ustupljena

Razdoblje Joa Bidena u Bijeloj kući bliži se kraju. Kako ocijeniti njegov mandat, po čemu će ga SAD i svijet pamtiti, koje su mu bile dobre, a koje loše odluke koje je donosio u prošle četiri godine, obilježene i ratom u Ukrajini i ratom na Bliskom istoku, ali i domaćim problemima, primjerice emigracijom? O tim i nekim drugim pitanjima razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Gabrijelom Kišiček, pročelnicom Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- Kako to obično bude, i to ne samo u politici, ljudi pamte ono što je najbliža prošlost. I na neki način političara to može okarakterizirati u cijelosti. Nažalost. Jer Joe Biden je došao nakon Trumpa i stvorio neki optimizam te obećavao stabilnost i ujedinjenje nacije. Nakon onog "desanta" na Kapitol sve je krenulo nizbrdo. Ne direktno njegovom krivnjom, naravno, ali općenito je pokazao nesnalaženje upravo u ujedinjavanju podijeljenih Amerikanaca, koji su postali gotovo nesnošljivi jedni prema drugima. Dakle, imao je s jedne strane unutarnju nestabilnost s kojom se nije mogao nositi, a onda su slijedili i rat u Ukrajini te na Bliskom istoku, dakle, golemi vanjsko-politički izazovi, koje nije uvjerljivo rješavao. Ili je bar takav bio dojam. A u politici, kao što znamo, dojam je sve. U SAD-u je k tomu situacija specifična, jer oni zaista dojam o snazi države stvaraju na percepciji snage predsjednika. Joea Bidena nikada nisu doživljavali kao odlučnog lidera, sigurnog i samopouzdanog, koji bi ulijevao povjerenje građanima. I to je opasna kombinacija - globalna nestabilnost i slab vođa. Nije neobično da u SAD-u raste strah, tjeskoba. Općenito loša je atmosfera u društvu i Amerika je danas daleko od one poslovično obećane zemlje. Je li tome kriv Biden? Sigurno ne potpuno. Ali definitivno nije pomogao da se problematična situacija riješi.

POPULISTIČKA RETORIKA

S Bidenom u vezi, kako biste ocijenili njegove komunikacijske vještine, nastupe u javnosti... Čini se da su godine ipak učinile svoje! Trump ga je konstantno napadao protekle četiri godine, a i Biden njega... Cijeli Bidenov mandat podsjećao me na nekakav komunikacijski teatar apsurda prepun gafova... Vaš komentar?

- Komunikacijske vještine političara ključne su u stvaranju njegove javne percepcije. U slučaju Bidena njegova će politika zauvijek ostati u sjeni njegove retorike. Brojni gafovi, loši nastupi i medijska pojavljivanja stvorili su o njemu sliku izgubljenog, konfuznog, čak i dementnog čovjeka. Žalosno je to kako smo u protekle četiri godine gledali da pred milijunskim auditorijem kopni politička persona koja predstavlja najjaču svjetsku silu. Uopće se ne čudim da su Amerikanci frustrirani. Biden je postao predmet poruge, i to ne samo političkih oponenata, koji su objeručke prihvatili šansu da ga ponižavaju. Rugali su mu se i politički neutralni ljudi na društvenim mrežama, koji nisu emotivno angažirani oko američke politike. Ljudi izvan SAD-a zabavljali su se na račun gafova američkog predsjednika sudjelujući u nekom, dobro ste i sami rekli, teatru apsurda. Primjerice, kada, govoreći o ratu u Ukrajini, oslovi predsjednika Ukrajine kao Putina. Da je i neki sit-com scenarist to smišljao, činilo bi mu se nevjerojatno.

I naravno da su pozne godine tu odigrale važnu ulogu. Joe Biden jednostavno nije čovjek koji je imao energiju, ni fizičku ni intelektualnu, preuzeti tako zahtjevnu ulogu kao što je ona predsjednika SAD-a. Moram reći da se oduvijek čudim političarima koji ne mogu realno procijeniti svoje sposobnosti (ili bar nemaju dobre savjetnike), pa preuzimaju uloge koje nisu u stanju odigrati. Bilo zbog godina, govorničkih vještina, političkih sposobnosti, poroka bilo zbog mana s kojima se bore. Sve što je u političaru negativno pod stresom i silinom obaveza samo će se pogoršati. I onda jedna karijera, moguće besprijekorna do tada, bude bačena u vjetar. I svi vas na kraju pamte po gafovima zbog kojih ste morali otići.

U aktualnoj predsjedničkoj kampanji retorika i propaganda su na vrhuncu. Između ostalog, događaju se i dosad nezabilježena javna uključivanja i navijanja nekih od najbogatijih Amerikanaca, poput Billa Gatesa, koji je donirao 50 milijuna dolara za Kamalu Harris, a Elon Musk daruje milijun dolara svakom tko glasa za Trumpa! Kako sve to komentirate, čekaju li Ameriku najneizvjesniji izbori dosad?

- Predizborna kampanja dobra je dijagnostika društvene klime. Mislim da SAD nikada nije bio toliko podijeljen kao sada. Nekada su demokrati zagovarali svoju liberalnu agendu, a republikanci svoju. I činilo se da su karte podijeljene i pomalo predvidljive. Republikanci su bili konzervativni, pomalo agresivni, a demokrati se zauzimali za pomirenje, toleranciju, pluralnost itd. Danas su demokrati postali ti koji su agresivni, woke filozofija beskompromisno nameće određene obrasce ponašanja. Kao da se u kratkom razdoblju želi naplatiti višestoljetno marginaliziranje određenih skupina - žena, crnaca, trans-osoba… I agresivno provođenje te agende stvara kontraefekt. Ne mogu se silom i nametanjem, zabranama i kaznama, preko noći mijenjati vrijednosti. Cancel kultura, koja je također zavladala SAD-om, stvara društvo u kojem se ljudi boje izreći svoje mišljenje i stavove. A imajmo na umu da cancel u SAD-u može značiti gubitak posla, a zatim vrlo lako i gubitak krova nad glavom.

To nametanje slike društva koju svi moraju bez pogovora prihvatiti stvara otpor. A otpor stvara političare populističke retorike. Slavne osobe koje spominjete samo su jače zakotrljale taj snowball efekt i stvorile još dublje podjele. Tko god da pobijedi u SAD-u, morat će biti iznimno vješt da te podijele pomiri, da zaista ujedini ljude. Nisam sigurna može li to ijedan od kandidata. I da, u pravu ste, mislim da su to najneizvjesniji izbori u SAD-u, a kandidati neće glasove dobiti jer ljudi u njih zaista vjeruju, već zbog straha da onaj drugi ne pobijedi.

Vratimo se još malo na komunikacijski aspekt kampanje. U komunikacijskom smislu, retorici koja krasi Trumpa i Harrisovu, koje su sličnosti, a koje razlike, kome se zapravo obraća Trump, a kome Harrisova? Vidimo i čujemo da uvreda ne manjka i na osobnoj razini...

- Oboje su izvrsni retoričari. O tome nema dvojbe. Mi u Hrvatskoj možemo samo sanjati o takvim retoričarima, koji mogu na noge dignuti tisuće ljudi na svojim skupovima a da to čine autentično i uvjerljivo. Kad govorimo o autentičnosti, Kamala Harris s tim ima nešto više problema od Trumpa. Trump je svoj, prirodan, neposredan, s lakoćom stvara dojam da je "običan čovjek iz naroda". A to je fascinantno. Milijarder koji odrađuje smjenu u McDonald'su, ali to radi toliko uvjerljivo i prirodno kao da je zaista odrastao u nekoj skromnoj ruralnoj američkoj obitelji. Harris ima osjećaj da mora biti bolja, jača, elokventnija, srdačnija, veselija negoli što zaista jest. Stvara dojam da se previše trudi, preglasno se smije, previše gestikulira. Njoj je Trump najbolji saveznik i pomagač u retoričkom smislu. Kao da joj na pladnju daje šanse da ga razotkrije, da mu se naruga. Sjetimo se one njegove izjave kako u Springfieldu doseljenici s Haitija jedu kućne ljubimce.

Ono najvažnije na čemu Harris gradi svoju antitrumpovski retoriku jest pitanje legalnosti pobačaja, koje je ponovno aktualizirano sa slučajem Roe vs. Wade.

Nedavno istraživanje na Sveučilištu u Varšavi koje se bavilo analizom korištenja emocijama u političkom govoru pokazalo je koliko je učinkovito djelovanje na ljutnju građana, posebice u predizbornim kampanjama. I upravo to demonstriraju i Trump i Harris, svaki svojom temom koju nameće, od imigrantske politike do prava na pobačaj. Ljutnja i gnjev Amerikanaca su na vrhuncu. I nadamo se da se neće pretvoriti u bilo koji oblik nasilja.

PROMJENE ILI PODJELE

Kad se s riječi krene na djela, kad se u Bijelu kuću useli stari/novi stanar, kakav bi mogao biti drugi mandat Donalda Trumpa, a kakav prvi mandat Kamale Harris? Hoće li se strasti stišati ili će Amerika još više biti podijeljena, bez obzira na to tko pobijedio? Vaš završni komentar?

- Retorika u predizbornoj kampanji uvijek je žešća negoli ona nakon izbora. To je činjenica. Problem je kada se u taktike omalovažavanja i diskreditiranja uključe ne samo kandidati nego i oni kojih ih podržavaju. Kada se Trumpove birače kvalificira kao bigotne mrzitelje, a birače Harris kao uzurpatore i nedomoljube. Takva retorika sa sobom nosi posljedice koje će biti teško izbrisati floskulama tipa "želim biti predsjednik koji će ujedinjavati, predsjednik onih koji jesu i onih koji nisu glasali za mene". Novi stanar Bijele kuće trebat će mnogo više retoričke vještine od deklarativnih klišeja.

Ne želim biti pesimistična, ali nisam sigurna ni da bi Obama uspio ove podjele pomiriti, a njega smatram daleko najvještijim političkim retoričarom. Nisam sigurna ni hoće li retorika biti dovoljna, a nju smatram ključnim alatom za društvene promjene. Možda bi pomogla dobra kombinacija riječi i djela, vještih retoričara obiju američkih stranaka i konsenzus vlasnika društvenih mreža da zaustave širenje uvreda i govora mržnje. Bar dok se društvo ne resetira. (D.J.) n