Kroatistima je južnobaranjski govor posve nepoznat i nejasan, no jedna pomalo već zaboravljena osoba s ovih prostora veliki dio svojega životnoga i znanstvenoga rada posvetila je upravo tome pitanju. To je profesor Stjepan Sekereš (Torjanci, 8. travnja 1912. - Osijek, 18. ožujka 1996.), koji se bavio područjem (morfo)sintakse u širem smislu. Puno je radio na sintaksi riječi, ali i sintaksi spojeva, te sintaksi rečenica, i na kraju ono najveće, sintaksi teksta ili suprasintaksi.

Na zemljopisnom području što leži u međurječju silnog Dunava i uznemirene Drave, gdje se te velike rijeke približavaju, postoji i opstoji Baranja. Vratimo se Sekerešu i njegovu konstantnom istraživanju govora u južnoj Baranji. Zapravo je on neka svoja razmišljanja, ali i istraživanja objavio u bogatoj literaturi, pa je ostala vrijedna bibliografija njegovih radova u 70 članaka vezanih uz jezikoslovlje, a onaj krunski uradak "Govor Hrvata u južnoj Baranji", kao i "Jezik baranjskih pisaca", objavljen je u Hrvatskom dijalektološkom zborniku IV; 323-48 Zagreb, 1977. godine.

U radu "Govor Hrvata u južnoj Baranji" Sekereš vrlo precizno opisuje južnobaranjske govore, i to na svim jezičnim razinama - fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, leksičkoj. Znači, iz opisa se da zaključiti kako su opisani govori po tipu zapravo svi slavenskoga dijalekta. Tu trebamo znati da se baš taj tip govora najčešće javlja u Posavini (slavonskoj, ali bosanskoj!). Tako da je on poznat u slavonskoj Posavini i južnoj Baranji u narodu kao šokački govor.

Da bi sve ovo mogao spoznati kao dijalektolog, Sekereš je vrlo marljivo obilazio teren, opisujući ono s čime se susretao - prije svega govor, pišući i o osobnim imenima ljudi, nadimcima s tog područja, imenima mjesta, voda, planina, ali i jeziku zapisnika grada Osijeka iz 18. stoljeća.

Izričito u tom radu Sekereš zapravo baranjske govore dijeli u tri cjeline: podunavske, podravske i središnje. Svoja istraživanja dovela su ga do saznanja kako najstarije jezične osobine čuvaju sami govornici još i danas u podunavskim naseljima Draž, Duboševica, Gajić, Topolje. Tu je još dodatno uočio kako dobro čuvaju zavidni naglasak. E, sad, odraz jata u većini je ikavskoekavski, dakle, prema pravilu da dugo jat daje i dalje kratko e; biljit, ili leto. Dakle, tek su dva govora ikavska, i to Batina i Podolje. Ako sada stavimo u odnos slavonski dijalekt, a na što upozorava i sam Sekereš, tada je vidljivo da se fonološke i morfološke osobine baranjskih govora u većini primjera podudaraju.

Nadalje, profesor Sekereš bavio se i pitanjem diftongacije (dvoglasja), pa je tako u Petardi/Baranjskom Petrovom Selu zabilježio i ovo: ie (tieško, pieti, vieže, žiedan, bierba i tako dalje) ili oa (joavi, koažem, noarod, Moato i slično), te uo (muoram, duođem, puodne i tako dalje). Bitno je pripomenuti da sam Sekereš ima osjećaj kako ni u jednom drugom baranjskom naselju/selu, ali istovremeno nigdje u susjednim slavonskim, ne dolazi do diftongacije, te zbog toga pretpostavlja kako je do takve pojave u Petardi došlo samostalnim razvojem. Zapravo, možda je stvarni razlog doseljavanje puka iz krajeva s dominantnom čakavštinom i kajkavštinom, no moguće je da veza postoji i s nekim bačkim govorima gdje je uočljiva diftongacija vokala o i e. Tako profesor Sekereš zaključuje da je baš to novodoseljavanje dovelo do procesa diftongacije u samoj Petardi te su taj izgovor poprimili i drugi stanovnici u selu. Istina, to je slučaj tek kod onih starijih osoba, a mladi naraštaj to više ne rabi.

I ovaj primjer potvrđuje Sekereševu nakanu da temeljito istraži sve elemente te uspostavi suodnos oko sličnosti slavonskoga i baranjskoga govora. Danas, kada se trudimo valorizirati taj veliki trud, koji je nesumnjivo utro primjeran i jako dobar put proučavanju dijalekta, brojni jezikoslovci itekako uvažavaju sve vrijedne opise Sekereševih radova i poredbi.

Vjerojatno je ponajveća šteta, koja se ne odnosi na samog profesora nego i na hrvatsku znanost općenito, što Sekereš nije uspio obraniti svoju doktorsku disertaciju "Govor slavonske Podravine", jer njegova disertacija tada nije bila prihvaćena u Zagrebu, a razlog je možda u njegovu životopisu, koji nije bio u suglasju s vlastima u to doba.

Profesorovi radovi mogu se tematski podijeliti u više skupina, primjerice: dijalektologija, onomastika, hrvatski standardi jezik (akcenti, sintaksa), povijest hrvatskog jezika, jezik starih pisaca i dokumenata, stariji leksik i etnografija.

Svi radovi profesora Stjepana Sekereša iznimno su točni s autentičnim podacima, što također potvrđuje njegov znanstveni pristup težnje k izvrsnošću. Radovi su mu u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a dio u Sveučilišnoj i gradskoj knjižnici u Osijeku. Isto tako dio je radova u Arhivu Hrvatskog školskog muzeja u Zagrebu, kao i u Muzeju Slavonije u Osijeku. Mogući cjelovit popis njegovih radova objavljen je 1996. godine u arhivu Zavoda za slavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Zasigurno su profesorova upornost, strpljenje i poznavanje jezika pridonijeli rasvjetljavanju jednog vremenskog odsječka baranjskih govora, i to tada prije nego što se počeo mijenjati, raspadati, ali i prilagođavati hrvatskom književnom jeziku. Sekereš opisuje sve govore, no pamtit ćemo profesora kao čuvara upravo onih govora koje vezujemo uz njegovo rođenje, i to po obrascu baranjskih govora. Možda je bitno naglasiti kako i sama redovita jezična literatura uvažava sva profesorova istraživanja i napokon objavljivanja.

Sekereša ponajprije opisuje slogan "život za dvije", jer uistinu život radi djela! Za njega su znanost i odgoj poveznice i temeljnice. Dolazi vrijeme kada valja učiti od njega sve ono što nam je ostavio kao nasljeđe, a ono je iznimno dragocjeno i vrijedno.

Istaknimo i onu znanu latinsku sentenciju koja kaže: "Znanje je samo po sebi moć", što i jest motiv ukupnoga stvaralaštva profesora Stjepana Sekereša, i baš zbog toga Baranja, ali i Hrvatska, ne smiju zaboraviti velikog baranjskog jezikoslovca, ništa manje važnog od svih znanih u nas. Zaključimo ovaj prilog citatom Maltbieja Davenporta Babcocka, poznatog američkog svećenika i pisca iz 19. stoljeća: "Životne kušnje ne postoje da vas slome, nego da vas stvore".