Kad studente vodim u obilazak Vukovara, oni očekuju vidjeti razrušeni grad, a dočeka ih upravo suprotno, govori prof. dr. sc. Zlatko Karač, čovjek koji je na jedinstven način sudjelovao u vukovarskoj obnovi. Koordinacija u studenom rubriku #Notes posvetila je gradu heroju, ali i gradu heroja - Vukovaru. Sugovornik je Zlatko Karač, arhitekt i profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Osim što je rođen u Vukovaru, Karač je dao veliki doprinos u njegovoj obnovi.

Rođeni ste Vukovarac, sudjelovali ste u poslijeratnoj obnovi. Sjećate li se tog prvog susreta s razrušenim Vukovarom?

Karač: Pa on se dogodio zapravo puno prije negoli je obnova počela. Godinu dana prije reintegracije i početka obnove grada imao sam priliku koja mi je emotivno puno značila - sudjelovati u jednom državnom povjerenstvu odnosno odboru koji je u doba generala Kleina imao mogućnost ući u netom oslobođeni Vukovar. I sve zato da bismo spriječili vrlo neselektivno rušenje povijesnog centra u dijelovima struktura koje su još stajale i bile obnovljive.

ZLATKO KARAČ

PETRA BEGOVIĆ

Tadašnja je lokalna vlast međunarodnim sredstvima počela vrlo grubo rušiti grad. I to smo vidjeli na nekim snimkama koje su došle do nas. Ulazak u grad u ljeto 1996. bio je za mene emotivni šok. Stvarna slika razrušenog grada i potpune pustoši izgorenih zidova nešto je potpuno drugo od snimki. Ta mi se slika jako urezala u sjećanje, a u tom trenutku je bilo još jako daleko do obnove.

Izjavili ste da ste najbolje životno iskustvo ispekli na obnovi Vukovara - o čemu se radi? Koji su bili glavni izazovi?

- Ne događa se uvijek u životu svakome u struci da sudjeluje u zadacima neke najviše razine složenosti. Meni se kao relativno mladom čovjeku koji je tada bio tek asistent na fakultetu dogodilo to da sam imao prilike sudjelovati u povijesnoj obnovi. To je onaj urbanistički dio priče oko izrade planova za povratak ljudi jednoga dana, a zatim i na fizičkoj obnovi koja je krenula 1998. intenzivno sve do siječnja 2010. godine.

Koordinaciju je u ime državnih institucija, konkretno u ime Ministarstva graditeljstva tada vodio ravnatelj državnog zavoda za prostorno planiranje, arhitekt Matija Salaj koji je rođeni Vukovarac. U jednom od odjela tog Zavoda je radio i arhitekt Antun Paunović, urbanist, također Vukovarac. Nas trojica smo, svatko u svojoj instituciji, bili planeri po sjećanju jer smo pamtili svoj grad. Vi ako ne poznajete grad od prije, ne možete napraviti egzaktno rješenje jer ne možete točno znati što koji prostor znači i kako izgleda. Mi smo u to doba imali jedan memorijski diskontinuitet jer je grad od prije rata u usporedbi s njegovom razorenom verzijom u tom trenutku nama bio nepoznanica.

Moram priznati da je bilo doista zanimljivih alternativnih načina prikupljanja dokumentacije. Recimo, u Vukovar su za vrijeme okupacije mogli ući poneki strani novinari. Mi smo te snimke koje bismo ilegalno vidjeli na beogradskoj televiziji preko televizijskih mreža dobivali na uvid kao stručni materijal. Na tim smo snimkama gledajući razorene i neprepoznatljive ulice provjeravali stanje svake kuće koje je trebalo odrediti za buduće urbanističke planove.

Taj je posao u pripremnoj fazi kada niste mogli ući u grad, a istovremeno ste trebali pripremiti urbanistički plan za njegovu obnovu, doista rađen na jedan vrlo alternativni način. I ispalo je dobro. Nismo puno pogriješili!

U sklopu kolegija na Arhitektonskom fakultetu, studente vodite na terensku nastavu baš u Vukovar. Što im najviše zaokupi pozornost?

- Slavonija bude otkriće mnogima, naročito našim mladim kolegama koji dolaze s mora. Kad uđu u tu beskrajnu ravnicu i vide gradove iznimne širine, sa širokim ulicama, kućama velikog razvučenog mjerila, već to kod njih izaziva fascinaciju. Konkretno u Vukovaru, otkad onamo vodimo studente, najprije ih iznenadi činjenica da nisu došli u razoreni grad. Vukovar je danas obnovljen, a tragove rata možete vidjeti samo na mjestima gdje stoje praznine, recimo kaverne - ondje su bile tri do četiri kuće pa peta nedostaje. Tek tada shvatite da nešto ne štima u strukturi. Ali zapravo vidljivih tragova rata nema. Tako se studenti iznenade jer očekuju strašne ratne slike koje su vidjeli, o kojima su čuli i učili. Zatekne ih jedan drukčiji ambijent i lijepi obnovljeni grad.

PIXSELL

Najimpresivnije su reakcije na Vukovarski vodotoranj. Što zbog svoje iznimne pozicije siluete, a što zbog činjenice da je projekt obnove vodio jedan naš profesor, Goran Rako. Obnovljeni je Vodotoranj prezentiran kao ruševina, onako kako je oštećen u ratu, samo s konsolidiranim i učvršćenim dijelovima konstrukcije.

I taj doživljaj jedine vukovarske točke gdje rat vidite u toj autentičnoj slici probušenih zidova od granata, paljevine od požara, to je nešto što studente protrese i iznenadi. U svom mjerilu je taj objekt izniman, to je 50 metara visoka građevina smještena na dominantnoj poziciji iznad Dunava. Mislim da Vodotoranj izaziva puno jači wow efekt od povijesnog centra grada, dvorca Eltz te ove ili one crkve. Vukovarski vodotoranj izaziva emotivnu reakciju.

Koje biste specifične urbanističke mjere danas preporučili kako bi se Vukovar održivo razvijao u budućnosti?

- Urbanizam je samo jedan od segmenata stvarnog života. Samo s urbanističkim mjerama ne možete život grada učiniti kvalitetnim i dovršenim. Međutim, u pogledu naše struke moguće je dati jedan dobar doprinos u svakom segmentu. Lijepi i uređeni gradski prostori, kvalitetne stambene zone su ambijenti u kojima ljudi žele živjeti. Ovih 26 godina obnove Vukovara, a zazvučat će možda apsurdno, učinilo je grad ljepšim i boljim nego prije rata. I to nije floskula, doista tako mislim. U neko mirno doba do početka devedesetih, moj grad Vukovar je u znatnom dijelu povijesne jezgre samo od običnog života već bio pomalo devastiran.

Obnovom se, dakle, nije išlo na prijeratno stanje, nego na ono puno ranije, njegovo izvorno stanje. Odnosno ono što smo dokumentacijski mogli kroz nacrte, fotografije i razglednice identificirati kao vrijedno. Svako zlo za neko dobro, s Vukovarom je to taj slučaj.