U pravilu, uoči i nakon svakih američkih predsjedničkih izbora, pa tako i ovogodišnjih, priča se o stvaranju novog svjetskog poretka. Tu se prije svega radi o uobičajenom stvaranju dramatike koju takvi izbori zapravo i zaslužuju jer se ipak radi o "najmoćnijoj" funkciji na svijetu. Premda će promjena u odnosu prema dosadašnjoj politici Bidenove administracije svakako biti, ne treba očekivati nikakve dramatične zaokrete u američkoj vanjskoj politici, koji bi doveli do tektonskih promjena u međunarodnim odnosima - kaže dr. sc. Ljubo Runjić, prof. struč. stud., dekan Veleučilišta u Šibeniku, te dodaje:

PIXSELL

- Američka vanjska politika jednostavno nije nešto što ovisi o volji jednog čovjeka (čitaj: predsjednika) niti se mijenja od izbora do izbora, jer velike sile tako ne funkcioniraju. Naravno da će izborni pobjednici pokušati nametnuti svoju agendu, uključujući i neke radikalnije ideje, ali realno je očekivati da će prvenstveno doći do redefiniranja postojećih vanjskopolitičkih ciljeva, pri čemu će neki od njih ponovno dobiti prioritet, a neki će izgubiti na važnosti. Nema nikakve dvojbe da će, primjerice, suprotstavljanje Kini i Iranu, podrška Izraelu, redefiniranje američkog statusa u pojedinim međunarodnim organizacijama (npr. Ujedinjenim narodima), pa i pitanja njihova financiranja, napuštanje klimatskih sporazuma te borba protiv imigracije, biti na vrhu liste prioriteta Trumpove administracije. Istovremeno vojna pomoć Ukrajini, odnosno općenito američki angažman u Europi, past će u drugi plan, a slično će se dogoditi i u nekim drugim područjima svijeta gdje SAD nema izravno svoje političke, ekonomske i vojne interese. Vrijeme kada su Amerikanci besplatno branili druge postat će prošlost, odnosno Amerika i američki interesi biti će nit vodilja američke vanjske politike. "America first", rekao bi Trump.

Istovremeno, drugi veliki igrači zaokupljeni su svojim vlastitim problemima - Rusija dugotrajnim i iscrpljujućim ratom u Ukrajini, Kina gospodarskim problemima, a Europska unija zaokupljena je svim mogućim problemima - od unutarpolitičkih i gospodarskih nestabilnosti u državama članicama, rekordnog broja izbjeglica i drugih migranata, preko vojnog pomaganja Ukrajini, koje sad već počinje ozbiljno nagrizati obrambene sposobnosti pojedinih država članica, pa sve do općepoznatog problema (ne)funkcioniranja institucija Europske unije. Drugim riječima, usprkos Trumpovim najavama o "zlatnom dobu SAD-a" odnosno rusko-kineskim nastojanjima za izgradnjom alternativnog svjetskog poretka bez SAD-a, za očekivati je da će u konačnici ipak prevladavati status quo jer to u ovom trenutku odgovara većini velikih igrača.

Mijenja li sada rat u Ukrajini konture postojećeg multipolarnog svijeta u novi, bipolarni, pa i tripolarni, svijet i koliko je sad u tom i takvom kontekstu važna Trumpova uloga? Tu su naravno i Bliski istok, Kina - Rusija, indopacifički interesi...

- Premda danas živimo u multipolarnom svijetu, potrebno je priznati da SAD još uvijek drži primat. Međutim, sve izvjesnija pobjeda u Ukrajini vjerojatno će Rusiju ponovno promovirati u jednog od ključnih igrača na svjetskoj pozornici, te će Putin možda uistinu i dobiti priliku da zajedno s drugim državama BRICS-a (Brazilom, Indijom, Kinom, Južnom Afrikom i dr.) krene u izgradnju svoje, alternativne verzije svjetskog poretka. S druge strane, ukrajinski poraz zasigurno će biti težak udarac Europskoj uniji, odnosno općenito europskim državama i njihovim ambicijama da i dalje budu relevantni igrači na svjetskoj pozornici. Što se tiče SAD-a, sad je već izvjesno da se njegov fokus s pomaganja Ukrajini u borbi protiv Rusije pomiče prema Kini. Trumpovo razmišljanje tu je prije svega vođeno ekonomskom logikom, drugim riječima, američko pomaganje Ukrajini je za njega u ovom trenutku bacanje novca, to više što Rusi vjerojatno pobjeđuju. Ako SAD tu ne ostvari ekonomski interes, ili pak mir ne bude postignut, Trump će daljnje financiranje rata u Ukrajini (a radi se o stotinama milijardi dolara) većim dijelom prebaciti na europske države.

Kina pak postaje sve veći rival SAD-u, kako u ekonomskom tako i u vojnom smislu. Kineski uvoz u SAD dosegnuo je više od pola bilijuna dolara, a sve izraženija kineska ekspanzionistička politika u Južnom kineskom moru može dovesti do ozbiljne eskalacije sukoba koji bi ugrozio primat SAD-a u tom dijelu svijeta. Ne iznenađuje stoga da neki od budućih članova Trumpova kabineta, koji su ovih dana nominirani, upravo u Kini vide glavnu prijetnju SAD-u. To će samo dodatno ojačati ionako blisku rusko-kinesku suradnju, s obzirom na to da osim Kine i Rusija u SAD-u vidi svog glavnog neprijatelja. Strah od zajedničkog neprijatelja bit će definitivno najbolji recept za još čvršću suradnju tih dviju državu. U svakom slučaju, SAD će i dalje zadržati svoj status svjetske sile broj jedan, međutim, rusko-kineska osovina bit će mu potpuno ravnopravni suparnik. To više što velik broj država diljem svijeta otvoreno podržava ili simpatizira rusko-kineska nastojanja u izgradnji alternative zapadnoj hegemoniji predvođenoj SAD-om.

Što EU može očekivati od novog mandata Donalda Trumpa? Hoće li se trumpizam preliti više nego dosad? Ima li razloga za strah? Čujemo upozorenja da EU/Europa mora preuzeti odgovornost za vlastitu budućnost. Što bi to zapravo značilo, NATO je i dalje jamac sigurnosti, no može li tu ulogu na određeni način Trump revidirati?

- Pobjeda Trumpa definitivno će doći kao otrježnjenje europskim liderima. Vrijeme besplatnog mira na koji su Europljani bili naviknuli stvar je sad već daleke prošlosti. Europa se predugo koristila benefitima ekonomske suradnje s Rusijom, Kinom i drugim državama prepuštajući pri tome SAD-u ulogu svjetskoga policajca i sve troškove koji s time idu. Čak ni proklamiranih 2 % ulaganja BDP-a u obranu većina država članica Europske unije nije uspjela ostvariti. Tri desetljeća zanemarivanja ulaganja u obranu, praktično od završetka Hladnog rata, dovela su države članice Europske unije u situaciju da ne bi mogle voditi ozbiljan rat visokog intenziteta, primjerice ovaj u Ukrajini protiv Rusije, duže od nekoliko mjeseci. Europa je, nažalost, ulagala u sve i svašta, ali najmanje u vlastitu sigurnost, a istovremeno se cijeli svijet naoružavao do zuba. SAD će tako samo ove godine uložiti oko 800 milijardi dolara u obranu, a ostalih 30-ak država članica NATO-a uložit će zajedno upola manje - 400 milijardi. Kina će pak, prema nekima procjenama, ove godine uložiti 470 milijardi, a Rusija je praktično cijelu svoju ekonomiju preorijentirala u ratnu, tako da je teško utvrditi točan iznos ulaganja premda ono sigurno premašuje 5 % BDP-a.

Trump je u kampanji najavio zahtjev za povećanje ulaganja država članica NATO-a u obranu sa 2 % na 3 % BDP-a. U ovom trenutku većina država članica je čak i ispod prethodno dogovorenih 2 % ulaganja. I dok, primjerice, Ujedinjeno Kraljevstvo (2,3 %) i Francuska (2,1 %) po svojim ulaganjima u obranu još dobro i stoje, za druge države članice, pogotovo one velike - Njemačku, Italiju, Španjolsku, to se baš i ne može reći. U toj priči Hrvatska je posljednjih godina intenzivirala svoja ulaganja u obranu, tako da bi dostizanje cilja od 2 % moglo biti relativno lako. U svakom slučaju, Europljani mogu očekivati da će im račun za mir i sigurnost uskoro biti ispostavljen ako i dalje žele stajati pod NATO-ovim kišobranom.

Za kraj, što izbor Donalda Trumpa može značiti za Hrvatsku, ali i regiju u širem smislu (BiH, Kosovo, Crna Gora, Srbija...), za tzv. Zapadni Balkan... Hoće li Trump i njegova administracija uopće obraćati pozornost na ovo područje, u kojem Rusija evidentno ima svoje interese?

- Nažalost, tzv. Zapadni Balkan, kao i za Bidenove administracije, neće biti u fokusu američke diplomacije, rekao bih, čak da će biti još i manje u odnosu prema stanju do sada, to više što je Rusija trenutno zaokupljena ratom u Ukrajini, pa ni njoj naše područje neće biti na vrhu liste prioriteta. To znači da će Europska unija morati preuzeti aktivniju ulogu u održavanju mira i sigurnosti na Zapadnom Balkanu, ali i u ostalim dijelovima Europe gdje postoje potencijalne žarišne točke. Do sada bez američkog autoriteta to baš i nije išlo, dovoljno se sjetiti ratova na području bivše Jugoslavije, gdje je tek SAD uspiio suzbiti srpske teritorijalne pretenzije usmjerene na stvaranje velike Srbije.

S obzirom na ubrzanu militarizaciju Srbije, secesionističke prijetnje koje dolaze od Republike Srpske i općenito kaotičnu situaciju u BiH, u kojoj su svi protiv svih, nestabilnu političku situaciju u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, pa i pitanje Kosova, koje je još otvoreno, Europska unija neće imati nimalo lagan zadatak.