Korupcija je konstantna tema ne samo u Hrvatskoj nego i šire, u Europskoj uniji, SAD-u, ostatku demokratskog svijeta, da o korupciji u diktatorskim režimima niti ne govorimo. Što se RH tiče, podsjetimo kako je Hrvatski sabor prihvatio još 2002. godine Nacionalni program za suzbijanje korupcije, koji se temelji na međunarodnim iskustvima o mjerama za njezinu prevenciju. Temeljem tog akta donesene su zakonske i druge mjere za suzbijanje korupcije: osnivanje USKOK-a (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminaliteta), izmjena propisa o javnim nabavama, reforma pravosuđa, preustroj policije, sloboda medija, pravo na dostupnost informacija, financiranje političkih stranaka.

Postoje različite inicijative (Ujedinjeni narodi, Vijeće Europe, OECD), institucije (Antikorupcijska konferencija, Globalni forum) i udruge (Transparency International) koje korupciju smatraju globalnom prijetnjom te djeluju na usklađivanju međunarodnih aktivnosti za suzbijanje korupcije. Hrvatska je potpisala i ratificirala mnoge međunarodne dokumente koji reguliraju borbu protiv korupcije: Kaznenopravnu konvenciju o korupciji i Građanskopravnu konvenciju o korupciji te Konvenciju o pranju novca - navodi se u pouzdanom web-portalu enciklopedija.hr. Osim toga, RH ima u Saboru usvojenu Strategiju sprječavanja korupcije za razdoblje od 2021. do 2030. godine...

UZROCI I POSLJEDICE

Koje i kakve sve probleme generira korupcija u društvu? Drugim riječima, koji su sve aspekti korupcije danas, koji prevladavaju, dominiraju, ili ih sve treba tumačiti i percipirati u širem i kompleksnijem kontekstu (politika, ekonomija, sigurnost, etika...) - pitali smo dr. sc. Jelenu Budak, znanstvenu savjetnicu u trajnom izboru s Ekonomskog instituta u Zagrebu...

- U više od dva desetljeća, koliko se bavim istraživanjem fenomena korupcije, sve više se pokazuje da je korupcija pojava koju treba sagledavati u širem društvenom kontekstu jer je njezina manifestacija vezana uz sociološke promjene (ponajprije sustav vrijednosti u nekom društvu), ima ekonomske i uzroke i posljedice, rezultat je malformacija u političkom sustavu, pri čemu se demokracija pokazala neučinkovitom u odabiru vladajućih elita otpornih na korupciju. To je problem koji postoji globalno, a Hrvatska kao malo neuređeno društvo s nasljeđem stečenih privilegija i korupcije iz socijalizma nije iznimka. Mi smo kao društvo samo nastavili iskorištavati prilike za korupcijsko djelovanje, i širiti ih izgradnjom sustava u kojemu se nekažnjeno može proći s kriminalnim aktivnostima poput korupcije, pranja novca, porezne evazije, sive ekonomije i slično. Pri tome su neki jednostavniji i očitiji oblici korupcije, poput davanja mita, zamijenjeni složenijim korupcijskim dealovima, poput trgovine utjecajem, nepotizma i svih oblika favoriziranja prema nemeritornim kriterijima.

O štetnim posljedicama korupcije toliko je napisano i sve je poznato i široj javnosti, od poskupljenja i nedostupnosti javnih usluga, zapošljavanja nestručnog kadra na životno važnim funkcijama za građane, ograničavanja poslovanja manjim poduzećima i onima koji nisu spremni ili nisu u mogućnosti platiti korupcijsku rentu, da ne nabrajam dalje. Korupcijska renta je transakcijski trošak koji enormno opterećuje porezne obveznike i gospodarstvenike, stvara nelojalnu konkurenciju i ograničava tržišnu utakmicu, diskriminira ranjive skupine u društvu, povećava nejednakosti i dovodi do političkih nestabilnosti. Najgora je, prema mom mišljenju, posljedica urušavanje povjerenja javnosti u institucije, što su naša recentna istraživanja i potvrdila. Ne samo što je povjerenje građana u institucije u Hrvatskoj među najnižima u Europi, nego se ono i dodatno smanjuje (i u paraleli percepcija korupcije povećava) i nakon ulaska Hrvatske u EU, dakle unutar institucionalnog okvira Europske unije.

Kako se inače u Hrvatskoj percipira i tumači korupcija? Da je to nešto normalno, tradicionalno, neiskorjenjivo...? Drugim riječima, koliko i medijska prezentacija borbe protiv korupcije utječe na mišljenje javnosti o korupciji? Je li senzacionalizam na prvom mjestu, umjesto objektivnih analiza, komentara i izvještavanja?

- Korupcija je u Hrvatskoj gotovo svakodnevnim otkrivanjem korupcijskih afera postala uobičajena pojava i to je vrlo razočaravajuće. Mediji su u otkrivanju korupcije odigrali veliku ulogu, pri čemu je tu zaslužno istraživačko novinarstvo hrabrih novinara. Pozitivna uloga medija je u osvještavanju problema, no osobno ne podupirem senzacionalistički pristup kada su afere otkrivene jer se time problem korupcije svodi na to tko od sudionika ima kakav auto ili kakav sat nosi. Na taj način postiže se čitanost koja kratko traje, ali se javnost ne upućuje u dubinu problema, a štete od korupcije i pronevjera brzo se zaborave. Tko se više sjeća plinske afere od prije samo dvije godine kojom je Ina oštećena za 160 milijuna eura ili imena ministara, dužnosnika i političara, gospodarstvenika, sudaca, liječnika i drugih istaknutih osoba koja su se u izvještavanju medija i slijedom službenog postupanja povezivala s korupcijom i inim malverzacijama? Reakcija javnosti je slijeganje ramenima, i sada već istraživanjima potvrđeno, odlazak iz Hrvatske u uređenije životne i radne uvjete. Dugoročne su posljedice za hrvatsko društvo, u kojemu je korupcija duboko ukorijenjena pojava, strašne, a mi kao da toga nismo istinski svjesni.

S obzirom na to da se svako malo u javnosti razotkrije neka nova korupcijska afera, može li se zaključiti i da je intenzitet borbe protiv korupcije pojačan posljednjih godina? Imamo sad i slučaj korupcije u zdravstvu ("slučaj Beroš"), niz uhićenja... Uloga Ureda europskog tužitelja (EPPO) također se doima intenzivnijom nego prije, premda postoje dvojbe oko nadležnosti, no odlukom Turudića USKOK je preuzeo "slučaj Beroš" i sve vezano uz njega. Vaš komentar?

- Intenzitet u otkrivanju povećao se aktivnostima EPPO-a, koji kontrolira korištenje EU fondovima. Ali nije se pojačao intenzitet borbe protiv korupcije u smislu stvarne odluke nas samih u Hrvatskoj da ostvarimo sada već zaboravljenu nultu stopu tolerancije na korupciju. Nažalost, mislim da je onaj momentum koji smo u borbi protiv korupcije imali prilikom pridruživanja EU-u izgubljen, odnosno svjesno zatrt da bi se nastavilo po starom i još jače nakon primanja u članstvo. Korištenje EU fondovima je potom shvaćeno kao dodatna prilika za malverzacije, i nevjerojatno je da ništa nismo naučili iz slučaja Rumunjske i Bugarske, koje su kao nove članice EU-a zbog korupcije potpale pod svojevrsne sankcije u korištenju EU fondovima.

Čim se spomene korupcija i s njom povezana uhićanja, afere, kriminal, zlouporaba položaja, pogodovanja..., komentari se svode i na uobičajenu frazu: Neka institucije rade svoj posao! Budući da je sve veći broj otkrivanja korupcijskih afera, pa onda i uhićenja i sudskih procesa, rade li institucije svoj posao kako treba? Kako u RH tako i u EU-u...?

- Indikativno je da se mnogi stručnjaci i profesionalci teško odlučuju za karijeru u politici ili na rukovodećim mjestima, i da se često spominje famozni pritisak kojemu su izloženi. Ipak, u sustavu postoji većina tihih marljivih stručnjaka koji na svojim pozicijama vrijedno i profesionalno rade i omogućuju da sustav funkcionira. Postavljanje podobnih i potkapacitiranih poslušnika na položaje na kojima će provoditi tuđe odluke utemeljene na zakonima koji se izglasavaju vladajućom parlamentarnom većinom izvor je neučinkovitih institucija i ne vidim način na koji se izborima može taj odnos snaga promijeniti. Hrvatski građani nikada, ni na jednim izborima nisu sankcionirali korupciju.

SUSTAVNA POLITIKA

Zaključno, može li se korupcija u društvu uopće iskorijeniti? Na koji i na kakav način?

- Korupcija se ne može potpuno iskorijeniti, ali se može smanjiti sustavnom i ne samo deklarativnom antikorupcijskom politikom. Ona treba obuhvatiti i učinkovite mjere suzbijanja pranja novca, kontrole podrijetla imovine (ne samo preko imovinskih kartica, ne samo dužnosnika i ne samo u vrijeme imenovanja), postavljanjem nezavisnih profesionalaca u nadzorna i pravosudna tijela kojima će se pružiti beskompromisna podrška u borbi protiv korupcije, stavljanjem na raspolaganje znatnih ljudskih i materijalnih resursa, odlučnom reakcijom na svako suspektno ponašanje, zaštitom zviždača..., lista je podugačka, a najvažnije je odlučiti da želimo društvo bez korupcije.

Nažalost, nemam odgovora kako osvijestiti hrvatsko društvo u cjelini da shvati razornu moć korupcije i motivirati sve nas da se više angažiramo u njezinu suzbijanju, osim da ponovim kako ta odluka mora doći od vrha, od elita na vlasti, što u ovom odnosu snaga nije realno očekivati.