ali ne bih govorio o trećem svjetskom ratu.

Što se tiče straha od trećeg svjetskog rata, uključujući i strah od nuklearne katastrofe, može li se zaključiti kako iz povijesti nismo naučili ništa, pa nam se ona, povijest, ponavlja? Drugim riječima, je li vrijeme da svi još jednom pročitamo Hannah Arendt i njezin izvještaj o banalnosti zla...?

- Cikličke teorije povijesti bile su prilično popularne od Ibn Khalduna u 14. stoljeću i Giambattista Vica u 17. stoljeću do Oswalda Spenglera, Vilfreda Pareta ili Pitrima Sorokina u 20. stoljeću. Najsofisticiranija suvremena verzija tog pristupa je kliodinamika Petera Turchina. Međutim, većina suvremenih povjesničara i komparativnih historijskih sociologa ne smatra takva objašnjenja uvjerljivima. Povijest se ne ponavlja, ali ljudska bića čine slične pogreške. U svojim istraživanjima nastojim pokazati da je organizirano nasilje u relativnom kontinuiranom porastu od uspostave prvih civilizacija, prije 10.000-12.000 godina. Prijelaz s nomadskog na sjedilački način života i pojava prvih država bili su ključni za razvoj društvenih hijerarhija, povećanje socioekonomskih nejednakosti i proliferaciju organiziranog nasilja. S porastom prisilno-organizacijskih kapaciteta država i nedržavnih aktera potencijal za nasilje nastavlja rasti. Rastuće ekonomske nejednakosti zajedno s ekspanzijom oligarhijskog kapitalizma potiču nestabilnost i sukobe. Arendtina "banalnost zla" više je o individualnom nedostatku etičke odgovornosti unutar većih sustava koji provode organizirano nasilje. To je samo jedan segment većeg problema s kojim se danas suočavamo.

Je li globalna histerija i paranoja oko mogućeg trećeg svjetskog rata ipak pretjerivanje (i u medijskom, i u psihološkom, i u sociološkom smislu) ili ozbiljna prijetnja za koju se ni EU ni RH, među ostalima, još nisu pripremili ni prilagodili? Vaš završni komentar?

- Egzistencijalna nuklearna prijetnja nešto je što je s nama od 1945. godine. Dakle, većina populacije koja danas živi živjela je u svijetu u kojem nuklearno oružje može biti detonirano u bilo kojem trenutku, što bi dovelo do uništenja naše vrste. Međutim, detant Hladnog rata držao je to oružje pod kontrolom. S raspadom Sovjetskog Saveza zavladala je panika da bi dio tog oružja mogao završiti u rukama terorista ili radikalnih autoritarnih vođa. Srećom, to se nije dogodilo.

Sada se suočavamo s drukčijom prijetnjom - mogućnošću upotrebe nuklearnog oružja u međudržavnim ratovima poput ukrajinskog ili u mogućem sukobu Izraela, koji posjeduje nuklearni arsenal, i Irana, koji je blizu nabave takvog oružja. To su stvarne opasnosti koje ne moraju izazvati svjetski rat, ali mogu uništiti milijune ljudi. Već smo vidjeli kojom je brzinom, i bez imalo skrupula, Izrael ubio više od 40.000 Palestinaca, od kojih su većina bili civili i djeca. S Trumpom u Bijeloj kući također ulazimo u još nepredvidljiviju budućnost i moguće povećane napetosti između SAD-a i Kine. S porastom novih tehnologija, uključujući umjetnu inteligenciju, koja se sada koristi posvuda, uključujući vojni sektor i policiju, može se očekivati ​​veći porast u kapacitetu prisile država.

Također se suočavamo s kontinuiranim usponom krajnje desnice, koja veliča tehnologiju, ali je općenito neprijateljski nastrojena prema znanstvenim načinima razmišljanja. Potiču teorije urote, populizam i nepovjerenje u institucije, uključujući i akademske institucije. Sve će to vjerojatno generirati još dramatičnije krizne situacije, a EU i Hrvatska na to uopće nisu spremni. (D.J.)

(Dr. sc. Siniša Malešević redoviti je profesor i predstojnik sociologije na Sveučilišnom koledžu u Dublinu i viši suradnik na CNAM-u u Parizu, Francuska. Izabrani je član Kraljevske irske akademije i Academia Europaea. Prethodno je bio istraživač i predavač na Institutu za međunarodne odnose (Zagreb), Centru za proučavanje nacionalizma, CEU (Prag), Sveučilištu Galway, London School of Economics, Institutu za ljudske znanosti (Beč), Université Libre de Bruxelles, Sveučilištu Uppsala, Nizozemskom institutu za napredne studije, Amsterdam i Australian Defense College u Canberri. Njegove nedavne knjige uključuju Why Humans Fight: The Social Dynamics of Close-Range Violence (Cambridge University Press, 2022.), Grounded Nationalisms: A Sociological Analysis (Cambridge University Press, 2019.), The Rise of Organized Brutality: A Historical Sociology of Violence (Cambridge University Press, 2017) i Sociologija rata i nasilja (Cambridge University Press, 2010). Dobitnik je nekoliko međunarodnih nagrada za svoje knjige. Godine 2023. prof. Malešević dobio je nagradu Robin M. Williams, Jr. za istaknuti doprinos u znanosti, podučavanju i službi u proučavanju rata, društvenih sukoba i mira od Američke sociološke udruge. Djela su mu prevedena na 14 jezika.)