Prva povijesna slika Bidenove vladavine je, blago rečeno, žurno napuštanje Afganistana i njegovo prepuštanje talibanima, koje je generiralo snažan emigracijski val prema Europi: 1,6 milijuna imigranata. Druga slika u budućim povijesnim udžbenicima bit će neraskidiva, etički upitna, politička, poslovna i prijateljska veza Bidena i Ukrajine, rođena već u okrilju Obamine administracije, kojoj pripada i Kamala Harris - kaže dr. sc. Sanja Vujačić, geopolitička analitičarka i direktorica istraživačkog Programa SEE pariškog instituta IDII (http://idii.global/en/sanja-vujacic), te dodaje:

ustupljena

- U tom je okviru Biden dao podršku Zelenskom u njegovoj namjeri da se priključi NATO-u i Uniji, suprotno obvezama koje je ta država preuzela prilikom mirnog raspada SSSR-a; te da time na granice s Rusijom, nuklearnom silom prema kojoj su te dvije zapadne formacije neprijateljski raspoložene, dopremi i rasporedi NATO naoružanje. Zbog čega je počela "ruska specijalna operacija". Bilanca: desetak milijuna Ukrajinaca izbjeglih u druge dijelove Europe u strahu od ratnih stradanja i nepoznat broj ukrajinskih boraca koji se nisu vratili s bojišta. Čak i da su javnosti dostupne, te brojke ljudskih gubitaka manje bi govorile o veličini katastrofe od trenutačnih uvjeta mobilizacije u Ukrajini. Ta posljednja sve više sliči racijama radi "lociranja, identificiranja, uhićenja i transfera" na fronti novih kontingenata topovske hrane. Dakle, Bidenova era bit će zapamćena kao rat američkog predsjednika protiv Putina "do posljednjeg Ukrajinca".

O JOŠ DVIJE SLIKE...

- Treća slika Joea Bidena koja će ostati u povijesnim udžbenicima je "zaključavanje anglofonske zajednice" u strahu od propagacije "virusa zvanog deklinizam". Prema principu "pomozi sam sebi i Bog će ti pomoći" [1], Anglofoni su zbili redove i prvo se "zaključali" u obavještajnu organizaciju Five Eyes, koja s neanglofonskim saveznicima ne dijeli sve informacije. Potom je Biden, iako ga NATO saveznici bez pogovora slijede u svim njegovim obavještajno-vojnim avanturama, formirao i vojnu inačicu čisto anglofonske obavještajne organizacije, svojevrsnu NATO-bis vojnu formaciju AUKUS (tripartitni sporazum o vojnoj suradnji Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država). Čak i pokušaji uključivanja u te formacije saveznika poput Francuske i Njemačke, koji su neskriveno podržavali Bidenov dolazak na vlast, neslavno su završili. Angloamerikanci ne vjeruju ni najbližim saveznicima kad je u pitanju očuvanje njihove hegemonije u svijetu. Poglavito kada je u pitanju strategija za pobjedu u predvidljivom sukobu SAD - Kina u novom gospodarskom središtu svijeta - Indopacifiku.

Četvrta slika koju će povijesni udžbenici povezivati s Bidenom je humanitarna i ekološka katastrofa u Gazi, koju su proizvele savezničke bombe, logistika i obavještajna potpora u službi angloameričke produžene ruke na Bliskom istoku - proksija Izraela. Pod pretekstom nemoguće misije eksterminacije 3000 pripadnika Hamasa odgovornih za krvavi pohod na Izrael od 7. listopada 2023. i bez plana za Gazu bez Hamasa, taj palestinski teritorij potpuno je sravnjen sa zemljom. Nekad "najveći zatvor na otvorenom" za 2,1 milijuna Palestinaca - starosjedilaca Bliskog istoka - pretvorio se u "najveću mrtvačnicu na otvorenom". Pod pretekstom eksterminacije libanonske političke stranke Hezbolah i prema Izraelu neprijateljski raspoložene istoimene paravojske na djelu je sravnjivanje sa zemljom i libanonskih teritorija. S naznakom da je jačanje šijitske Hezbolahove paravojske bilo moguće, više nego zbog potpore Irana, zbog nesposobnosti službene libanonske vojske - koju Zapad namjerno slabije oprema nego izraelsku - da državu obrani od napasnih susjeda: Izraela i Sirije. Čime su kontroverze Zapada koje glasno denuncira Rusija, a zasad tiho i ostatak svijeta, protiv čijeg se osamostaljenja Zapad bori u okviru svoje strategije The West vs the Rest, dovedene do paroksizma.

PA

Zapad svijetu dekompleksirano komunicira da su agresori samo oni koji za svoju oružanu akciju nisu dobili zeleno svjetlo od Washingtona (Rusi). A reklo bi se da Washington svojom odlukom kome hoće, a kome neće dati svoje bombe odlučuje i tko ima pravo na ratnu aktivnost, čija proizvodnja CO2 ima najveći utjecaj na klimatsko zatopljenje. Prema studiji od 24. siječnja 2024. [2], tijekom samo prva dva mjeseca rata izraelska bombardiranja zapadnim bombama prouzročila su emisiju više od 280.000 tona CO2, što je količina veća od godišnjih emisija 20 zemalja i teritorija; s naznakom da bi ugljični otisak obnove Gaze mogao biti 100 puta veći... Toliko o Bidenu kao lideru borbe protiv klimatskog zatopljenja, uragana, poplava itd.

Ukratko, Biden neće iza sebe ostaviti trag državnika koji je epohu u kojoj je živio obilježio svojom razboritošću, kao, na primjer, Stjepan Radić. Biden nije u ključnom trenutku Zelenskom i Netanyahou znao reći: "Ne srljajte kao guske u maglu!" Vjerovao je da je ovladao Sun Tzu-ovim umijećem ratovanja, da će uspjeti neprijatelja Putina i rivala Xi Jinpinga pobijediti bez direktnog suočavanja s njima. Ali je nerazumno podržao ukrajinski upad na ruski teritorij, pa su se konačno njegovi instruktori i špijuni u bazama na granici s Rusijom zatekli oči u oči s borcima azijske nuklearne sile - Sjeverne Koreje. A ti se borci tamo sigurno nisu zatekli bez kineske privole. S jedne strane, Biden je svojim neopreznim potezima urušio doktrinu nuklearnog odvraćanja. Što je pogubno za same zapadne saveznike jer povratno znači da se i Rusi mogu upustiti u konvencionalni rat protiv nuklearnih sila među njima. Npr. na teritoriju jedine takve europske sile - Francuske, čiji je predsjednik podržao Bidenovu doktrinu prema kojoj nuklearno naoružanje više nije sredstvo odvraćanja. S druge strane, najznačajnija Bidenova ostavština svakako je svijet na pragu Trećeg svjetskog rata.

Pobjeda Kamale Harris na američkim predsjedničkim izborima perpetuirala bi Bidenovu ostavštinu.

O NEIZVJESNOJ UTRCI...

- U uvjetima liberalnog, kao i bilo kojeg drugog jednoumlja, nema neizvjesnosti jer je pobjednik unaprijed poznat: liberalna doksa. Zato je nužna teatralizacija, koja na ovim izborima poprima grotesknu formu: tko će efektnije uvrijediti svog protivnika. Jer oko ključnih sadržaja nema dileme, američki birači samo mogu birati između Trumpa, s kojim dijele prijezir prema "potkupljivim" političarima; dakle između kandidata koji je te političare "plaćao" prije nego što je sam preuzeo njihov posao, i kandidatkinje koja inkarnira tu i takvu političku kastu i birače pokušava uvjeriti da ima znanja koja milijarder nema, zbog čega milijarderima ne bi trebalo dopustiti da političare zamijene na kormilu države. U tim bi uvjetima, u mrtvoj utrci između Trumpa i Harrisove, mogao presuditi ili neki novi "zalutali metak" ili izborni stožer koji će uspješnije manipulirati glasačkim listićima. Naime, kandidat Trump i dalje tvrdi da mu je predsjednička fotelja za dlaku izmaknula na posljednjim izborima, protiv Bidena, zbog vješte manipulacije demokrata glasačkim listićima - koji su se pak žalili na rusku ingerenciju u korist kandidata Trumpa. Za očekivati je da i gubitnik ovih izbora za svoj neuspjeh okrivi nedopuštene radnje protivnika. Što cijelom svijetu samo šalje poruku da "riba smrdi od glave" i da svoj glas kandidatima ne daju samo mrtvi i živi (koji nisu glasovali) u perifernim demokracijama, nego da je izvorište fenomena u onoj centralnoj.

O FRANCUSKOJ
I IZBORIMA...

- S Macronom je nestala De Gaulleova Francuska i njezin utjecaj u svijetu. Francuski general je u svojim memoarima svjedočio o američkoj volji preuzimanja francuskih kolonija i vlasti u samoj Francuskoj pod pretekstom njezina oslobađanja od njemačke okupacije. Nije dvojio da se takvim američkim planovima treba oduprijeti. I onda, 79 godina poslije, konačno je Macronova generacija političko-ekonomskih elita prihvatila podređenost Anglosasima, kako u zonama svog utjecaja u svijetu tako u unutarnjopolitičkom uređenju.

Francuski identitet nisu uspjeli izblijediti snažni migracijski valovi iz francuskih kolonija. Naprotiv, baš zahvaljujući njima i svom snažnom kapacitetu asimilacije doseljenika s pomoću koncepta laicizma Francuska je izrasla u veliku naciju. U međuvremenu je angloamerički multikulturalizam dokinuo asimilaciju i laicizam, pa danas francusko biće razdire komunotarizam. Međusobno suprotstavljene i zatvorene etničke i vjerske zajednice, koje više ne žive zajedno, nego paralelno, konačno su urušile ideju velike francuske nacije i njezin utjecaj u svijetu. Fenomen je postao očit nakon 7. listopada. Tada je postalo jasno da se Francuzi židovske vjere ponašaju kao da su prvo Izraelci, a onda Francuzi; a Francuzi muslimanske vjere kao da su prvo Palestinci, a tek onda Francuzi. Starosjediocima je preostalo opredijeliti se za jedne ili druge. Kao da je 7. listopada ideja laicizma definitivno umrla i problem unutarnje i vanjske sigurnosti bio potpuno prepušten supranacionalnim strukturama: Uniji koja je koncipirana kao platforma za širenje angloameričkog utjecaja prema Rusiji. U kontekstu duboke unutarnjopolitičke krize, Macron je državno kormilo u ekonomskoj i socijalnoj politici prepustio vladi koju nije izabrala većina Francuza, nego on sam, pa su brojni oni koji ju ne smatraju legitimnom. Sve kako bi se sasvim posvetio europskim i vanjskopolitičkim pitanjima. Priprema se za vrlo mogući Trumpov povratak, koji bi najveći dio sadašnje europske vrhuške pogodio koliko i Zelenskog. Trump bi im uskoro mogao reći: "You're fired!" i prepustiti ih suočavanju s Putinom i rekonstrukcijom Ukrajine (na koju su se obvezali) bez američkih milijardi.

O NOVOM HEGEMONU...

- U različitim razvojnim fazama "globalnog sela" postojao je privid multipolarnosti, kao u 19. stoljeću, kada ga je omogućio Pax Britannica, ili relativni mir koji je vladao svijetom zato što je Britansko Carstvo imalo prevlast nad pomorskim putovima. Putin je danas taj koji nudi sličan privid, iako je jasno da je svijet bio i ostat će unipolaran (Gilpin i Organsky). Kao najsloženiji živi sustav, svjetska zajednica funkcionira prema prirodnim zakonitostima te bi, pod prividom multipolarnosti, ovaj put BRICS trebao generirati novog svjetskog hegemona koji će svima diktirati pravila igre. Moguće Kinu, okruženu zadovoljnim sekundarnim silama okupljenima u BRICS-u. Kao što je danas američki hegemon okružen zadovoljnim europskim sekundarnim silama okupljenima u Uniji, koje ga zdušno brane kako bi zajedno s njim zadržale strukturalnu moć, odnosno sposobnost nametanja vlastite volje (normi) drugima. ([1] Iz Ezopovih basni; [2] Le Grand Continent, https://legrandcontinent.eu/fr/2024/01/25/calculer-limpact-ecologique-de-la-guerre-a-gaza/) n