Za početak ću parafrazirati glasoviti naslov What We Talk About When We Talk About Love, zbirke kratkih priča američkog književnika Raymonda Carvera - dakle, o čemu govorimo kad govorimo o psihologiji rata i mira - pitali smo dr. sc. Dinku Čorkalo Biruški, redovitu profesoricu na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Ustupljeno

- Da, vrijeme u kojem živimo nasušno je aktualiziralo pitanja rata i mira. Moje profesionalno bavljenje pitanjima društvenog oporavka nakon Domovinskoga rata dovelo me je do ideje da je nužno u naš obrazovni sustav uvesti i mirovno obrazovanje. Kako sam bila u prilici to učiniti na studiju psihologije, pokrenula sam kolegij. Na većini inozemnih studija psihologije kolegiji sličnoga sadržaja nazivaju se obično mirovnom psihologijom. Ja sam se zbog naših iskustava, ali i zbog jednoga paradoksa koji je u naravi samoga predmeta proučavanja, odlučila upravo za naziv Psihologija rata i mira. Naime, sadržaji mirovne psihologije se umnogome bave svojom suprotnošću - pitanjima nasilja. Pri tome je važno razlikovati, kako je to Johan Galtung istaknuo, pozitivan i negativan mir. Onaj negativan znači “samu” odsutnost nasilja, a pozitivan je onaj kojemu bismo zaista trebali težiti i željeti ga postići - to je društvo socijalne pravde, u kojem ćemo se znati nositi sa sukobima koji su imanentan dio našega postojanja, ali na nenasilan način.

Kad se sva aktualna krizna stanja (ratovi, sukobi, prijetnje...) u svijetu sagledaju u nekom širem i dubljem kontekstu, jesmo li kao civilizacija dosegnuli najopasniju razinu ugroze mira nakon prestanka Hladnog rata, odnosno jesmo li korak bliže trećem svjetskom ratu?

- Nadam se da treći svjetski rat nije opcija u glavi ni jednog političara, premda izgleda kao da smo opasno blizu. Nepodnošljiva blizina te ugroze, da parafraziram Kunderu, zaista navodi na misao da nam je kao civilizaciji nužan ozbiljan reset, ne u smislu poništenja ili brisanja naših dosega, nego ozbiljnog preslagivanja prioriteta. Kao da smo doživjeli suštinski zamor materijala i Tinova “kristalna kocka vedrine” sve je manje izgledno nasljeđe koje bismo mogli ostaviti idućim generacijama. Zaustavljanje ratova tako se nameće kao nužno i prvo rješenje da bismo mogli napraviti ikakav reset. Često mojim studentima znadem kazati - kad je mir, sve je moguće; kad je rat, sve postaje nemoguće. A i za jedno i za drugo odgovorni smo sami i ta odgovornost počinje sada, u ovom trenutku. Stoga ne treba očekivati da će nam netko drugi ponuditi scenarij dugoročnog mira. Možemo ga ponuditi samo mi sami. Mi sami, ljudski rod, moramo naučiti živjeti u miru, sami sa sobom i s drugima. Ta životna vještina - učenje o tome kako živjeti u miru sa sobom i s drugima - prema mojem je sudu ključna životna vještina, o čijoj će usvojenosti ovisiti i naša sadašnjost i, svakako, naša budućnost.

Što se tiče straha od trećeg svjetskog rata, uključujući i strah od nuklearne katastrofe, može li se zaključiti kako iz povijesti nismo naučili ništa, pa nam se ona, povijest, ponavlja? Hannah Arendt govorila je o banalnosti zla...?

- Nije povijest bogznakakva učiteljica! Ne treba zaboraviti da je povijest pripovijest koju smo skloni pripovijedati iz vlastite perspektive i da nam je često teško s razumijevanjem i još teže sa suosjećanjem pratiti priče koje pripovijeda “onaj drugi”, a još manje iz njih učiti. U našoj je naravi promatranje svijeta u kategorijama i pojednostavljivanje stvarnosti na mi i ne-mi ili, ako hoćete, na mi i oni. Iz povijesti učimo da smo ili pobjednici ili gubitnici, umjesto da učimo da je svaki rat poraz svih nas, a mir zajednička pobjeda. I da započinjanjem novoga rata samo ustrajemo u porazu, umjesto da gradimo mir za sve. Jer će mir samo za neke prije ili poslije donijeti novi rat. Zato je važno stvarati i odgajati svijest o tome da ne postoje tuđi ratovi, ne okretati glavu od patnja drugih, jer će tuđi rat kad-tad stići do nas. U tome je opasnost ignoriranja nepravdi i nasilja. Svako ignoriranje nekih drugih i navodno dalekih ratova čini ih korak bliže našim vratima. Nepravde imaju tendenciju kumulirati se i rasti ako protiv njih ne ustajemo, ako ih ne zaustavljamo. Svijet je oduvijek malen, ali toga prije postojanja globalnih tehnologija nismo bili svjesni. Sada kad jesmo svjesni koliko je svijet malen, koliko smo svi povezani i koliko nas se tiče sve što se u tom svijetu događa, jedino što možemo činiti jest nepravdu bilo gdje doživljavati kao globalnu ugrozu i aktivno se protiv nje boriti. Čini mi se da na taj način zlo ne može postati banalno, u smislu bivanja tako običnim i svakodnevnim da na njega prestajemo obraćati pažnju. Zato nam je jako važna svijest o tome da čovjek stvara društvo, da smo mi odgovorni za to u kakvom ćemo svijetu živjeti i da, kad prvi put zašutimo ili okrenemo glavu jer nas se to ne tiče, otvaramo prostor većoj nepravdi. A to je samo nekoliko koraka do “banalnosti zla”.

Nedavno su Šveđani, Norvežani, Finci i Danci dobili svojevrsne “vodiče za preživljavanje” s uputama o tome kako si mogu pomoći u prvih tri do sedam dana u slučaju dramatičnih kriznih situacija, uključujući i nuklearnu... Je li globalna histerija i paranoja oko mogućeg trećeg svjetskog rata ipak pretjerivanje (i u medijskom i u psihološkom smislu) ili ozbiljna prijetnja za koju se još nismo pripremili ni prilagodili?

- U našem narodu postoji mudra izreka koja kaže da je dobar strah kojega je Bog dao. A kada pogledamo svijet oko sebe, brzinu kojom se spirala nasilja kreće, količinu stvarnih ugroza koje nas bombardiraju sa svih strana i, posebno, množinu političkih narativa koji stalno podgrijavaju strah od ovih ili onih te ga održavaju proizvodnjom prijetnje od drugih i drukčijih - sasvim je opravdano pomisliti da je u tim okolnostima jedino racionalno bojati se. I pripremiti se. Čak i ako to znači podijeliti vodiče za preživljavanje, kako ste ih nazvali. Ja u tim vodičima, međutim, ne vidim strategiju sijanja straha i panike, nego prepoznajem odlučnost da čak i ako nam se dogodi najgore, nešto ipak možemo poduzeti.

Međutim, daleko je važnije pitanje što ćemo poduzeti prije nego što se najgore dogodi. Hoćemo li se samo spremati za najgore ili ćemo činiti sve što je u našoj moći, na svim razinama društva, da se najgore ne dogodi. U skladu s onim što smo si kao čovječanstvo davno obećali - nikad više.