Dok ovo pišem, na portalu javne televizije jedna vijest je u prvom planu: "Kandidatkinja za novu ministricu zdravstva Irena Hrstić predstavila se saborskom Odboru za zdravstvo i socijalnu politiku i poručila - prvi je korak vraćanje digniteta zdravstvenom sustavu, djelatniku i pacijentu. Premijer Andrej Plenković najavio je da će joj među najvažnijim zadaćama biti revizija izvanrednih javnih nabava. Oporba ga je dočekala s kritikama vezanim za urušavanje zdravstvenog sustava, na koje je oštro odgovorio", navodi dr. sc. Drago Čengić, znanstveni savjetnik u mirovini s Instituta "Ivo Pilar" u Zagrebu, te u nastavku svoga priloga za Magazin, piše:

- U pozadini ove vijesti jest tužna spoznaja da korupcija opet jaše bespućima hrvatskog javnog i polutajnog društva, sidreći se među članovima njezinih tzv. elitnih slojeva. Očito elitnih po statusu i materijalnim primanjima, ali ne i po vrijednostima kojima se nekada ponosila (zapadna) demokracija: po poštenom radu i profesionalnoj brizi za "maloga čovjeka". Pa svakome prema zaslugama. Mislili smo - s tim smo završili, bar pojedinci koji ne sagledavaju dublje izvore koruptivne hobotnice u hrvatskome društvu.

PIXSELL

Mediji nas upozoravaju, između ostaloga, da je najnovija afera s Plenkovićevim ministrom zdravstva petnaesta po redu, da je za vlast najteža (nakon svih prethodnih afera u posljednjih sedam, osam godina) jer je ovo drugi premijerov ministar koji je pao na dužnosti. Zaključak je jasan: Hrvatska se nije oslobodila korupcije!

Na valu komentara o sukobima oko nadležnosti DORH-a i EPPO-a u borbi protiv kriminalne prakse i korupcije, postavlja se i jedno od najtežih pitanja: tko ovdje vlada - mi ili oni? Za oporbene stranke odgovor je jasan: vladaju "oni", jer službeni predstavnici vlasti i dijela profesionalnih elita prelaze na "mračnu stranu" i stvaraju unosne "dealove" s kriminalnim skupinama, a sve na račun javnoga novca poreznih obveznika. U ovom slučaju - na račun "javnoga zdravstva", koje sve manje funkcionira kao javna služba, a sve više kao kaljuža u kojoj privatni interesi određuju prioritete djelovanja, napredovanja i nagrađivanja. Vladajući su na taj stav odgovorili tezom: bilo je toga i prije nas, samo je prošlo sve "ispod radara javnosti".

No pođimo od pretpostavke da izvidi DORH-a i EPPO-a zajamčeno potvrđuju umiješanost ministra V. Beroša i drugih u kriminalnu praksu s nabavom novih i preplaćenih mikroskopa. S one strane trenutačnog političkog folklora obilježenog očekivanim verbalnim udarcima između vladajućih i oporbe ostaju važna pitanja. Prije svega može li sada vladajuća stranka za najvažnija mjesta izvršne vlasti ponuditi ne samo stručne nego i poštene ljude? Ljude kojima poštenje nije tek zastarjela vrijednost "industrijskog socijalizma" već elementarna pretpostavka javnog djelovanja. Ako poštenje u obnašanju javne službe više nije važno ljudima u izvršnoj vlasti, ako sve može proći da se sačuva "vlast i slast" i steknu dodatna materijalna dobra, nije li i to još jedan prilog tezi o "moralnoj dekadenciji" dijela hrvatske političke elite? I još jedan od raznih načina "zarobljavanja države" na hrvatski način...

PITANJA I ODGOVORI

Brojni komentatori s pravom ističu da je (i) na ovom primjeru još jednom pala kadrovska politika premijera Plenkovića. Slažem se s tim, uz dodatne dileme: u kojoj je mjeri izbor krivih ljudi na važne položaj samo posljedica loše prosudbe glavnog čovjeka vladajuće stranke, a u kojoj mjeri autoritarne svijesti i šutnje unutar te iste stranke te zacementirane stranačke hijerarhije, koja nije spremna preko jasnih mjerila, demokratske procedure i stručnih provjera dolaziti do najkvalitetnijih ljudi za odgovorne javne funkcije? Iako se odgovor naslućuje, sam po sebi za nas kao građane nije ugodan - on upućuje na dubinske kadrovske deficite u funkcioniranju jedne od naših velikih stranaka, s pitanjem kako to da unutar vladajuće stranke tako olako na vodeća mjesta u izvršnoj vlasti dolaze ljudi skloni kršenju zakona i zanemarivanju životnih interesa vlastita naroda. Ta loša praksa još je jedan udarac našoj ionako slaboj demokraciji.

Svojevremeno sam već istaknuo da mislim kako su se građani pomirili sa stavom da je korupcija i u nas neiskorjenjiva, nužno zlo s kojim treba živjeti u sustanarstvu sa što manje kolateralnih žrtava. U različitim istraživanjima korupcije u proteklom desetljeću uočeno je da naši građani smatraju da je korupcija najprisutnija u zdravstvu, sudstvu i lokalnoj upravi. Vjerujem da se nismo daleko odmaknuli od takve percepcije ni danas. I doista, i najnoviji slučaj opet potvrđuje da je zdravstveni sustav bremenit problemima, sustav koji kao da funkcionira samo za potrebe ljudi koji žive u njemu i od njega, ali ne i za one zbog kojih formalno postoji - za pacijente. On pokazuje također da vrhunska medicina, potpomognuta vrhunskom tehnologijom, koju naš zdravstveni sustav potiče, ne mora uopće biti od koristi za masu običnih ljudi koje zdravstveni sustav uopće ne doživljava kao svoj pravi cilj djelovanja. Najnovija afera ne samo da dodatno ponižava sve one bolesnike koji ne mogu u brzome/razumnome roku doći do potrebne zdravstvene usluge nego i sve hrvatske vlade od 1990-ih godina naovamo. Zašto? Zato što ni jedna od njih nije provela istinsku reformu zdravstva s ciljem služenja pacijentima niti je jasno razgraničila djelovanje jednih te istih liječnika u javnim i privatnim bolnicama i poliklinikama. Hoće li nova ministrica zdravstva učiniti bilo kakav zaokret u sadašnjoj liječničkoj praksi "sjedenja na dvije stolice istovremeno", tek ćemo vidjeti.

PEXELS

Sada dolazimo do pitanja što očekivati od oporbe i kako konkretno djelovati u ovome slučaju da bi javnost imala bar kakvu-takvu perspektivu kad je riječ o borbi protiv korupcije (u ovome slučaju u zdravstvu). Na nedavnoj sjednici saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku bilo je i vrlo upečatljivih rasprava o problemima zdravstva od pojedinih oporbenih prvaka. No ako se ostane samo na tome, na pojedinačnim istupima pa i vatrenim "filipikama" protiv A. Plenkovića, a bez proizvodnje nekoga zajedničkog programa opozicije za borbu protiv korupcije u zdravstvu, neće se ništa suvislo napraviti. Trest će se brda, a rodit će se tek - saborska većina, koja će uskoro potvrditi novu ministricu zdravstva.

Stvaranje učinkovitog programa oporbe protiv korupcije (na primjeru koruptivne prakse u zdravstvenom sustavu) bilo bi ljekovito za društvo, a ujedno bi značilo da je oporba sposobna za kolektivno djelovanje u ime društva (svih nas), a povrh zasebnih stranačkih i osobnih egoizama. Dakle, trebalo bi sjesti zajedno i u što kraćem vremenu (i uz pomoć znanosti) osmisliti mjere koje: a) dovode poštene, profesionalne i nestranačke ljude na rukovodeća mjesta u bolnicama/zdravstvenom sustavu; b) mijenjaju djelovanje zdravstvenog sustava - od sadašnje zabavljenosti sobom k pružanju pravovremenih usluga pacijentima; c) razgraničavaju javno zdravstvo i njegove resurse od privatnog zdravstva te onemogućavaju rente na račun javnoga novca u zdravstvenom sustavu. Nije više dovoljno govoriti imamo rješenje za društvene probleme - pred izbore. Valjalo bi ih proizvesti "ovdje i sada", kako bi se brzo odgovaralo na izazove vremena i političkog djelovanja od smisla za političku zajednicu kao cjelinu. Jesu li naši oporbeni prvaci spremni za takav zaokret, koji znači i promjenu načina političkoga djelovanja - od ideološkoga djelovanja k ad hoc programima za rješavanje gorućih društvenih problema? Iz ove optike bilo bi važno imati određeno suglasje o parcijalnim programima promjene - prema sektorima društvenih problema, pa kad tko dođe na vlast, imao bi od čega poći u oblikovanju nove političke i društvene prakse. Wishful thinking? Možda, ali - zar ćemo stalno ponavljati isto?

ZRELO I OTVORENO

Oporba može u svom zajedničkom djelovanju formulirati i neka nova načela važna za razvoj demokracije u zemlji, ne samo za program moguće borbe protiv korupcije. Primjerice, predlažem da se razmotri ideja o Hrvatskoj kao otvorenome društvu kad je riječ o odnosu pojedinaca i nacionalnih resursa, i da se onda kao takva dovede do pragmatičnih konzekvencija. Prvi korak u ostvarenju ove ideje bio bi da pojedinac do ključnih resursa može doći samo svojim radom, obrazovanjem i poštenjem. Meritokracija? Da, ali nije li ona bolja od bezimenih likova koji napreduju zauzimajući ključne resurse samo uz pomoć stranačkih iskaznica, klijentelističkih mreža, ulizivanjem vodećim autoritetima i žmirenjem na pojave koruptivne prakse.

No, jasno, nismo prvi koji o tome trebamo razmišljati. Krenemo li na tragu ovih ideja, možda bismo onda jednoga dana iz faze "zrele prirodne države" (države ograničenog pristupa građana ključnim resursima) došli do razvoja dinamičnog društva "otvorenog pristupa", kako su to naznačili američki autori North, Wallis i Weingast u svojoj knjizi još iz 2009. godine o nasilju i društvenim poretcima (usp. Ž. Ivanković, V. Šonje, Nedemokratski kapitalizam i nova tranzicija. Zagreb: FES, 2011.). Među tri nužna uvjeta za prijelaz u takvo društvo autori su naveli: vladavinu zakona za elite; trajne, depersonalizirane javne i privatne organizacije, uključujući samu državu i njezine agencije te civilnu kontrolu represivnog aparata, prije svega vojske.

Želimo li postati doista moderno društvo, te će teme na ovaj ili onaj način morati postati dijelom nekih novih preslagivanja karata u budućim političkim borbama i mogućoj nadstranačkoj borbi protiv korupcije.