Godina nazvana superizborna bliži se kraju. Amerikanci su svoje odradili i izabrali, a Hrvatsku tek čeka odluka o pobjedniku ili pobjednici utrke za udobnu fotelju na Pantovčaku. U međuvremenu svakog dana slušamo i gledamo kampanju prije kampanje (službene), a tu je doista svega i svačega, pa se obični promatrač ovog i ovakvog hrvatskog izbornog spektakla s pravom može zapitati koliko je sve to test demokracije, odgovornosti i zrelosti društva ili poligon za ekshibicije populista i političara opasnih namjera.

Bilo kako god, kao i kod svakih izbora (američke smo elaborirali, ali tamo kraj još nije kraj!) tako i kod ovih naših predsjedničkih, trećih u domaćoj superizbornoj godini (nakon parlamentarnih i europskih), privlačnost i moć politike, odnosno vlasti, gotovo da poprima histerične razmjere i referenci je mnoštvo iz svih smjerova i u svim kontekstima. Pritom logika razuma često gubi utrku s logikom bezumlja. Drugim riječima, otrcana fraza kako je politika umijeće mogućeg, a onda i umijeće stvoriti dojam u javnosti da si s pravom ispred konkurencije dok birače nastojiš pridobiti bilo istinom, bilo lažima, jer obje mogućnosti donose rezultata. Povijest nas o tome uči na brojnim primjerima, iako se uvijek čini da iz prošlosti nikad i ništa nismo naučili. Ili jesmo, ali smo zaboravili. Mudri Konfucije lijepo je sve sažeo u ovoj rečenici: "Oni koji se služe umom, vladaju onima koji se služe samo rukama." Niccolo Machiavelli, pak, ovako je zborio: "Vladar koji želi zadržati vlast mora naučiti da ne bude uvijek dobar, nego da bude dobar ili zao prema potrebi."

TEORIJA I PRAKSA

Uglavnom, posljednja izborna kampanja ove godine uskoro će biti i službeno proglašena. Dotle nam se valja pozabaviti nekim od ključnih aspekata ovogodišnje superutrke za predsjedničku fotelju na Pantovčaku. Jedan aspekt je načelno teoretske naravi, ali ga je nužno navesti kako bi se pojasnila sama bit izborne kampanje. Tako, primjerice, prof. dr. sc. Predrag Haramija u svom znanstvenom radu "Kad je izborna kampanja dobra?" između ostalog navodi kako izbornu kampanju možemo definirati kao skup aktivnosti neke stranke koji traje od raspisivanja do održavanja izbora sa svrhom predstavljanja programa i kandidata biračima. Pretpostavka je, s kojom stranke ulaze u kampanju (i često ulažu znatna financijska sredstva), da će, ako dobro predstave svoje programe i kandidate, postići dobar rezultat na izborima. Vrlo će rijetko neka stranka priznati da je imala lošu kampanju, nego se, kad stranka ostvari lošiji rezultat nego što je očekivala, uzroci najčešće traže u tom što kandidate mediji nisu adekvatno prezentirali. Dakle, prof. Haramija naglašava taj medijski aspekt. U zaključku prof. Haramija konstatira: Izborne kampanje ne moraju uvijek biti dobre u etičkom smislu da bi ostvarile uspjeh na izborima. Postoje slučajevi kad su kampanje prepune laži, prijevara i lažnih obećanja pridonijele uspjehu neke stranke na izborima. Međutim, u funkcionirajućoj demokraciji uspjeh ostvaren na lažnim obećanjima ne traje dugo. Kad se obećanja ne ostvare, birači znaju prepoznati da su prevareni i stranke koje su osvojile vlast na temelju lažnih obećanja znaju biti kažnjene porazom već na sljedećim izborima.

Ova dva navoda svoju potvrdu u praksi mogu pronaći svakog dana ako pogledamo i poslušamo što se sve i na koji način prezentira kroz predizbornu kampanjsku "igru prijestolja" u kojoj se strategije za pobjedu koje su smislili pojedini izborni stožeri u najvećoj mjeri temelje na komunikacijskom aspektu, odnosno retoričkoj vještini kojom se šalju poruke ne samo javnosti nego i suparnicima, protukandidatima. I tu sad dolazimo do već spomenutog medijskog aspekta, koji je u svakoj kampanji ključan faktor kad se radi o tome kako će javnost (birači) percipirati svakog kandidata pojedinačno u utrci za predsjedničkom funkcijom. U takvom kontekstu SAD prednjači, u što smo se mogli uvjeriti i kroz sraz Trumpa i Harrisove, koji su za medije bili (i još su) glavna zona interesa cijele protekle godine, koliko u klasičnim medijskim izdanjima (novine, tjednici, radio, televizija...), toliko i unutar tzv. virtualnog svijeta, napose portala i društvenih mreža.

No pustimo Ameriku, neka se sad bavi svojim problemima, pa se vratimo domaćoj političkoj stvarnosti u kontekstu predizbornih aktivnosti i predstavljanja (promoviranja) pojedinih kandidata. Uz podsjećanje: da bi potvrdili svoju kandidaturu, potencijalni kandidati morat će u zadanim rokovima prikupiti 10.000 potpisa. Ovo su oni koji su zasad na popisu startera za utrku prema Pantovčaku: Zoran Milanović, Dragan Primorac, Marija Selak Raspudić, Ivana Kekin, Branka Lozo, Tomislav Jonjić, Miro Bulj, Dražen Keleminec, Aurora Weiss, Mislav Kolakušić i Niko Tokić Kartelo.

Navesti sve što se od spomenute "reprezentacije" zasad čulo, gotovo je nemoguća misija jer bismo time mogli popuniti cijeli Magazin. Zato ovom prigodom izdvajamo tek nekolicinu primjera koji svaki na svoj način i ukupno uzevši sasvim dostatno upozorava na izvjesnu razinu aktualne predsjedničke kampanja, neslužbene doduše, ali posve legalne i legitimne. Krenimo od onoga koji je pet godina na funkciji predsjednika Republike Hrvatske, dakle Zorana Milanovića. Da bismo evidentirali sve njegove komunikacijske eskapade, trebalo bi nam pet Magazina, pa od bezbrojnih ispada spomenimo još uvijek aktualan "slučaj crvenog tepiha". Naime, valjda u svojoj potrebi da naglasi kakav je predsjednik, a sukladno valjda sa savjetom nekog od svojih PR stručnjaka, ali i u kontekstu "nesporazuma" oko misije NSATU, predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OSRH Zoran Milanović tražio je i dobio svečani doček s crvenim tepihom pred zgradom MORH-a. Za medije (neke) spektakl, za običnog građanina Lijepe Naše nepotrebna i neukusna ekshibicija! Onda je između niza dvojbenih primjedbi i krivih prosudbi, Milanović u Hrvatskom vojnom učilištu "Dr. Franjo Tuđman" izjavio sljedeće: "Države koje misle o sebi i za sebe zadržavaju neprijeporno i neupitno pravo da zadnje odlučuju o svojim potezima. Da zadnje one odlučuju i da se njih pita što će i kako će u određenim situacijama. To je pravo koje Hrvatskoj nitko ne može oduzeti." Što je zapravo autor htio reći, ostaje nejasno, ali izborna je kampanja u tijeku, pa sve prolazi...

Usput je ZM na Facebooku komentirao izjave svog protukandidata Dragana Primorca, kojeg na predsjedničkim izborima podržava HDZ: "Ovoga samo Plenković i njegova klika mogu željeti za predsjednika. Državni udav, Plenković, prijeti državnim udarom preko svog pohlepnog zgrtača nekretnina", napisao je Milanović nakon što je Primorac pozvao časnike HV-a da se pobune protiv onoga što im ZM čini i kako ih tretira. Također je proteklog tjedna na svom Facebook profilu ZM pobrojio nekakvih "deset grijeha" premijera Andreja Plenkovića. Psihoza i shizofrenija ponekad poprimaju tragikomične obrise!

Reagirajući na sve što ZM radi, u kampanju se jednakom žestinom uključio o predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković, naglasivši kako je vrijeme za novog predsjednika Hrvatske da bi se spriječio kaos i nepoštovanje institucija te da hrvatski narod treba brutalno kazniti Zorana Milanovića na izborima, jer dezavuira državne institucije. "Treba mu pokazati crveni karton, i reći idi doma, maltretiraj nekog drugog, ne hrvatski narod", izjavio je Plenković nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a.

Naravno, oglasio se i najveći i najopasniji konkukrent Milanoviću, kandidat za predsjednika RH Dragan Primorac: "Ovih dana svjedočimo, nakon agonije koja traje nekoliko mjeseci vezano uz NATO i sve one probleme gdje je Hrvatska prezentirana u svijetu kao neodlučna, da smo država koja ne poštuje svoje saveznike i da smo država koja luta. Milanović u jednom trenutku unosi nemir među hrvatske građane, unosi podjele, plaši obitelji da će djeca odlaziti u Ukrajinu. To nikome nije bilo lijepo čuti", kazao je Primorac.

OSTALI KAO DEKOR

S obzirom na užarenu komunikacija Milanovića, Primorca i Plenkovića, što se preostalih kandidate tiče, dojam je da su više ili manje svi nekako u drugom planu i da se njihove strategije uglavnom svode na sporadično jake riječi, poneku glasnost koja bučnije odjekne u medijima, što sve upućuje na samopromociju bez naglašenijih kvalitetnih iskoraka u širem i dubljem značenju izborne kampanje, bar za sada. Zapravo nezavisna predsjednička kandidatkinja Marija Selak Raspudić, saborski zastupnik Miro Bulj (Most), te i Ivana Kekin (Možemo!), sve su vidljiviji u javnosti i, ako ništa drugo, bar popravljaju ukupnu "krvnu sliku" političke scene u kontekstu nadolazećih predsjedničkih izbora.

Sve u svemu, svatko ima svoju strategiju kako pridobiti glasove birača u zasad još uvijek neslužbenoj u izbornoj kampanji. U toj nekoj efikasnoj ili manje efikasnoj strategiji, uobičajeni je izborni fenomen da se olako vjeruje praznim obećanjima i populističkim porukama, umjesto argumentima, istini i odgovornom prezentiranje ideja i programa. No to nije samo kod nas, takva predstava uobičajen je dekor svih izbornih kampanja i zapadnjačkim demokracijama. Izbori jesu test demokracije, odgovornosti i zrelosti društva, ali su ujedno i poligon za ekshibicije populista i političara opasnih namjera. Tako je oduvijek bilo, tako je i danas.

U zaključku parafrazirajmo legendarnu rečenicu In hoc signo vinces - nije nebitno u kakvom ćeš izdanju pobijediti, to može biti znak odgovornosti prema državi i svim njezinim stanovnicima ili, pak, znak neodgovornog manipuliranja, praznih obećanja i posvemašnjeg izostanka državničke zrelosti. Prosudite sami koga u tom i takvom, širem i dubljem kontekstu, vidite kao svoj izbor na predstojećim predsjedničkim izborima idućeg mjeseca.