Nakon uspješne ljetne avanture na biciklima do Graza i natrag odlučili smo se za još jedan vikend bicikliranja u ovoj godini. Dogovor je vrlo brzo pao: idemo kombijem do Fruške gore pa ćemo tamo napraviti krug od 70-ak kilometara. Malo penjanja, malo spuštanja i uživanje u prirodnim ljepotama tog najstarijeg Nacionalnog parka u Srbiji.

Ekipi koja je u lipnju biciklirala do austrijskog Graza - Igor Mikulić, Siniša Kraml, Slaven Getoš - Geba i Ivica Korman, pridružio se i Stipo Kunčak - Cobra, koji je s nama prije nekoliko godina biciklirao do Ukrajine (vjerujte, s početkom rata nemamo nikakve veze).

SVE ISPLANIRANO

Igor je sve isplanirao: "Rezervirao sam nam dva apartmana u mjestu Vrdnik. Krećemo u petak poslijepodne, u subotu ujutro bicikliramo od Vrdnika gornjom cestom do Sofijinih izvora, a potom se spuštamo i donjom cestom vraćamo do Vrdnika. Gornja cesta ima nešto uspona i duga je oko 24 kilometra, a donja je ipak lakša i duga je 37 kilometara (ipak, na kraju je bilo 70-ak kilometara). Nakon što odradimo bicikliranje, idemo k mom prijatelju Davorinu Majhenšeku, koji će nam prirediti večeru."

Vozeći se kombijem do našeg odredišta, već nakon nekoliko kilometara preko Fruške gore shvaćamo da to neće biti samo lagana vožnjica, jer nekoliko uspona od 12 %, svaki u duljini od najmanje tri kilometra, zvuči prilično zahtjevno. Primjerice, za one koji ne znaju, uspon od crkve u Aljmašu do vrha je "samo" 10 % u duljini od samo jednog kilometra. No vremena za razbijanje glave i nemamo, jer čim smo se parkirali pred naš apartman, prekoputa Davorin već stoji pred svojom kapijom i viče: "Ej, pa gdje ste Osječani! Ajte na rakijicu!"

I kako ćeš odbiti taj poziv. Uz ugodne razgovore, jedna, druga, treća rakijica, stiže dostava roštilja i tako sve do sitnih sati...

Geba, inače vlasnik Extremesporta i nekadašnji prvak bivše države u brdskom biciklizmu, prekida to druženje jer zna što nas ujutro čeka: "Ljudi, treba nam što više sna, ali i jakog doručka kako bismo imali što više energije." Davorin nam predlaže da na doručak odemo u Banju Gril, u sklopu Vile Senić. "Tamo ćete dobiti pravu energetsku bombu", kaže Davorin.

Pečena jaja sa slaninom, lepinjicama, rajčicom, paprikom, krastavcima... Pita nas gazda: "Jeste za rakiju?"

“Ma kakva rakija, idemo biciklirati po Fruškoj gori", odgovaramo.

“Samo pitam, jer znam da bicikilisti najviše piju", kroz smijeh nam kaže gazda.

“Kada se vratimo, dolazimo na pivo", obećavamo i krećemo prema apartmanu po bicikle.

Prvi uspon je nagovijestio da ćemo ispustiti dušu, a to se obistinilo već nakon desetak kilometara neprekidnog penjanja sve do Crvenog čota, najviše točke Fruške gore (539 metara nadmorske visine). Kratko pauziramo na prelijepom vidikovcu s kojeg se pruža pogled na Srijem, pa pomislim da je upravo ovdje stajao pokojni Đorđe Balašević kada mu se rodila ideja o pjesmi Panonski mornar ("Gledam Banat, Srijem i Bačku s Fruške gore...").

HLADNO PIVO U MAĐELOSU

Igor nas "utješi" kako nismo prešli ni pola puta gornje, zahtjevnije, ceste. Nastavljamo dalje grebenom Fruške gore i konačno dolazimo do Sofijinih izvora. Neki ih zovu i Sofijin krugovi jer je prije dvadesetak godina Sofija Milanović (ne znamo je l' u kakvom srodstvu s našim aktualnim predsjednikom) otkrila na tom mjestu magnetno polje koje navodno ima ljekovita svojstva. Davorin nam je savjetovao da ne idemo do izvora jer je tamo neopisiva gužva, te da bolje posjetimo prirodni fenomen jezero Beli kamen, ili drugog naziva Bešenovačko jezero. "Bit će vam malo žuljavo penjanje do jezera, ali, vjerujte, vrijedi svake kapi znoja", prisjećam se Davorinovih riječi.

Konačno se spuštamo prema donjoj cesti i prvo mjesto na koje nailazimo je Ležimir, gdje bez uspjeha tražimo neki kafić kako bismo predahnuli i okrijepili se nekim pićem (čitaj: pivom). Idemo dalje i nakon nekoliko kilometara, u selu Manđelos, nalazimo trgovinu ispred koje su klupe s nadstrešnicom, gdje lokalci tamane pivo za pivom.

“Odakle ste vi", pita jedan stariji mještanin.

“Iz Osijeka", odgovara Cobra.

“A jeste pravoslavci ili katolici", upita on.

Cobra malo zastane iznenađen tim provokativnim pitanjem pa odgovori - katolici.

“Onda više nemamo što pričati. Doviđenja", odbrusi lokalac.

Samo smo slegli ramenima, popili svoje piće i krenuli dalje. Kroz glavu mi prođe kako smo biciklima bili u Apatinu, Somboru Subotici, Paliću, Novom Sadu, Zrenjaninu..., da ne nabrajam dalje, i nikada do sada nismo doživjeli nikakvu neugodnost.

Brzo zaboravljamo taj neugodni incident jer tiskamo pedale prema jezeru Beli kamen. Iako temperatura zraka, a i vode, nije bila baš idealna, zatekli smo brojne kupače, a noge smo umočili Geba i ja.

Nakon kratkog predaha nastavljamo prema Vrdniku, no prva sljedeća postaja je restoran "Ruža vetrova", s čije se terase pruža prekrasan pogled na Banat i Bačku. Od našeg konačnog odredišta dijeli nas još samo mjesto Jazak, ali i desetak kilometara uspona. Nailazimo na uzbrdicu od 8 %, pomislimo kako je to mačji kašalj u usporedbi s onih 12 %, ali penjanju nikad kraja! Više od pet kilometara uspona prilično nas je iscrpilo, pa je pao prijedlog da skratimo put kroz jedan surduk. Spust je bio vrlo izazovan, ne samo zbog strmine nego i zbog toga što je bio poprilično neravan, pun rupa i kamenja koje je nanijela nedavna kiša. Sretno stižemo do ceste i na samo nekoliko kilometara do Vrdnika. Ulazimo u selo i pravac Banja Gril.

“E sad, gazda, može pet piva!"

KOD SAVE NA BURGERIMA

Nakon osvježenja stižemo do Davorina na večeru i hedonizam može početi. Rakija, pladnjevi s domaćom kobasicom, slaninom, dvije vrste kozjeg sira... Domaćin ne posustaje i donosi na stol gulaš od junetine i svinjetine, tu je i nekoliko vrsta vina. U ugodnom društvu vrijeme jednostavno leti. Plan za nedjelju je odlazak na Petrovaradin i u Novi Sad na ručak.

Igor spominje konobara Savu, koji je radio u Toster baru kada smo se prije nekoliko godina biciklima vraćali iz Temišvara.

“Savo je sada poduzetnik i ima restoran u Dunavskoj ulici i zove se Dunavsky. Hoćete k njemu? Da ga zvrcnem", pita Davorin i okrene broj: "Halo, Savo, imam tu drage goste iz Osijeka, znaš one bicikliste. Došli bi na ručak kod tebe."

“Pozdravlja vas Savo i kaže da vas se sjeća. Bit će mu drago da vas ugosti, jedino što on neće biti tamo, jer nije trenutno u Novom Sadu", kaže Davorin.

Sutradan, nakon pješačenja po zidinama Petrovaradina, pomalo već gladni odlazimo u Dunavsky na sjajne burgere. Vozeći se u tišini prema Osijeku, svatko od nas već je vrtio film koje će nam biti sljedeće odredište.