O petogodišnjem predsjednikovanju državom Zorana Milanovića, kampanji za drugi mandat, kohabitaciji i komunikaciji s premijerom, kao i izbornoj promidžbi ostalih kandidata za predsjedničku fotelju na Pantovčaku, razgovarali smo s Denisom Avdagićem, geopolitičkim analitičarom, političkim komentatorom i političkim konzultantom u konzultantskoj tvrtki INMS (Ideje novih medijskih strategija).

- Pet godina grube komunikacije, vrijeđanja, to je ono što je glavnina sadržaja. Milanović je kao predsjednik bio uvredljiv prema oporbenim, političarima iz većine, analitičarima, novinarima, diplomatima... Radi se o dugom popisu, no ta komunikacija brojnim je akterima, a i velikom dijelu sugrađana, sudeći po anketama, očito ipak simpatična. Dakle, nemalo je onih koje je politički time zadovoljio, ali upravo, rekao bih, zahvaljujući predsjedniku naša politika je ušla u verbalno-agresivnu fazu, koja zapravo udaljava politiku od građana. On je vrlo vješt retoričar, ali njegova funkcija, ustavna uloga sukreatora vanjske politike, njegovom retorikom postala je posve beskorisna. Dakle, sukladno s tim, radi se o lošem petogodišnjem mandatu. Pri tomu ne može se reći kako Milanović često kao predsjednik nije govorio brojne vrlo točne i istinite poruke, opise, ali način na koji ih je isporučivao jednostavno nije dobar. Na kraju, njegov rezultat je vrlo porazan kada se gledaju bilateralni državnički susreti, a upravo tu se egzaktno može procjenjivati rezultat predsjedničkog mandata u hrvatskim ustavnim okvirima.

Kohabitacija između premijera i predsjednika ne samo da je u proteklih pet godina bila tvrda, kako ju je i najavio Plenković, nego gotovo da je uopće i nije bilo. Što zapravo kohabitacija znači u političkom smislu, kakva su neka od inozemnih iskustava? Naravno, ovisno i o političkom sustavu, parlamentarnom modelu svake pojedine zemlje...

DENIS AVDAGIĆ

- Uvijek volim reći kako je zgodno za definiranje kohabitacije i u politici upotrijebiti sociološku definiciju. Naime, tu se radi o izvanbračnoj zajednici, kako sociologija definira kohabitaciju, dakle međuodnos koji je puno lakše sklopiti ili raskinuti, a po pravima se partneri izjednačavaju s onim bračnim tek nakon višegodišnjeg zajedničkog života, a to treba postići. Vidite kako zanimljivo, a sad prijeđimo na onu politološku definiciju gdje je kohabitacija odnos dvaju nositelja izvršne vlasti koji pripadaju različitim političkim blokovima ili strankama. Svojstvena je polupredsjedničkim sustavima, što Hrvatska više nema, ali ima određene ostatke ovlasti iz polupredsjedničkog sustava u rukama predsjednika.

Dakle, u politici imamo kohabitaciju koja može biti suživot ili "tvrda", a takva je ova u Hrvatskoj, i kada bismo ju prenijeli na dvoje ljudi, izvanbračnih partnera, možda bismo najlakše njihov suživot objasnili time da su u zajedničkom stanu i nemaju druge opcije za stanovanje nego živjeti zajedno iako se ne vole, ne drži ih papir, izjava i potpis... Kohabitacija u politološkom smislu najpoznatija je u Francuskoj, a u principu je prisutna u Europi, osim u Francuskoj, recimo da i Poljska i Rumunjska imaju primjere, možda bi proširio i na Portugal u sličnom obliku kao u Hrvatskoj. Francuska je imala tri poznate kohabitacije, a sada ima nešto što nije ni kohabitacija ni koalicija, koja je formalni brak, da to tako kažem.

Kako komentirate izborne strategije kojima se zasad u kampanji pokušavaju nametnuti prije svih Milanović i Primorac, a onda i drugi poput Selak-Raspudić, Ivane Kekin, Mire Bulja...? Koliko je realno moguće da na domaćoj izbornoj bojišnici bude iznenađenja ili ćemo uglavnom svjedočiti neinventivnoj kampanji? Koji i čiji bi izborni stožeri mogli odnijeti prevagu?

- Kako se ono kaže, "da se ne lažemo": Miro Bulj, Ivana Kekin, pa i Selak-Raspudić zasad djeluju kao pomoćnici Zorana Milanovića kao kandidata. Ako se natječete za funkciju, onaj tko ju drži, obično je meta. Uostalom, zar upravo nije bilo tako na nedavnim parlamentarnim izborima, svim oporbenim strankama meta je bio prije svega Andrej Plenković i HDZ. To tako nije u ovoj pretkampanji od spomenutih. Dragan Primorac pokušao je ići s jednom pozitivnom kampanjom, to nije moglo dugo trajati, pa je sad on primarna tema svih drugih kandidata. Pomalo loš, ali dijelom oproban recept s parlamentarnih izbora koji se opet svodi na "za ili protiv HDZ-a, Andreja Plenkovića", bez drugog sadržaja. Pri čemu se u takvom ozračju najmanje bavimo ulogom predsjedničke funkcije.

Moguća je jedna vrsta iznenađenja, pobjedom Donalda Trumpa u SAD-u stožer i kandidat Dragan Primorac imaju priliku usmjeriti i predstaviti svoju kampanju prema odnosu sa SAD-om i novom administracijom, što je na neki način i načeto. Teško je očekivati neko iznenađenje poput onoga da Primorac ne uđe u drugi krug, za to bi se moralo dogoditi nešto drastičnije od dosadašnjih napada na njega.

Bez nakane da nekog protežiramo, što bi za RH značilo još pet godina Milanovića na Pantovčaku? Sudeći prema svemu što je i kako dosad činio, može li se očekivati nastavak ovakve shizofrene situacije? Što ako pobijedi Primorac, kakva se kohabitacija može očekivati s premijerom? Tu je u igri i Selak-Raspudić...

- Ako Zoran Milanović dobije novi mandat, Vlada će biti prisiljena surađivati, ovaj dosadašnji tvrdi odnos ne može se nastaviti, neće biti ljubavi, ali suživot kakav-takav će se postići. On nudi sebe, onakvog kakvog smo ga upoznali. Gledajući Primorca, on, uvjeren sam, ne bi imao prevelikih problema surađivati čak i kada bi se kojim slučajem promijenila vlada. Upoznao sam ga u vrijeme kada je bio ministar. Čini mi se da bi i Selak-Raspudić bila sklonija suradnji. Vlada će se morati uskladiti sa Zoranom Milanovićem ako on ostane, a s drugih dvoje najizglednijih ipak bi se više razgovaralo i dogovaralo.