Dalija Dozet filmska je redateljica koja i nakon dugogodišnjeg bavljenja filmom uživa u svakom segmentu njegova stvaranja. Autorica je koja se znatiželjno poigrava s hibridnim formama i konceptima, a dosljedno je odana kratkomu metru, koji smatra inspirativnim. Ovom prigodom s Dalijom Dozet za portal vizkultura.hr razgovarala je Ivana Đerđ-Dunđerović, iz čijeg opsežnog intervjua prenosimo najzanimljivije dijelove, uz neznatne prilagodbe u opremi.

Tvoja zaraza filmom datira doslovno još od djetinjstva, jer te je u taj svijet uveo otac, koji se njime bavio i profesionalno i amaterski. Kakvi su tvoji filmski početci? U kojem ti je trenutku postalo jasno da će upravo film usmjeriti tvoj profesionalni razvoj, pa i život?

Dalija Dozet: Tata je definitivno glavni krivac za moje bavljenje filmom. Da nisam imala pristup kameri i da mi nije pokazao kako ona funkcionira, da nisam osjećala bunt prema njegovu snimanju, a paralelno neopterećeno prčkala i smišljala neke svoje filmiće, nemam pojma što bih danas radila. Volim misliti da sam se počela baviti filmom njemu iza leđa ili usprkos njemu, dok sam kao srednjoškolka sa svojim prijateljima smišljala različite načine kako nešto prezentirati vizualno. Zapravo je istina da se sve odvijalo paralelno i da nije bilo beskrajne roditeljske podrške, sigurno ne bih nastavila studirati film. Vjerujem da sam još u osnovnoj školi osvijestila da me snimanje veseli i spaja s ljudima u zajedničku igru, u kojoj međusobno dogovaramo pravila, a u srednjoj sam shvatila kako taj način istraživanja postavlja svijet u neki okvir kroz koji ga mogu promatrati i izražavati se. Usto, voljela sam jako i pisati, gledati filmove i čačkati po programima za montažu, pa se režija učinila kao nekakav logičan odabir, sukus svega toga u jednom.

Obrazovala si se na dva kolosijeka; istovremeno si studirala režiju na Akademiji i djelovala u Kinoklubu Zagreb. Pretpostavljam kako se institucionalno i izvaninstitucionalno obrazovanje razlikuju, ali i prožimaju. Što ti je donijela ta "dvotračna", paralelna edukacija?

- Zapravo sam na poziv Tomislava Šobana počela sudjelovati u aktivnostima Kinokluba Zagreb. To se dogodilo u najboljem mogućem trenutku, kada mi je nakon faksa bilo potrebno osjetiti slobodu i neopterećenost rezultatom. Tamo me dočekala šarolika skupina ljudi s različitim iskustvima, okupljenih oko zajedničke strasti prema beskompromisnom stvaranju filma, energije kakva postoji jedino u kinoklubovima. Mislim da je to samo potvrdilo moju početnu motivaciju da se bavim filmom, jer je on za mene prvenstveno način istraživanja svijeta oko sebe, potom vrsta komunikacije, pokušaj da shvatim ljude, mjesta i emocije.

Ekipa filma "Jednog dana dogodit će se nešto strašno"

ZFF

Danas mislim da je to što sam ostala aktivnom na takvom mjestu dobra odluka u životu i nadam se da ću film zauvijek s istim žarom istraživati, paralelno i amaterski i profesionalno. Uz to me veseli što zajedno s proaktivnim kolegama imam priliku osmišljavati i provoditi različite aktivnosti unutar kultnog Kinokluba Zagreb, koji će za nekoliko godina proslaviti veliku, stotu godišnjicu postojanja.

INTERESNA OKUPACIJA

Do sada si se okušala u igranom, dokumentarnom, animiranom i eksperimentalnom filmu. Koje su tvoje ključne točke i područja interesa u tim formama? U čemu se razlikuje rad unutar tih filmskih rodova i vrsta?

- Nisam imala nekakav jasan plan ili želju da bih se bavila isključivo jednim filmskim rodom. Uživala sam gledati i narativne i nenarativne filmove, pa je s praksom i moja potreba da ih istražujem došla spontano. Mislim da je to istovremeno i dobra i loša stvar, jer konstantno otkrivaš nove metode, principe suradnje i izražavanja, a s druge strane vjerojatno stagniraš u nekom zanatskom usavršavanju samo jednog roda i filmografija ti djeluje kao miješana salata. Mene jednakom mjerom uzbudi čučanje u grmlju i snimanje labudova koji se kližu na ledu, istraživanje nekoliko stotina sati arhivskog materijala, pomalo usamljeničko pisanje, brzo dumanje na reklamama, samostalan autorski rad, suradnja s velikom grupom kolega u osmišljavanju kompleksnih scena s brojnim statistima i glumcima. Stoga je za mene, premda najčešće ne znam kamo će me odvesti, kontraproduktivno da si to veselje uskraćujem.

Kadrovi iz filma "Kada i kako ću ja doći tamo" 

Ustupljena fotografija

Ključne točke interesa bile bi možda tematske potrebe da se bavim odnosima, gubitkom i (ne)izgovorenim. Svi navedeni filmski rodovi imaju isti princip; odluka, pisanje, priprema, snimanje, montaža. U idejnom smislu ne razlikuju se nužno, početna točka uvijek je interesna okupacija od koje polaziš, ali u tehničkom smislu razlikuju se u brojnosti tima s kojim surađuješ, produkcijskim uvjetima, načinu i vremenu koje provodiš u određenim segmentima rada na projektu i, naravno, budžetu.

Svi su tvoji radovi u kratkome metru, a uvijek si isticala kako ga baš voliš. Koje su ljepote, prednosti i izazovi kratkometražnih formi?

- Ne znam je li to rezultat disperzije pozornosti, manjka usmjerene ambicije ili straha, ali nekako me i dalje zabavlja razmišljati u kratkoj formi. Možda ću jednom dogurati i do duge, ali ne opterećujem se previše time da bi to morao biti neki logičan korak nakon kratkog metra. Doći će kada za njega bude bilo potrebe. Izazovi i prednosti kratkog filma su, pretpostavljam, komprimiranost priče, kraće snimanje, mogućnost većeg istraživanja, potencijalno manji tim, veća samostalnost, češća mogućnost rada.

Vodila si brojne radionice i s djecom i odraslima, radila si sa studentima na osječkoj Akademiji i uopće si angažirana u brojnim edukativnim programima. Koliko je to radioničko iskustvo utjecalo i na neke tvoje poglede na film, ideje, pa i autorske izbore? Čemu su tebe radionice i feedback polaznika naučili?

- Rad s ljudima koji tek otkrivaju svijet filma jako je inspirativan jer im možeš prenijeti nešto svoje iz prakse, a istovremeno gura te da ti više istražuješ, razmišljaš, čitaš i gledaš. I pri tome izaziva da ih dobro slušaš, vodiš i motiviraš. Nema zahvalnijeg osjećaja nego da si nekome nešto otkrio ili dao u pravom trenutku i da ta osoba potom želi ići dalje, razvijati se i učiti.

U posljednje vrijeme sviđa mi se osmišljavati posebno krojene radionice s ciljem zajedničkog istraživanja prostora u kojem se svakodnevno krećemo. Ulice, mjesta, grada. Film kao alat za pokretanje zajednice ili zajedničko istraživanje određenog područja. Neke od meni dražih radionica odvijale su se u kvartu sa susjedima koji nisu filmaši i u malim mjestima s mladima koji nemaju priliku raditi film. Voljela bih dalje istraživati te metode kojima se ljudi koji naizgled nemaju ništa zajedničko osim filmske znatiželje - zajedno izražavaju filmom.

KRATKA RUNDA

Godine 2016. s trima prijateljicama pokrenula si RUNDU, reviju kratkometražnog filma u Osijeku, o kojoj smo na Vizkulturi opširno pisali lani. Nedavno je završilo njezino deveto izdanje, koje je vrlo jasno pokazalo kako je vaša entuzijastična ideja prerasla u ozbiljan i filmski relevantan događaj. RUNDA je tijekom godina mijenjala koncepciju, prostore, rasla je i razvijala se, organizacijski se širila, a ustoličila je i nagradu publike. Osvrni se na RUNDU prije njezina okruglog, desetog rođendana?

Ustupljena fotografija

- U posljednje vrijeme razmišljam o RUNDI kao o spoju više generacija koje, zbog ljubavi prema svom gradu, održavaju program u kojemu druge sugrađane žele zaraziti svojom primarnom strašću - filmom. Prvu je RUNDU prije 20 godina zavrtio Vjeran Hrpka kada nam je prikazao nekoliko kratkih filmova u dvorištu gimnazije, sljedeću, prije deset godina, pokrećemo Ana Smoljanović, Marta Užarević Vuksan, Ines Jokoš i ja s ciljem da u Osijeku zainteresiramo mlade za praćenje filma i izradu filma u praksi. Trenutačno je RUNDA sve više baš u rukama tih mladih, sposobnih i talentiranih filmaša poput Davida Gaše, Matee Bartulović, Mateja Opolcera, Marija Mateljića i niza suradnika i volontera koji se uključuju i u same organizacijske strukture. Mislim da je taj moment različitih generacija ujedinjenih s istim ciljem ono najbolje što se RUNDI i jednom gradu moglo dogoditi. A svi se pri tome volimo i dobro zabaviti, međusobno surađivati i dopunjavati i tako se RUNDA okreće i dalje.

RUNDA je zamišljena kao godišnji presjek hrvatskih "kratkiša", dovodi radove i autore koji ustrajno realiziraju svoje projekte unatoč brojnim preprekama ne samo u hrvatskoj kinematografiji nego i kulturi. U njoj sudjeluješ kao selektorica (a tu ulogu obavljala si i na FUSE festivalu i Reviji dječjeg hrvatskog filmskog stvaralaštva), a s nedavno završenog ZFF-a vraćaš se i kao autorica. Dakle, možemo reći kako si upućena u sve ono što se događa u hrvatskom filmu. Kako bi ti danas ocijenila filmsku scenu i dinamiku na njoj?

- Hrvatski je kratki film baš zasjao ove godine! Prvenstveno zahvaljujući vanjskim priznanjima poput Zlatne palme za film Nebojše Slijepčevića i četiri nominacije u užoj selekciji za Europsku filmsku nagradu (Čovjeku koji nije mogao šutjeti, Valeriji Sare Jurinčić, Radije bih bila kamen Ane Hušman, hrvatsko-portugalskoj koprodukciji Tako te volim Marija Maceda), ali i nizom odličnih filmova mladih autora, koji na svjež način ruše neke ustaljene principe izlaganja. Općenito mislim da kratke forme razvaljujemo u svim filmskim rodovima i baš je zanimljivo pratiti tu dinamiku. Često se briše granica između studentskog i profesionalnog filma, jer su studenti danas izuzetno pismeni i hrabri. Osim navedenih, pokušavam pratiti i amatersku scenu kroz produkciju Kinokluba Zagreb i Split, Restarta i Blanka. U tim prostorima nastaju filmovi neokaljani profesionalnim uvjetima rada, a visoke autorske kvalitete.

OSIJEK VOLI FILM

U sklopu ovogodišnje RUNDE organiziran je i okrugli stol na kojemu je bilo govora o filmskom profilu Osijeka. Vjerujem kako dijelimo mišljenje o tome da je Osijek nekada bio potentniji u filmskom obrazovanju, pa i u produkciji filmskih sadržaja. U posljednje vrijeme iskoračili su neki mladi filmaši koji dolaze iz Osijeka, ali ga i napuštaju jer svoje potencijale lakše mogu ostvariti izvan njega. Kako bi ti komentirala osječku filmsku scenu? Postoji li ona uopće?

- Osijek je studentski grad s mnogo potencijala, ali premalo sustavne mogućnosti za rast. Ovdje zapravo već dugi niz godina entuzijasti samostalno pronalaze način kako razvijati svoje projekte kroz niskobudžetne i amaterske uratke, ali korištenje samo vlastitim entuzijazmom kao pogonskim gorivom nije dugoročno održivo. U Osijeku trenutačno ne postoji aktivni prostor za kontinuiranu razmjenu filmskih ideja i umrežavanje filmaša, a pokazuje se kako postoji velika potreba za tim. U Filmskoj RUNDI trudimo se dovesti autore i umrežiti mlade kako bi na intenzivnim kratkim radionicama naučili nove vještine od gostujućih predavača. Međutim, čini se kako to nije dovoljno da bi se ostvarili kvalitetni temelji za neku jaču filmsku scenu. Usto, praktična filmska edukacija nikada nije bila primarni cilj same RUNDE, više potreba koju smo primijetili u mladih, ali nam je nemoguće održavati je u kontinuitetu bez jače financijske podrške. Sigurno u prilog tome ide i činjenica da nas većina iz organizacije Filmske RUNDE trenutačno živi u Zagrebu. Za mene, osobno, to je više nužnost nego potreba, jer da postoji opcija da u svom gradu mogu živjeti od onoga što želim raditi, vjerojatno bih već bila tamo. Osijek je potencijalno divan grad za život i za filmsko stvaranje, kojemu ponekad nedostaje dobra doza kontinuiranog kulturnog poguranca. Ali, kako sam neuništivi optimist i znam koje je sljedeće pitanje, zaključit ću da se stvari ipak polako kotrljaju nabolje.

Na istome je okruglom stolu bilo govora i o pokretanju Kinokluba u Osijeku, mjesta koje bi okupljalo filmske amatere i sve one koji se žele baviti filmom na bilo koji način. Koje su konkretne informacije vezane uz taj projekt?

- Možda je najvažnije reći kako je cijelu stvar zakuhao i motivacijski započeo (opet) Tomislav Šoban svojim skorašnjim preseljenjem u Osijek. Uz njega su tu i David Gašo, Tin Ostrošić, Matea Bartulović, Mario Mateljić i šira ekipa mladih ljudi koji imaju potrebu stvarati filmove u Osijeku, ili filmskih profesionalaca kojima fali igralište za kreativno ispucavanje svojih ideja. Jako se veselim tim novim osječkim inicijativama, želim im dati apsolutnu podršku i uživati gledajući promjene i rezultate koji dolaze.