Nema oblaka u obliku gljive ili apokaliptičnih pustoši. Umjesto toga to je rat s tisuću rezova, koji se vodi preko multiregionalnih i multidomenskih bojišta... Putinova invazija na Ukrajinu bila je početna faza Trećeg svjetskog rata. Bila je njegov znak globalnoj zajednici da svjetski poredak kakav je postojao od kraja Drugog svjetskog rata više ne postoji. Zajednički je to zaključak Marka Totha, analitičara nacionalne sigurnosti, i Jonathana Sweeta, bivšeg američkog obavještajaca, koji su u svojim komentarima za Daily Mail samo ponovili ono što se neprestano priča otkako je započeo ukrajinski rat.

Možemo navesti još niz primjera, zvučnih i prjetećih izjava, komentara i analiza koje ponavljaju isti katastrofični narativ koji nije ugodno nikome čuti, no koji je za medije pogonsko gorivo u naprestanom doziranju priča o sudnjem danu u koji srlja naša civilizacija, kojoj su aktualni sukobi i ratovi samo uvod u ono što slijedi u skorijoj budućnosti ili je već počelo u sadašnjosti kakva se upravo odvija koliko "tamo daleko" toliko i "ovdje blizu".

BIBLIJA UPOZORAVA

Uostalom, o kraju svijeta s trećim svjetskim ratom ili bez njega priča su i piše otkako je čovječanstvo nomadski način života zamijenilo sjedilačkim načinom, odnosno kad se nomadizam pretvorio u urbanizam, kad su gradovi postali ne samo mjesta napretka i razvoja nego i dekadencije i propasti. I Biblija nas o tome uči i podučava. Između ostalog slavna je i prjeteća rečenica sv. Ivana koja glasi: "Na Megidu je počelo, na Megidu će završiti!" Megido je prapovijesni lokalitet jugoistočno od Haife u Izraelu, a spominje se u knjizi Otkrivenja (Apokalipsa) u Novom zavjetu, u kojoj se navode budući događaji velike bitke na brdu kod Megida, tj. Armagedona, te je ovaj naziv postao sinonim za svršetak svijeta.

Ne treba čuditi da se, eto, upravo takva biblijska referenca javlja i u komentarima vezanima oko najnovije drame u Siriji, svrgavanja diktatora Bašara al-Asada i revolucionarnih previranja u toj biblijskoj zemlji Bliskog istoka. Naravno, tu su i Gaza, Libanon, rat Izraela, Hamasa i Hezbolaha kojem se ne vidi kraja, uz stalnu zlokobnu sjenu Irana, kao i višestoljetnih interesa zapadnih sila pa kad se sve zbroji, nije pretjerano strahovati da je upravo na tom trusnom području potencijalni okidač za novi veliki svjetski rat, čak i nuklearnog predznaka s obzirom na Iran i Izrael.

Osim Biblije, kad se radi o ratovima, starima i novima, svjetskim katastrofama golemih razmjera, takva sumorna tema teško da može proći bez još jednog aspekta kojeg su mediji puni ne samo danas nego i posljednjih stotinjak godina. O Nostradamusu se radi, najslavnijem proricatelju kraja svijeta, sudnjeg dana i apokalipse koja će pomesti i ovu našu civilizaciju. Mnogi će osim notornog plašitelja svijeta Nostradamusa navesti još niz drugih proroka i proročica, primjerice Vangeliju Pandevu Gušterovu, poznatiju kao babu Vangu, kojoj se sad iz arhive izvlači najava da nam kraj slijedi iduće, 2025. godine i bit će brutalno katastrofalan. Babu Vangu i Nostradamusa također posljednjih godinu-dvije "uparuju" s umjetnom inteligencijom (UI/AI), pa rezultati zastrašuju više nego ikada dosad. David Icke bi pak rekao da su za sve odgovorne "gmazovske dinastije", iluminati, masoni, izvanzemaljci, koji nas promatraju i čekaju kad ćemo sami sebe odvesti u propast.

Bilo kako god, vratimo se ipak u konkretnu stvarnost i konkretne ugroze koje nas mogu odvesti na put bez povratka, napose u treći svjetski rat. Niz je naime zbivanja koja ne ulijevaju optimizam, prije bi se moglo reći da dodatno ulijevaju strah od širenja sukoba i ratova i na druge trusne svjetske lokacije. Zasad, međutim, najveća je opasnost za izbijanje trećeg svjetskog rata i dalje krvavi ukrajinski rat, kojeg mnogi analitičari, komentatori i naravno mediji navode kao konkretno žarište iz kojeg bi se mogao rasplamsati mnogo širi i veći rat kakvog se dobra stara Europa/Europska unija najviše boji, nakon što je sedamdesetak godina živjela u uvjerenju da je mir trajna opcija, pa onda propast takve iluzije s razlogom priziva sjećanja na prošlost i izaziva histerične strahove oko budućnosti. Ne treba čuditi što onda i mediji postaju paranoični i histerični (uostalom, industrija straha je profitabilna roba!), pa tako britanski Telegraph bombastično navodi kako je "crta prijeđena, rat u Ukrajini uskoro će postati treći svjetski rat". U takav mračni scenarij uklapaju se i posve konkretni i već godinama u tijeku tzv. asimterični i hibridni ratovi, za mnoge također "odskočne daske" za globalnu katastrofu civilizacije. Mnoštvo je argumentata koji se u takvom kontekstu navode kao faktori od presudne važnosti poput eksplozija na plinovodu Sjeverni tok koje su uznemirile cijeli svijet. Nadavno je stručnjak za pomorsku sigurnost Moritz Brake sa Sveučilišta u Bonnu rekao da je "oštećenje kabela u Baltiku primjer hibridnog rata".

Kad se radi o Ukrajini kao potencijalno mogućem "europskom Megidu", bivši ukrajinski predsjednik Petro Porošenko u nedavnom intervjuu za Times of Malta ponovo je upozorio da se "treći svjetski rat već događa" upravo u njegovoj zemlji. Porošenko je rekao da je cilj njegove zemlje spriječiti Rusiju da nastavi rat i da je Putinova upotreba ICBM-a pokazala da je uznemiren. "Zašto je Putin imao tako nervoznu reakciju? Jer smo jednom raketom Storm Shadow uništili dva velika skladišta ruskih projektila", rekao je o prvoj ukrajinskoj uporabi oružja britanske proizvodnje za gađanje ciljeva unutar Rusije.

Podsjetimo kako je dan prije početka samita G20, američki predsjednik na odlasku Joe Biden odobrio Ukrajini upotrebu nadzvučnih taktičkih balističkih raketa ATACMS (Army Tactical Missile System) za gađanje ruskih vojnih ciljeva i izvan teritorija Ukrajine.

Putin je za većinu zapadnih političara, SAD-a, EU-a i Ujedinjenog Kraljevstva i dalje čovjek koji najviše, izravno ili posredno, prijeti opstanku civilizacije, a crveni gumb blizu njegovih ruku izaziva jezu u cijelom svijetu. Bivši ruski predsjednik (i bivši premijer) Dmitrij Medvedev također stalno plaši Zapad nuklearnim ratom i za njega je razmjena balističkih projektila između Ukrajine i Rusije "već treći svjetski rat".

Britanski Telegraph u nizu svojih analiza također neprestano ponavlja kako će rat u Ukrajini uskoro "postati treći svjetski rat". Takvim tezama skloni su i drugi ugledni svjetski mediji poput Washington Posta, The New York Timesa, Financial Timesa i drugi, no koliko god njihovi analitičari i komentatori nastojali biti relevantni, ozbiljni i vjerodostojni, teško se oteti dojmu da su senzacionalizam i sveopća paranoja neizbježan kontekst u kakvom se i mudri tekstovi ponekad izgube u bezumlju medijske ratne histerije. S druge pak strane tabloidi, portali i društvene mreže dodatno zakuhavaju strah od Trećeg svjetskog rata bilo kroz nove sukobe u klasičnom vojnom smislu, bilo kroz preventivne, strateške nuklearne udare koje bi Putin mogao poduzeti ako bi gubitak rata u Ukrajini ugrozio njegov opstanak na vlasti.

Nove ratne strahove osim terena Ukrajine i Bliskog istoka izazivaju i od Europe i SAD-a udaljeni azijski horizonti. Tu je Kina glavni igrač kad se radi o širenju strahova od Trećeg svjetskog rata. Kina, naime, svako malo utjeruje nelagodu, blago rečeno, Zapadu jer na piku stalno ima susjedni otok državu Tajvan, kojem Sjedinjene Države jamče sigurnost i neovisnost. Zato Kina iznova testira strpljenje SAD-a kad raspoređuje svoju najveću mornaričku flotu u regionalnim vodama u gotovo tri desetljeća, te je prijetnja Tajvanu izraženija nego u slučaju prethodnih kineskih vojnih vježbi.

OD STRAHA DO NADE

Sve u svemu, globalna ratna histerija koja prijeti pretvoriti se u novi, treći svjetski rat, bez obzira na to gdje će početi, naizbježna ja stvarnost s kakvom smo prisiljeni živjeti i u neku ruku se prilagoditi ako ne baš sveopćoj paranoji, onda svakako novom geopolitičkom i geostrateškom rasporedu snaga u kojem prije konačne katastrofe svoju ulogu ima za odigrati novi hladni rat. Pritom su nova golema ulaganja u obranu i sigurnost (uz NATO jamstva!), naoružavanje svih i svakoga, neizbježni prioriteti i "zaština opcija" i za Europsku uniju uključujući i Republiku Hrvatsku. To je također neizbježna stvarnost u kakvoj se moramo naučiti prilagoditi živjeti, raditi i na kraju ipak se nadati da se sudnji dan, novi Megido, ipak može izbjeći, pa makar i po cijenu nekih kolateralnih žrtava.

Jasno je kako uz sve što se događa treba imati više razuma, a manje bezumlja, jer panično podastirati scenarije sudnjeg dana umjesto da se nude scenariji trajnog - dugoročnog mira nije dobar pristup ni u politici bez dijaloga, ni u medijima bez uravnoteženih analiza i komentara, ni općenito u javnosti ionako zasićenoj crnilom, dramama i tragedijama u kojima se empatija posve gubi dok bubnjevi rata odzvanjaju sa stranica novina, portala i društvenih mreža, između ostalog. Drugim riječima izazovi su golemi, može sve postati još gore, no nada i optimizam ne bi smjeli nestati. Ili, kako je to kazao Baruch Spinoza, legendarni židovski filozof rođen u Nizozemskoj: "Strah ne može biti bez nade ni nada bez straha." S druge strane, cinik u nama mogao bi zaključiti poput Friedricha Nietzschea: "Realno, nada je najgora od svih zala, jer produžava ljudske muke."