Prema riječima Elviire Nabiulline, guvernerke ruske središnje banke, čak je 159 zemalja izrazilo spremnost za prihvaćanje novog BRICS-ova platnog sustava čim postane operativan. Sustav, nazvan SPFS (Sustav za prijenos financijskih poruka), trenutačno je u fazi razvoja, a njegovo pokretanje očekuje se već u listopadu. Ta inicijativa dolazi u trenutku kada se BRICS države (njih je od ove godine deset: Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika (stare članice), UAE, Saudijska Arabija, Egipat, Iran i Etiopija) suočavaju s posljedicama zapadnih sankcija, poglavito onih nametnutih Rusiji, što dodatno potiče potrebu za alternativnim rješenjima u globalnom financijskom sustavu.

Zoran Meter

Portal Priznajem

Pokreće li američka duboka država upravo zbog te činjenice, koja joj nikako ne ide u prilog, i svoju krajnje opasnu igru na međunarodnoj areni, koja je levitiranje na granici izbijanja trećeg svjetskog rata - kako su to neki već otprije skloni tvrditi? Mislim da je to upravo tako, i da se ta opasna igra sada odvija čak na tri bojišnice istodobno: ukrajinskoj, bliskoistočnoj i dalekoistočnoj (u zoni Indopacifika, prije svega u akvatoriju Južnog kineskog mora - JKM). Pritom smatram kako se ključni stratezi u Washingtonu ipak još uvijek primarno nadaju da izbijanje trećeg svjetskog rata neće biti nužno i da će krajnje rizična američka vanjska politika, tj. politika maksimalnog pritiska na Rusiju, a sada već potpuno otvoreno i na Kinu - biti dovoljna da zaustavi ambicije dviju potonjih država oko uspostave multipolarnog svijeta. Odnosno, nadaju se da će takvom politikom Sjedinjene Države i u nastavku 21. stoljeća, sve do njegova kraja, uspjeti zadržati svoju dominantnu, netko će reći, hegemonističku, poziciju u svijetu.

Paralelno s tim smatram i kako američke elite, koje o svemu donose ključne odluke, unutar sebe više ne poznaju element straha od izbijanja trećeg svjetskog rata, tj. da su za njega i spremne ako navedena politika pritiska ne da rezultate, s obzirom na to da su uvjerene u američku potpunu vojnu nadmoć. To je pak krajnje rizično i suludo razmišljanje, i, što je najvažnije - ne odgovara stvarnom stanju s obzirom na američki nuklearni paritet s Rusijom, ali i brzorastući kineski nuklearni potencijal, koji nikako nije za podcjenjivanje.

BIDENOVA OSTAVŠTINA

Na vidjelo izišao strogo čuvani novi Bidenov strateški dokument: Da Sjedinjene Države u ovom trenutku ipak ne mogu osigurati pobjedu u slučaju izbijanja trećeg svjetskog rata u ključnom triju megadržava, jer bi on, nedvojbeno, vrlo brzo prerastao i u nuklearni - svjedoči i objavljena, a do sada potpunim velom tajne obavijena u ožujku predstavljena nova američka nuklearna doktrina koju je predložio predsjednik Joe Biden. Štoviše, za nju je bilo rečeno da je toliko tajna da ne postoji ni njezina elektronička verzija. Naime, ona polazi od nužnosti jačanja američkog nuklearnog potencijala do razine koja će SAD-u omogućiti istodobno pobjedonosno vođenje rata i protiv svoje najveće nuklearne suparnice Rusije i protiv Kine, koja ubrzano razvija svoj nuklearni potencijal. Onaj ključni, strateški, vezano uz Kinu, američki analitičari sada procjenjuju na između 300 i 500 interkontinentalnih balističkih raketa), a Amerika i Rusija trenutačno ih imaju po više od 1300). Iako je navedeni kineski broj znatno manji od nuklearnog potencijala dviju supersila, tajnovitost Pekinga u toj sferi Washingtonu ne ostavlja previše prostora za komoditet i uspavanost.

Pool/ABACA

Uostalom, Peking i ne taji da ubrzano jača razvoj svog vojnog nuklearnog programa, pri čemu je spreman na uključivanje u postojeće američko-ruske sporazume o smanjenju strateškog nuklearnog naoružanja tek kada s dvjema zemljama postigne paritet. U prvom redu riječ je o ključnom američko-ruskom sporazumu START, koji istječe 2026. godine i čije je produženje, ili zamjena novim, sada gotovo nemoguće zbog činjenice da pregovora oko toga uopće nema (a oni su i prije, dok su odnosi Moskve i Washingtona bili neusporedivo bolji nego što su sada, redovito trajali dugo, čak godinama, zbog opsega sadržaja koji se mora uzeti u obzir i delikatnosti tog pitanja, koje se pažljivo razmatra najprije na visokoj stručnoj, a onda i na političkoj razini).

Osim toga. Moskva posljednjih mjeseci otvoreno i kategorično odbija nastavak razgovora o tom pitanju, za koji signale odašilje Washington, sve dok potonji, kako kaže, ne odustane od neprijateljske politike prema Rusiji i ne počne s njom razgovarati na ravnopravnim osnovama, poštujući temeljne ruske nacionalne i strateške interese. Kako to Washingtonu još ne pada na pamet (najbolji primjer je Ukrajina), jasno je da svijet očekuje nova velika utrka u naoružavanju, prije svega onom nuklearnom, ali i u sferi hiperzvuka, kao i primjeni umjetne inteligencije u vojne svrhe (potonje već obje strane aktivno testiraju upravo na ukrajinskim bojišnicama).

Radikalizacija stanja u Ukrajini uz američku puzajuću eskalaciju. Što kažu Rusi?: Kada smo već kod Ukrajine, tamo se događa ubrzana radikalizacija stanja otkako je ukrajinska vojska početkom kolovoza prvi put pokrenula ofenzivnu operaciju u susjednoj ruskoj zapadnoj regiji Kursk, a paralelno izvodi dalekometne napade dronovima na ruske energetske i vojne ciljeve poput zrakoplovnih baza s kojih polijeću ruski zrakoplovi u napade na ukrajinske snage i ključnu infrastrukturu.

U tim i takvim okolnostima, kada u spomenutu regiju Kursk osim ukrajinske vojske stiže i sve veći broj stranih plaćenika koji ratuju na strani Kijeva, među ostalima i pripadnici privatnih američkih vojnih tvrtki poput Forward Observation Group, a američki mobilni raketni sustavi HIMARS u sastavu ukrajinskih snaga istovremeno uništavaju mostove u toj regiji kako bi spriječili ili otežali prebacivanje novih ruskih postrojbi, jasno je kako stanje u svakom trenutku može izmaknuti kontroli, tj. eskalirati.

Preciznije, Moskva može na američku permanentnu puzajuću i pomno doziranu eskalaciju (to je strategija Washingtona koja polazi od pretpostavke temeljene na načelu "kuhanja žabe", tj. da Rusija neće poduzeti eskalirajuće poteze ako američki potezi ili potezi ukrajinske vojske nad kojima Pentagon i CIA nedvojbeno imaju presudan utjecaj ne budu masovni po intenzitetu, ubojitosti i dalekometnom dosegu) odgovoriti tako da prvi put ukrajinski sukob proširi izvan njegovih okvira.

Uostalom, to ne bi bilo iznenađenje s obzirom na to da su sukobi već prošireni na ruski matični (međunarodno priznati) teritorij prvi put od početka ruske invazije 24. veljače 2022. upravo spomenutom ofenzivom na Kursk. Regiju, koja za Ruse ima veliku povijesnu i emocionalnu vrijednost. Prije svega u kontekstu poznate bitke kod Kurska iz 1943. godine između njemačkog Wermachta i sovjetske Crvene armije, koja je označila i prijelomni trenutak rata s obzirom na to da su se od tog trenutka njemačke snage permanentno povlačile prema zapadu pod pritiskom sovjetskih snaga, sve do konačne kapitulacije u svibnju 1945.

U ruskim visokim državnim, političkim, kao i u analitičkim, krugovima najprisutnija je sljedeća teorija: SAD i NATO su svjesni da Ukrajina nepovratno gubi ovaj rat a ne žele se u njega neposredno uključiti. Zbog toga tjeraju Kijev na radikalne poteze, poput ofenzive na Kursk, u nadi da će Moskva prva upotrijebiti nuklearno oružje, što bi onda potpuno "okrenulo sadašnju šahovsku ploču" na štetu Rusije, jer bi je osudio cijeli svijet, čak i one zemlje koje je sada snažno podržavaju. Moskva, kako kaže, nema namjeru to učiniti jer će sve planirano postići klasičnim vojnim metodama, za što joj se ne žuri, ali pritom jasno daje do znanja i da revidira svoju nuklearnu doktrinu i da bez njezina vojnog odgovora neće ostati NATO-ovi ciljevi izvan Ukrajine ako SAD i EU dopuste Kijevu napade suvremenim zapadnim raketama na matični ruski teritorij.

Drugim riječima, Moskva želi Zapadu "zavezati ruke" u pružanju daljnje ubojite pomoći Ukrajini jer će time isprovocirati europski i globalni ratni kaos. Prema Moskvi, Zapad sada može samo birati: ili Ukrajinu prepustiti svojoj (ruskoj) sudbini (čitaj: Putinovoj formuli za završetak rata, koju su i Zapad i Kijev odmah odbacili) ili se sam uključiti neposredno u rat, što će automatski značiti globalni vojni kaos i kataklizmu.

PREDSHIZOFRENO STANJE

Američka igra s vatrom i Putinov sudbonosni izbor: Ovo što se događalo u kontekstu ukrajinskog rata bila je istinska igra s vatrom dosadašnje američke administracije - nedvojbeno povezana s proteklim predsjedničkim izborima, gdje je Amerikancima i saveznicima nužno bilo pokazati da Bidenova politika pružanja pomoći Ukrajini "do kada to bude potrebno" nije bila uzaludna i da daje rezultate, pa se onda s njom treba i nastaviti do konačne ukrajinske pobjede (ili bar do formiranja nove administracije tko god joj bio na čelu).

Jer ruski predsjednik Vladimir Putin sada je u velikom problemu. Ruska javnost postaje sve frustriranija dosadašnjim načinom vođenja rata iako i dalje čvrsto stoji iza Putina i bez pogovora mu vjeruje. Ali traži veće rezultate, makar i one PR dimenzije kakva je nedvojbeno ukrajinska operacija u Kursku. U tome su dijelom i u pravu, jer se uz klasični danas u svijetu vodi i veliki propagandni rat, a informacije i mediji premrežili su planet i fizički i utjecajno.

S druge strane, Moskva tvrdi kako svojom suzdržanošću prema eskalirajućim potezima Zapada sprječava kataklizmu nuklearnog rata, u koji Washington nepromišljeno gura svijet. Možda to i jest tako, ali koliko će ta ruska suzdržanost na kraju nju samu koštati i koliko će to još moći i željeti trpjeti njezini građani? Jer ta se suzdržanost prije ili poslije može početi tumačiti kao Putinova neodlučnost, pa i kukavičluk, što pak može radikalizirati unutarnju političku scenu zemlje. Ali možda Putin upravo to i želi, kako bi i konačno mogao poduzeti radikalne vanjskopolitičke poteze, rizične i za samu Rusiju, ali za koje će onda imati široku potporu svoje javnosti, jer, eto - ona to i sama traži.

Kako god bilo, Putin je pred sudbonosnim izborom: ili će i dalje odbijati rusku vojnu eskalaciju zbog očuvanja globalnog mira i ruskog partnerstva s Globalnim jugom, o kojem sada ovisi, uz istodobno trpljenje osobnog i nacionalnog poniženja, ili će, u svrhu izvlačenja iz gliba u kojem se našao skupa sa svojom zemljom, iskoristiti sva raspoloživa vojna sredstva za ostvarenje ciljeva koji mogu zadovoljiti ruske interese, ali onda uz preuzimanje rizika potpune vojne eskalacije sa SAD-om.

Izbor mu nedvojbeno nije lak. Međutim, pravi problem je u nečem drugom. Dovoditi Rusiju, kao nuklearnu velesilu, i njezin državni vrh svojim postupcima u predshizofreno stanje i pred navedenu dilemu - ludost je koja se ničim ne može opravdati. (Preuzeto iz šireg temata "Igra li Amerika na Treći svjetski rat?"/geopolitika.news/31.08.2024.)