Znanstveno je korupcija obrađena izrazito temeljito i svestrano, u Hrvatskoj i u svijetu. Objavljene su studije, istraživanja, popularne knjige, na korupciji u Hrvatskoj se doktoriralo, na domaćim i inozemnim sveučilištima. Pisalo se o korupciji u zdravstvu, u građevinarstvu, u nabavi informacijske opreme, o korupciji na nacionalnoj i na lokalnoj razini, o korupciji u javnom sektoru, ali na nju nije imun ni privatni. Korupcija u sportu, kojom se namješta rezultat natjecanja radi dodatnog dobitka na kladionicama, primjer je koji nije obuhvaćen definicijom prema kojoj je korupcija ograničena na javni sektor - navodi Željko Ivanković s Prague City University, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

IDEJE.HR

- No pitanje je koliko su znanost i prigodne paraznanstvene manifestacije kao što su ankete, statistike pokazatelja koji to zapravo nisu, instrumentalni u suočavanju s korupcijom. Je li to uopće korisno? Postoji čak teza da stalno i nekritično opserviranje korupcije u sredstvima komunikacije otupljuje osjetila, "domestificira" problem i pretvara ga u nešto na što se više slabo tko ozbiljno osvrće. Zato je ograničen doseg antikorupcijskih organizacija civilnog društva (Transparency International).

VISOKA I NISKA

Analitički najpotentnija možda je podjela na visoku i nisku korupciju. Raširenost niske korupcije pripisuje se "mentalitetu", tradiciji, političkom nasljeđu (u našem slučaju - socijalizmu), iako se u istom intenzitetu i oblicima pojavljuje i u zemljama sa sasvim različitim političkim nasljeđem (recimo, u zemljama s iskustvom vojnih diktatura). Uostalom, korupcija je problematizirana u Hrvatskoj i prije socijalizma.

Uvjerljiviji su teoretičari koji naglasak stavljaju na visoku korupciju, u vrhovima hijerarhije. Tu,ne samo što se vrti veći novac nego se tu i uspostavlja i legitimira obrazac. Zaključuje se: "Ako mogu 'oni', onda mogu i drugi, mogu i ja. To je zapravo način, tako se radi, tako se uspijeva."

Osim toga, korupcija je sama po sebi nerijetko i izraz moći, političke, ekonomske i socijalne. Onaj tko je moćan dokazuje to neformalnim zahtjevom da mu se ta moć novčano prizna, simbolično. Zato se nerijetko govori, i često je istinito, da se autoritarni vođe ili diktatori obogate. Iako im to bogatstvo zapravo ne treba, već imaju svu moć, ali i zahtjevom da budu podmićeni dokazuju da s njima nema šale. Korupcija nije čist fenomen. Povezan je s jedne strane s klijentelizmom, koji je također izraz moći, a s druge strane i s organiziranim kriminalom. Kad je ukorijenjena, njome se regulira socijalna mobilnost, zaustavlja one koji bi napredovali da "ne uprljaju ruke", a promovira one koji "polože zakletvu" ulaženjem u krug korumpiranih. Korupcija je često svojevrsna implicitna ucjena. Iz nje se onaj tko u nekom poslu sudjeluje sa strane ponude ili potražnje nerijetko ne može izvući. Ona je jamstvo lojalnosti u urotničkim grupama. Onaj tko želi ostati čist, potencijalni je izdajica i ispada iz igre, čak je u opasnosti.

Izvorno, korupcija označava truljenje, raspad. To izvorno značenje nepravedno je zapostavljeno. Korupcija nije postojana karakteristika nekog društva, nego ga mijenja, ima svoju dinamiku, koja je isključivo negativna. Ne može se stabilizirati na nekoj razini, a sama po sebi teško da može voditi boljitku.

Kako se onda s njom suočavati, ima li joj ikakvog lijeka? Korupcija je ekonomsko, socijalno, ali ipak političko i moralno pitanje više od svega. Prema mojem sudu, jedini mogući zaokret je zaokret u elitama. Jer je, kao što je prije naznačeno, visoka korupcija izvor ili bar oslonac sve korupcije.

Implicitno iskrivljeno povjerenje, koje se zapravo sastoji od uzajamne ucjene, u krugovima u kojima je korupcija nezaobilazan obrazac i načelo međusobnih odnosa ujedno je i njezina ranjiva točka. Znakovi su te ranjivosti izdajnici, pokajnici i zaštićeni svjedoci, oni koji su najčešće procijenili koji je rizik manji, čega se manje boje. Oni nisu ponosni na svoj izlazak iz začaranog kruga. Oni su i dalje bijedni.

Tomu je razlog to što je moralni argument u društvu, koje trune u korupciji, potisnut. Potiskivanje moralnog argumenta ima dugu tradiciju. Najčešće se obrazlaže time da moralni argument nije čvrst, "subjektivan" je, moralna su načela "relativna", snažna su u jednoj situaciji, slaba u drugoj. Moralisti, kaže se, moraliziraju, lamentiraju, a "život je nešto drugo".

PRAVO I MORAL

Moral zapravo nije uopće subjektivan, nego objektivan, za uspostavu moralnog načela nužne su najmanje dvije strane koje ga prihvaćaju. Unutar korumpirane zajednice vrijede jedna moralna načela, unutar nekorumpirane druga. Unutar nekorumpirane zajednice povjerenje, izdaja, zasluženi uspjeh znače nešto drugo nego unutar korumpirane zajednice. Drugim riječima, povratak moralne rasprave u središte društvenog života prvi je i neizbježan korak suočavanja s korupcijom. Moral je nešto drugo od prava. S povratkom morala u središte pravo prestaje biti zaštita od nemorala. No, kao što je rečeno, zaokret mogu pokrenuti samo elite, koje se pravom najčešće koriste kao zaštitom.

Puno slabije, gotovo nikako, pravo štiti one koji nisu elita. Njima preostaje da "lamentiraju", "moraliziraju". Njih se uvjerava da je raširenost korupcije "samo percepcija". Oni su prisiljeni napokon popustiti i odustati od apela. Korupcija nije skandal, ni serija skandala, ni tek sastavnica društvenog uređenja. Korupcija je nametanje i prihvaćanje poniženja.