Prema nekim stručnjacima treći svjetski rat odavno je započeo, a po drugima tek bi mogao uslijediti. Koliko su ova nagađanja pojačana novim događajima poput rata na Bliskom istoku, uključivanja Sjeverne Koreje u ukrajinski rat, razmjenama dalekometnih projektila između Rusije i Ukrajine - pitali smo izv. prof. dr. Petra Popovića s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu?

Petar Popović

FPZG

- Najprije bih želio obratiti pozornost na ovaj često korišteni izraz "treći svjetski rat," koji se duboko ukorijenio u javnom diskursu. Koristimo pojmove iz 20. stoljeća koji su danas zastarjeli jer još nemamo dovoljno vremenskog odmaka za objektivno sagledavanje i primjereno definiranje trenutne međunarodne krize i sukoba. Prema klasičnoj definiciji, svjetski rat je onaj u kojem su sve velike sile izravno uključene u oružani sukob koji zahvaća svih pet kontinenata. Međutim, čak je i ta definicija problematična. Prema tom kriteriju, kako je primijetio Winston Churchill, prvi pravi svjetski rat bio bi Sedmogodišnji rat (1756.-1763.). Prvi i Drugi svjetski rat, ipak, izdvajaju se ne samo zbog opsega i broja uključenih država, nego i zbog svoje specifične prirode. Oni su bili totalni ratovi koji su mobilizirali sve segmente društvenog života kako bi ih stavili u funkciju ratnih napora, pri čemu je cilj bio potpuno uništenje protivnika.

Kada analiziramo trenutni sukob, koji je američki predsjednik Joe Biden apstraktno i prilično neprikladno opisao kao sukob između demokratskog i autoritarnog svijeta, jasno je da niti jedan od navedenih elemenata "svjetskog rata" nije prisutan: velike sile nisu u izravnom oružanom sukobu, rat ne zahvaća sve kontinente, niti je totalnog karaktera. Ipak, ono što je specifično za aktualnu krizu jest njezina višedimenzionalna priroda, koja uključuje hibridne ratove, dezinformacijske kampanje, kibernetske napade i sabotaže, trgovinske ratove, utrku u naoružanju, državne udare i proxy (posredničke) ratove.

Prema izvještaju Međunarodnog instituta za strateške studije (IISS) iz prošle godine, zabilježena su 183 regionalna oružana sukoba diljem svijeta, što je najviše od kraja Drugog svjetskog rata. Jedan od ključnih aspekata trenutnog sukoba je i intenzivna uporaba sankcija kao ekonomskog instrumenta prisile. Statistike pokazuju da su američke sankcije pogodile svaku četvrtu državu na svijetu, dok je gotovo trećina globalne ekonomije pod nekim oblikom američko-europskih sankcija (od trgovinskih blokada do zamrzavanja imovine). Stoga, uključivanje Sjeverne Koreje u rat u Ukrajini i eskalacija sukoba na Bliskom istoku predstavljaju tek jednu dimenziju produbljene krize koja podriva postojeći međunarodni poredak. U tom smislu, oni koji u nedostatku boljeg termina tvrde da je "treći svjetski rat" već započeo su u biti u pravu.

I stručnjak za nacionalnu sigurnost Mark Toth i bivši američki obavještajac pukovnik Jonathan Sweet rekli su za MailOnline kako vjeruju da je svijet već u trećem svjetskom ratu... Kad se sva ta zbivanja u svijetu (i neka druga krizna žarišta) sagledaju u nekom širem i dubljem kontekstu, napose onom sigurnosnom, jesmo li kao civilizacija dosegli najopasniju razinu ugroze mira nakon prestanka Hladnog rata? Odnosno je li doista "crta prijeđena" i hoće li rat u Ukrajini uskoro postati Treći svjetski rat kako upozorava i britanski Telegraph?

- Apsolutno, no razina opasnosti danas nije samo najviša od Hladnog rata, već možda i u povijesti uopće. Kada usporedimo trenutnu situaciju s posljednjom velikom krizom poput Kubanske raketne krize 1962., koja je svijet dovela na rub nuklearnog rata, vidljiva je i zabrinjavajuća razlika. Tijekom Kubanske krize postojala je i izravna i posredna diplomatska komunikacija između američkog predsjednika Kennedyja i sovjetskog vođe Hruščova. S druge strane, od početka ruske invazije na Ukrajinu razina komunikacije među suprotstavljenim stranama slaba je i ograničena. Uz to, kriza iz 1962. potaknula je proces poznat kao američko-sovjetski detant, koji je rezultirao izgradnjom stabilnog međunarodnopravnog režima kontrole nuklearnog naoružanja. Ovaj režim uključivao je ključne sporazume poput Sporazuma o antibalističkim projektilima (ABM), Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT) i Pregovora o ograničavanju strateškog naoružanja (SALT). Tada je postojala politička volja i diplomatska sposobnost za oblikovanje međunarodnih mehanizama koji su značajno smanjivali mogućnost izbijanja nuklearnog rata čak i u slučaju novih kriza.

Taj međunarodni nuklearni režim gotovo je u potpunosti demontiran. Administracija Georgea W. Busha povukla je SAD iz Sporazuma ABM 2002, što je Vladimir Putin iskoristio za modernizaciju i obnovu ruskog nuklearnog arsenala. Rezultate tog programa predstavio je 2018., s posebnim naglaskom na pet naprednih nuklearnih raketnih sustava sposobnih za izbjegavanje američke proturaketne obrane. Posljedično, Donald Trump je povukao SAD iz Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) i odbio obnoviti sporazum Novi START. Iako ga je Biden obnovio, Putin je prošle godine suspendirao sudjelovanje Rusije u tom sporazumu. Ovaj kolaps nuklearnog režima ima dalekosežne posljedice za međunarodni poredak. Kina je, primjerice, izjavila da više neće sudjelovati u međunarodnim režimima kontrole naoružanja te planira povećati svoj nuklearni arsenal s oko 400 na 1000 bojevih glava do kraja desetljeća. Istovremeno, postoje indicije da je Iran u listopadu ove godine testirao svoju prvu atomsku bombu. U okviru NATO-a, Poljska je zatražila postavljanje nuklearnog oružja tipa B61 na svom teritoriju, dodatno eskalirajući tenzije. Sve to događa se u sjeni Putinovih otvorenih prijetnji nuklearnim ratom, što dodatno potkopava globalnu sigurnost i stabilnost.

Svijet se trenutno nalazi u svojevrsnom nuklearnom "prirodnom stanju," gdje potencijalni sukob velikih sila poput NATO-a i Rusije ili Kine i Amerike, iako teško zamisliv, nije u potpunosti isključen. Ključni problem leži u eroziji svijesti o važnosti međunarodnih pravnih režima za kontrolu naoružanja, koji su tijekom Hladnog rata igrali presudnu ulogu u očuvanju stabilnosti. U takvom kontekstu, sulude ideje o "ograničenom nuklearnom ratu," vođenom taktičkim nuklearnim raketama, nalaze plodno tlo u javnosti. Ipak treba naglasiti da nuklearni rat nije rat, već nuklearni holokaust. Prevladava uvjerenje da racionalni akteri na vodećim položajima neće dopustiti takvu kataklizmu, baš kao svojedobno Kennedy i Hruščov. Međutim, ljudska racionalnost nije niti jedini niti odlučujući čimbenik. U uvjetima nepovjerenja, neprijateljstva i gotovo nikakve komunikacije između suprotstavljenih strana, te u odsustvu čvrstih međunarodnopravnih okvira za kontrolu naoružanja, katastrofu mogu izazvati obična pogrešna procjena ili nesporazum.

Nadavno su Šveđani, Norvežani, Finci i Danci dobili svojevrsne "vodiče za preživljavanje" s uputama o tome kako sebi mogu pomoći u prvih tri do sedam dana u slučaju dramatičnih kriznih situacija... Je li globalna histerija i paranoja oko mogućeg trećeg svjetskog rata ipak pretjerivanje (i u medijskom smislu) ili ozbiljna prijetnja za koju se ni EU, ni RH, između ostalih, još nije pripremila niti prilagodila? Vaš završni komentar?

- Vratio bih se na pojam "treći svjetski rat," koji podrazumijeva sukob globalnih razmjera. Međutim, takva percepcija nije univerzalna; "globalna histerija" jednostavno ne postoji. U velikom dijelu Azije, Afrike, Južne Amerike, pa čak i u SAD-u, ne primjećuju se histerija niti paranoja. Primjer za to je reakcija na odluku predsjednika Bidena da odobri Ukrajini korištenje dalekometnih raketa protiv Rusije. U Europi je ta odluka protumačena gotovo kao povratak u 1939., dok je u SAD-u prošla gotovo nezapaženo. Ako ste pratili najveće američke medijske kuće poput CNN Internationala ili MSNBC-a, ta vijest je bila sporedna. Fox News jest posvetio nešto više prostora toj temi, ali isključivo u kontekstu njihovih unutarnjopolitičkih sukoba.

Jedino mjesto gdje trenutno vlada opravdani strah je Europa, i to s razlogom. EU suočena je s prijetnjama ne samo u odnosu s Rusijom, već i zbog promjena u transatlantskim odnosima. Amerika već od Obamine administracije provodi politiku prema Europi koja se može sažeti u dvije riječi: protekcionizam i povlačenje. Ovo drugo posebno je zabrinjavajuće u kontekstu NATO-a i sve slabijih američkih sigurnosnih jamstava Europi. EU u svojoj biti ostaje atlantistički projekt, no slabljenje Atlantizma prirodno otvara prostor zahtjevima za europskom "strateškom autonomijom." Iako ostaje upitno koliko je ta autonomija ostvariva, jasno je da velike sile poput SAD-a, Rusije i Kine guraju EU prema tom putu kao jedinom mogućem.

U kontekstu rata u Ukrajini, militarizacija EU-a postaje neizbježna. Jačanje strateške autonomije pak podrazumijeva dublju integraciju, koja redovito nailazi na unutarnje otpore. Na europskoj političkoj sceni u doglednoj budućnosti već sad se ocrtavaju tri suprotstavljene koncepcije. Prva će biti dosljedno atlantistička, u kojoj će ključnu ulogu igrati Poljska. Druga će zagovarati "stratešku suverenost" ili europski suverenizam, predvođen Francuskom (barem dok Emmanuel Macron ostaje na vlasti). Treća, euroskeptična struja vidi većeg protivnika u Bruxellesu nego u Trumpu ili Putinu, s Mađarskom kao glavnim nositeljem te ideje.