Godinama se u Hrvatskoj dodjeljuje priznanje za volonterski rad u obliku Volonterskog Oskara. Brojni volonteri pridonose boljitku lokalne zajednice i teško je odabrati onog najboljeg. Ove godine u finale, među troje volontera, izabrana je članica IWCZ-a Renata Bačanek. Prema njezinim riječima, volontiranje joj je život obogatilo na mnogo različitih načina. Donijelo joj je prekrasne ljude, nezaboravne trenutke i naučilo ju kolika je nevjerojatna ljepota davanja. I kako ističe, svi mi u sebi nosimo nešto što možemo podijeliti: vrijeme, znanje, iskustvo, vještinu... Možda njezina priča potakne nekog da zaroni u prekrasan svijet volontiranja.

Što vas motivira i koliko vremena odvajate za volontiranje?

- Duh volontiranja i pomaganja zarazio me je preko mojih roditelja. Naša kuća u Dubravi uvijek je izgledala kao Glavni kolodvor: netko bi došao na pregled u bolnicu, u kupnju stvari za vjenčanje, prespavao prije dugog puta. Kod nas su stanovali ljudi stradali u poplavi, čuvale se bebe, zbrinjavali se prognanici.

Pravu vrijednost volontiranja zapravo sam shvatila tek kada sam se s obitelji, zbog posla, svakih nekoliko godina selila u drugu državu. U svakoj novoj zemlji postojala je organizacija žena koja je pomagala nama strankinjama. I ta ideja, pomoći nekom nepoznatom, snaći se u novoj zemlji, na novom jeziku i u novoj kulturi duboko me se dojmila. Nakon nekog vremena i sama sam postala ta “prva ruka pomoći”, a pogotovo kada sam se vratila u Zagreb, 2005. godine i uključila se u IWCZ.

Život u stranim zemljama dao mi je priliku pomaknuti svoje osobne granice, učiniti nešto dobro i u isto vrijeme puno toga naučiti. U svakoj od tih zemalja članice klubova su pomagale najugroženijim skupinama, dajući, naravno, uz financijsku pomoć, i svoje vrijeme, vještine i, najvažnije, pažnju i toplu ljudsku riječ.

Kada mi je kći krenula u školu, nastavila sam volontirati s još više energije i ljubavi. Kako je ona rasla, tako se mijenjalo i moje volontiranje: od čitanja slikovnica i prodaje kolača u dobrotvorne svrhe preko pratnje na školskim putovanjima i natjecanjima do organizacije velikih školskih dobrotvornih zabava i druženja. Osim u školama i klubovima žena volontirala sam i u različitim organizacijama koje pomažu djeci i starijim ljudima. Na volontiranje mi odlazi većina mog slobodnog vremena. Zapravo, volontiranje je toliko inkorporirano u moj život, da su granice vrlo lelujave; rekla bih da je volontiranje “my way of living”.

Koji su vaši prioriteti kod odabira volonterske aktivnosti?

- Kod izbora projekata ili udruga u kojima volontiram uvijek se vodim unutarnjim osjećajem, kad me npr. dirne neka priča ili događaj, kada vidim da mogu pomoći. U posljednjih nekoliko godina, poučena vlastitim iskustvom, volontiram u udrugama koje pomažu ženama oboljelim i liječenim od karcinoma.

Godine 2015., na redovitoj mamografiji, otkriven mi je karcinom dojke. Nakon mastektomije krenule su kemoterapije, uz sve njihove teške nuspojave. Usprkos tome pokušala sam živjeti što “normalnije”, tako da sam i dalje povremeno volontirala u pučkoj kuhinji i pomagala organizirati dobrotvorne aktivnosti u IWCZ-u. Nekako u isto vrijeme polako sam otkrivala nevjerojatni svijet udruga podrške ženama oboljelim od karcinoma, tako da je i nekako spontano došla odluka da iskoristim svoje dugogodišnje iskustvo volontiranja za dobrobit žena koje su suočene s ovom teškom dijagnozom.

Knjige su za mene uvijek bile “sigurno mjesto” i mnoge teške životne situacije sam prebrodila s pomoću mudrosti knjiga. Tako se nekako i rodila ideja o osnivanju Book Cluba: mjesta gdje makar na nekoliko sati neće biti uputnica, pregleda, dijagnoza i strahova. Uz potpunu podršku divnih Ivane Kalođere i Goranke Perc iz udruge “Nismo same” zavrtio se naš mali projekt... i sve ostalo je povijest. Ne samo da vodimo žustre debate o knjigama koje čitamo nego naša druženja nastavljamo uz kazališne predstave, tečajeve pisanja, odlaska na izložbe... Posjećujemo biblioteke, putujemo na izložbe. Posebno mi je drago što promoviramo hrvatsku književnost, pa nam u goste često dolaze renomirani domaći autori. Koliko znam, jedini smo takav klub u regiji. Možda je i najljepše to što su se preko Book Cluba stvorila nova, iskrena prijateljstva.

Uz volontiranje u udruzi “Nismo same” punim srcem volontiram i u Zakladi “Ljiljana Pranjić - Živi svoje snove”, te u udruzi “Sve za Nju”, gdje organiziram putopisna predavanja s članicama međunarodne zajednice.