Vezano uz širi kontekst teme o potencijalnim mogućnostima izbijanja trećeg svjetskog rata, odnosno faktora ugroze koji mogu biti okidači globalne katastrofe, kao i eskalaciji strahova za budućnost civilizacije, u ovotjednom Magazinu donosimo ekskluzivnu analizu dr. sc. Dražena Smiljanića, naslovnog docenta na Sveučilištu obrane i sigurnosti "Dr. Franjo Tuđman" iz Zagreba, koja se odnosi na ulogu i važnost NATO saveza u sadašnjim izazovnim i opasnim vremenima kojima su izloženi ne samo Europa nego i cijeli svijet.

Dražen Smiljanić

Ustupljena fotografija

Krenimo od NATO-ove "nuklearne vježbe" Steadfast Noon održane od 14. do 24. listopada 2024., na području sjeverne Europe, u kojoj je sudjelovalo 2000 vojnika i 60 zrakoplova iz 13 zemalja NATO saveza.

Ovogodišnja vježba, čiji su domaćini bili Belgija i Nizozemska, uključivala je sudionike oružanih snaga članica NATO-a koji su simulirali misije u kojima borbeni zrakoplovi nose američke nuklearne bojne glave.

Činjenica jest da nisu sve članice saveza sudjelovale u vježbi, premda predstavnici svih država članica sudjeluju, odnosno mogu sudjelovati u radu Skupine za nuklearno planiranje (Nuclear Planning Group - NPG). Ta je skupina u rangu najviših tijela za donošenje odluka u NATO-u: Sjevernoatlantskog vijeća (North Atlantic Council - NAC) i Odbora za obrambeno planiranje (Defence Planning Committe - DPC). Zanimljivo je da u radu NPG-a ne sudjeluje Fancuska, premda posjeduje nuklearno oružje, zbog svog povijesnog pristupa održavanju neovisnog nuklearnog odvraćanja.

NPG je forum u kojem države članice NATO-a sudjeluju kako bi zajednički razvijale nuklearne politike Saveza i donose odluke o takozvanom nuklearnom postavu NATO-a. Odluke se u toj skupini donose konsenzusom, a izjave koje su se mogle čuti od glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea i pronaći u službenim priopćenjima NATO-a u vezi vježbe na tragu su tih politika.

Izjava Marka Ruttea da je nuklearno odvraćanje kamen temeljac sigurnosti Saveza zato i zvuči kao izvučena iz službenih dokumenata. No dio izjave koji se odnosio na vježbu Steadfast Noon 2024, kao "važan test nuklearnog odvraćanja Saveza" i koja "šalje jasnu poruku svakom protivniku da će NATO štititi i braniti sve saveznike" nedvojbeno se može staviti u kontekst krize u odnosima Zapada i Rusije te stalnog pritiska zbog moguće eskalacije u odnosima.

Savezničko zapovjedništvo za operacije [1] NATO-a na svojim službenim stranicama nešto je neutralnije u narativu te se referencira na deklaraciju NATO-ova samita u Washingtonu (održanog 2024. godine) gdje se navodi da je "temeljna svrha NATO-ovih nuklearnih sposobnosti očuvanje mira, sprječavanje prisile i odvraćanje od agresije". Navodi se i da će "sve dok postoji nuklearno oružje, NATO ostati nuklearni savez", što je izravno prenošenje političke odluke u vezi s korištenjem i održavanjem nuklearnih sposobnosti saveza.

RUTINSKA VJEŽBA

Ovogodišnja vježba, iako rutinska, jer se održava od 2003. godine, privukla je povećanu pozornost u kontekstu ruske najave da će revidirati svoju temeljnu politiku nuklearnog odvraćanja. Generalno, Steadfast Noon 2024 vježba posebna je po tri stvari. Prva je pozadina, jer se događa u atmosferi pojačane retorike SAD-a i Rusije koja uključuje potencijalnu eskalaciju nuklearnog sukoba u Europi, dok obje strane spuštaju prag (deklarativno) za nuklearni rat. Druga je činjenica da u vježbi sudjeluju i nove članice saveza. Finska je prvi put ove godine sudjelovala u nuklearnoj vježbi kao članica NATO-a. Osim toga Poljska je (u travnju ove godine) izrazila spremnost dopustiti SAD-u rasporediti nuklearno oružje na svom teritoriju. Treća je nova taktika, koja se očituje u činjenici da su korišteni borbeni zrakoplovi F-35A za nošenje i lansiranje nuklearnih bombi.

Osim toga od izbijanja rusko-ukrajinskog sukoba, na inicijativu SAD-a napravljen je niz poboljšanja u konceptu vježbe Steadfast Noon, uključujući trajanje, ciljeve obuke i druge aspekte. Na primjer, trajanje je produženo s jednog na dva tjedna. Nadalje, mjesto održavanja vježbe pomaknulo se (slučajno ili ne) bliže Rusiji. Na kraju SAD igra (ponovno) važnu ulogu u potpori europskih sposobnosti odvraćanja. To uključuje i raspoređivanje strateških bombardera iz SAD-a u Europu kako bi sudjelovali u vježbama simulacije nuklearnih napada, čime SAD pokazuje odlučnost zaštititi europske saveznike [2].

Može se zaključiti da su dva glavna učinka održavanja tako "visokoprofilne" nuklearne vježbe kao što je Steadfast Noon u ovo vrijeme. Prvi, iz političke perspektive gledano, naglašena je ruska prijetnja i pokazano da se NATO ne boji nuklearnog sukoba s Rusijom. Drugi je činjenica da je vježba održana u sklopu povećanog intenziteta NATO-a u održavanju svojih nuklearnih vježbi i scenarija posljednjih godina, na temelju sve većih vanjskih prijetnji (ponajprije ruske prijetnje).

PEXELS

Činilo se da je opasnost od korištenja nuklearnog naoružanja nestala s hladnoratovskom blokovskom politikom. Zastrašujuća je činjenica da se o potencijalnoj uporabi nuklearnog naoružanja ponovno govori kao mogućem načinu ratovanja premda bi ispravnije bilo reći da nije riječ o oružju, već o sredstvima za masovno uništenje. Rezultat nuklearnog rata može biti samo armagedon, a čak i njegova ograničena uporaba (kako god se definirala) prouzročila bi nemjerljive posljedice na ekosustave, biosferu i mogućnost održavanja života na golemom području planeta.

POVIJESNA POUKA

Podsjetimo, u članku objavljenom u časopisu Foreign Affairs [3] 1948. godine Robert Oppenheimer piše da, ako bi atomska bomba imala značenje u suvremenom svijetu, morala bi pokazati da su ni moderni čovjek, ni ratne mornarice, ni kopnena vojska, nego sam rat zastarjeli. No posjedovanje nuklearnog naoružanja nije postalo garancija apsolutne snage odvraćanja od oružanog sukoba, a njegova potencijalna uporaba posve je promijenila paradigmu rata kao nastavka politike drugim sredstvima (referirajući se na Carla von Clausewitza). Taj je paradoks, zacijelo, ponajbolje prikazan u filmu "Grimizna plima" (Crimson Tide) iz 1995. godine. U jednoj sceni filma [4] koja se odvija u časničkom restoranu američke nuklearne podmornice, zapovjednik, kapetan Ramsey, raspravlja s kapetanom fregate Hunterom o ratu i razumijevanju Clausewitzevih teorijskih promišljanja o njemu. Dijalog završava Hunterovom tezom da je u nuklearnom svijetu (svijetu u kojem postoji nuklearno naoružanje) pravi neprijatelj - sam rat.

Svjesnost da nuklearni rat nema pobjednika donekle se ublažava tvrdnjama da bi bilo moguće koristiti taktičko nuklearno oružje, čije posljedice (navodno) nisu toliko zastrašujuće. Na području Belgije, Njemačke, Italije, Nizozemske i Turske uskladišteno je ukupno 100 američkih taktičkih nuklearnih gravitacijskih bombi kao dio NATO sporazuma o dijeljenju nuklearnog oružja. Procjenjuje se da je navedeno naoružanje pod nadzorom SAD-a tijekom mira, ali da bi (bar) njegov dio mogao biti dodijeljen američkim saveznicima za isporuku u vrijeme rata. [5]

No potencijalna uporaba taktičkog nuklearnog naoružanja vrlo vjerojatno otvorila bi Pandorinu kutiju. Jedan od najcjenjenijih američkih generala, James Mattis, 2018. godine (tada u ulozi ministra obrane SAD-a), u obraćanju Kongresu u povodu objave dokumenta Pregled nuklearnog postava (Nuclear Posture Review) izjavio je: "Mislim da ne postoji takva stvar kao što je 'taktičko nuklearno oružje'. Bilo koje nuklearno oružje upotrijebljeno u bilo kojem trenutku znači stratešku promjenu." [6].

Sve u svemu, zastrašujuće je da se o potencijalnoj uporabi nuklearnog naoružanja govori kao o tradicionalnom resursu ratovanja i riješenosti da ga se uporabi, ako jedna od strana to inicira. Ne treba zaboraviti da se tijekom Drugog svjetskog rata ni jedna zaraćena strana nije usudila koristiti bojne otrove bez obzira na to što se SSSR 1941. i 1942. nalazio u iznimno teškoj situaciji, a Njemačka 1944. i 1945. godine. I premda su zaštitne (plinske) maske bile sastavni dio opreme i vojnika Wehrmachta i savezničkih vojski, do uporabe bojnih otrova nije došlo. Ljudi koji su donosili odluke u to vrijeme nosili su stravično iskustvo Prvog svjetskog rata, što je bio najvjerojatniji razlog nekorištenja tih sredstava. Današnji donositelji odluka ne sjećaju se Hirošime i Nagasakija.

SASTANAK MINISTARA

Sastanak ministara vanjskih poslova NATO-a održan u Bruxellesu 3. i 4. prosinca 2024. bio je usredotočen na nekoliko pitanja, a posebice na tekući sukob u Ukrajini. No sastanak nije iznjedrio važnije odluke o opcijama za završetak rata u Ukrajini.

Ministri članica NATO-a potvrdili su svoju predanost podršci Ukrajini u njezinu otporu ruskoj agresiji. Glavni tajnik saveza rekao je da saveznici pojačavaju vojnu potporu Ukrajini, poglavito novim Zapovjedništvom za koordinaciju pomoći i obuke (NSATU) te financijskom pomoći od 40 milijardi eura kao minimalnom osnovicom za ovu godinu. Predstavljeno je i pružanje dodatne vojne i energetske pomoći kako bi se pomoglo Ukrajini da izdrži napade na njezinu energetsku infrastrukturu, posebno tijekom zime. Na primjer, SAD u tome sudjeluje s 825 milijuna dolara.

​Glavni tajnik osudio je i kontinuirane ruske raketne napade i njezino testiranje sposobnosti balističkih projektila (rađenih na temelju projektila dalekog dometa RS-26 Rubezh), koje imaju potencijal nositi nuklearne bojne glave. Naglasio je da te akcije neće odvratiti potporu NATO-a Ukrajini niti utjecati na karakter te pomoći.

Sastanak je, tradicionalno, odrazio jedinstvo i odlučnost NATO-a u suočavanju s izazovima Rusije i drugih geopolitičkih čimbenika, a istovremeno je izrazio potporu daljnjem jačanju kolektivne sigurnosti kroz strateška partnerstva i kontinuiranu pomoć saveznicima i partnerima. No strateške opcije završetka rata u Ukrajini nisu raspravljane, koliko se moglo saznati iz službenih informacija o skupu. Isto tako, nisu raspravljane opcije mogućeg slanja pozivnice Ukrajini za članstvo u NATO-u.

Pitanje članstva u savezu ponovno je intenziviralo ukrajinsko vodstvo u kontekstu mogućih opcija za pregovore o završetku oružanog sukoba na tlu Ukrajine. Predsjednik Zelenski nedavno [7] izjavio je da smatra da bi Ukrajina u svojim međunarodno priznatim granicama trebala postati članica NATO-a, a da bi se onda diplomatskim putem pregovaralo o mirnoj integraciji sada okupiranih područja (istočne Ukrajina i Krima). Taj je scenarij, ipak, gotovo nemoguć jer bi značio ne samo presedan (ni jedna država aspirantica za članstvo u NATO-u uključena u ratni sukob nije bila primljena u savez) nego i izravnu obvezu uključivanja saveza u rat u Ukrajini. To, naime, proizlazi iz načela kolektivne obrane, eksplicitno definirane u članku 5. Sjevernoatlantskog saveza.

HIBRIDNI RATOVI

Hibridno ratovanje se, definitivno, događa ili, bolje rečeno, primjenjuje kao oblik ratovanja, a posebno je to vidljivo u odnosima regionalnih i velikih sila. Može se, zapravo, reći da je hibridno ratovanje, koje se po definiciji odnosi na mješavinu konvencionalnih i nekonvencionalnih taktika, uključujući kibernetičke napade, kampanje dezinformiranja, ekonomski pritisak i proxy sukobe (sukobi koji se realiziraju preko posrednika), jedan od načina rješavanja geopolitičkih napetosti između Zapada i država poput Rusije i Kine. No, ova se vrsta ratovanja, u većoj mjeri, koristi za destabiliziranje ili utjecaj na protivnike bez pokretanja rata punog opsega (ili, kako se ponekad kaže, visokog intenziteta).

Način na koji, na primjer, Rusija postupa u toj vrsti ratovanja su kibernetički napadi, uključujući upletanje u stranačke i predsjedničke izbore, napade na kritičnu infrastrukturu (poglavito u Ukrajini) i sabotaže, kampanje dezinformiranja i propagande, proxy sukobi (na primjer, podržavanjem separatističkih pokreta). U hibridno ratovanje uklapa se i ekonomska dimenzija, što je u primjeru Rusije vidljivo kroz mjere ekonomske prisile koje primjenjuje u kontekstu ekonomske ovisnosti o ruskim energentima.

Kina, na primjer, informacijske tehnologije koristi za cyber ​​špijunažu, kampanje dezinformiranja (npr. preko društvenih mreža i kontroliranih medija, koji se koriste za oblikovanje javnih narativa). Isto tako, kao i Rusija, Kina koristi ekonomiju za postizanje određenih političkih ciljeva. Primjer je inicijativa Pojas i put, koju mnogi smatraju alatom ekonomske prisile, jer se države u dugovima dovodi u svojevrstan "zarobljeni položaj" dok proširuje svoj geopolitički utjecaj.

No hibridno ratovanje ne koriste samo države (državni akteri). I neke aktivnosti nedržavnih aktera mogu se smatrati hibridnim ratovanjem. Na primjer, haktivisti (kao Anonymous), privatne vojne i sigurnosne tvrtke (na primjer Wagner) te pojedinci skupine koje primjenjuju metode ucjena na privatnim ili javnim tvrtkama (takozvani ransomware) primjenjuju metode koje se mogu okarakterizirati kao hibridno ratovanje, pogotovo kada ih angažiraju države za postizanje svojih (geo)političkih ciljeva.

Hibridno ratovanje postalo je, čini se, prateći element moderne geopolitike, a koncept je u današnjem obliku definiran još 2014. godine, nakon djelovanja Rusije u Ukrajini i aneksije Krima. Akteri koji ga primjenjuju nastoje iskoristiti tehnološke, ekonomske i društvene ranjivosti tako da se na "hibridno djelovanje" ne može učinkovito odgovoriti tradicionalnim strategijama, konceptima i institucijama nacionalne sigurnosti. Zato se na koncept hibridnog ratovanja pokušava odgovoriti "protukonceptima" kao što su oporavljivost (eng. resilience) i totalna obrana (eng. total defence).

VODIČI ZA PREŽIVLJAVANJE

Brošure publicirane u skandinavskim državama, poput Švedske [8], Norveške, Finske i Danske, predstavljaju specifičan način jačanja nacionalne sigurnosti putem informiranja građana o postupanju u kriznim situacijama, uključujući rat, prirodne katastrofe i druge krizne situacije. Svrha je ovih brošura podići svijest o osobnoj i kolektivnoj odgovornosti te pripremiti građane za samostalno djelovanje u ranim fazama krize i preživljavanje nekoliko dana bez funkcionirajućih sustava opskrbe (hranom, vodom i slično). Norveška je, primjerice, tiskala 2,2 milijuna brošura kako bi svako domaćinstvo dobilo po jednu.

Norvežani su prvi ovakav vodič publicirali 2018. godine, a Švedska ima još dužu tradiciju jer je ovakve brošure počela izdavati već u Drugom svjetskom ratu. Može se reći da su ove brošure dio šire strategije (takozvane Totalne obrane), koja uključuje sve slojeve društva. Generalno, premda se sadržaji brošura donekle razlikuju od države do države, cilj im je jačati otpornost i oporavljivost društva, potaknuti kolektivnu odgovornost i smanjiti ovisnost o državnoj pomoći u početnim fazama krize. Na taj način države osiguravaju bolju pripremljenost i smanjuju rizik od panike ili neorganiziranosti u hitnim situacijama.

Premda se u kontekstu kriza spominju i klimatske promjene i neke druge pojave koje mogu biti uzrok krizne situacije, evidentno je da ozračje rata u Ukrajini i revizionističko ponašanje Rusije sada ovim projektima daje posebno značenje. To je posebno slučaj sa Švedskom i Finskom, ali se i u drugim skandinavskim državama osjeća strah od ruske prijetnje. Koliko su ovakve mjere podloga za podizanje atmosfere straha od rata stvar je perspektive. No mora se priznati da nisu naodmet i da dobro odražavaju koncepte nacionalne sigurnosti kakve su formulirale skandinavske države.