Krenimo od ozbiljnog, znanstvenog mišljenja. Konkretno, u svom elaboratu "Propaganda kao mehanizam manipulacije i poticanja na djelovanje" (2020.) dr. sc. Ivana Skuhala Karasman s Instituta za filozofiju u Zagrebu, između ostalog, zapisala je i ove mudre rečenice:

“Nestanak velikih ideoloških sustava koji su određivali političko i ekonomsko djelovanje krajem 19. i posebno tijekom 20. st. ne dovodi do kraja propagande. Propaganda nije odraz ideologije, barem ne na način da se propagandom šire jedino ideološke poruke, već u prvi plan stavljam djelovanje kao bitan cilj propagande. Propaganda je oruđe koje nije vrijednosno neutralno, jer je njen temeljni cilj dovođenje pojedinca i grupe u poziciju u kojoj nereflektirano djeluje u skladu s propagandnom porukom. Razumijevanje propagande kao mehanizma koji služi za poticanje na djelovanje, a da se pri tome gubi iz vida epistemička razina koja ukazuje na mogućnost kritike ideologijske pozicije koja sa nalazi u temelju propagande kao neistinite, na prvi pogled dovodi do pacificiranja propagande i njezina pretvaranja tek u mehanizam koji se koristi u marketinške svrhe. Takvo marketinško korištenje potpada pod mogućnost kritike tek u onom dijelu u kojem je moguće uspostaviti kritiku ekonomskog sustava koji se nalazi u osnovi marketinških poruka. Umjesto takva vrijednosno neutralnog pristupa propagandi primjerenijim mi se čini pristup prema kojemu je propaganda već sama kao mehanizam, ili medij kojim se posreduje poruka, opterećena i samim time neprihvatljiva. Kritika propagande koja se pri tome pretpostavlja polazi s pozicije kako je manipulacija odlukama pojedinaca problematična, te kako je takvo djelovanje moralno, ali i politički nedopustivo, prije nego s pozicije da je propaganda neprihvatljiva jer se njome šire neistine. S obzirom na to da je sama propaganda primarno usmjerena na poticanje djelovanje, a ne na prenošenje istina, propagandu je primjerenije kritizirati kao oblik manipulacije procesom donošenja odluka nego kao medij kojim se prenose neistine", zaključuje Skuhala Karasman.

UČENJE IZ PROŠLOSTI

U teorijskom smislu tomu se malošto ima dodati, no praksa ne samo što potvrđuje spomenute teze nego ih i nadograđuje primjerima iz svakodnevice, krcate propagandnim narativima koliko u globalnom (svijet) toliko i u lokalnom smislu (Hrvatska). Ako se pak malo vratimo u prošlost, mudroslovlja o propagandi ne manjka, pa navodimo nekoliko općepoznatih primjera. Tako je George Orwell zapisao da "što društvo više upada u laž, to ljudi više mrze one koji govore istinu". Potvrđeno u praksi mali milijun puta! "Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju", zborio je Albert Einstein, i bio je prokleto u pravu, što je i danas. I završimo najzloglasnijim od svih, Josephom Goebbelsom, koji je bio jasan i precizan: "Najbriljantnija propagandna tehnika neće imati uspjeha ako na umu nemate jednu stvar - važno je izabrati nekoliko ključnih točaka i ponavljati ih ponovo i ponovo." Drugim riječima, laž ponovoljena tisuću puta - postaje istina!

Propaganda se može odnosti i na promidžbu, što su u biti istoznačni pojmovi, s obzirom na poseban način prikazivanja poruka kojim se izravno utječe na stavove ili ponašanje većega broja ljudi, kako navodi pouzdan portal enciklopedija.hr, te daje dodatno objašnjenje: Iako se pretežno upotrebljava u političkom životu kao nastojanje da se javnost pridobije za određeni politički svjetonazor, program ili stranku, promidžba ima sličnosti s tržišnim reklamiranjem roba ili usluga (odatle i stariji termin "ekonomska propaganda").

Bilo kako god, vratimo se u ovu našu surovu stvarnost, u kojoj propaganda (ipak ćemo se zadržati na tom terminu) poprima viša, šira i dublja značenja, premda se u osnovi drži "modela" zacrtanih u prošlom stoljeću. Pritom je, da budemo aktualni, poseban aspekt propagande sadržan u političkom kontekstu (koji je zapravo i najvažniji!) koji karakterizira koliko zapadnjačka demokratska društva (države parlamentarne demokracije) toliko i totalitarističke i diktatorske režime našeg vremena (Sjeverna Koreja, Putinova Rusija, Castrova Kuba, kineski fenomen...). I tu sad dolazimo do 2024. godine, koju krasi epitet "superizborna", i u kojoj kao takvoj propaganda postaje dominantna odrednica politike, političara, medija, napose društva u užem i širem smislu samoga pojma. Drugim riječima, globalno umreženo i digitalizirano društvo spaktakla, u kakvom živimo sad već gotovo puna dva i pol desetljeća ovog, 21. stoljeća, i više je nego plodno tlo za sve vrste propagandih narativa, pa i onih kojima se s figom u džepu ili bez fige u džepu nastoji pridobiti birače na izborima, uključujući i najaktualnije, američke predsjedničke 5. studenoga, kao i hrvatske predsjedničke, pretkraj godine.

Politička i medijska propaganda u vrijeme socijalizma posebna je priča, ali se neke sličnosti mogu pronaći i s medijskom propagandom u demokratskom društvu, za kakvo se i Republika Hrvatska odlučila kad se osamostalila i postala neovisna država. No sadašnjost nam nije manje zanimljiva ako propagandu sa svim njezinim plusevima i minusima (da, propaganda može biti i pozitivna) sagledamo u trenutačno najaktualnijem kontekstu, javnoj komunikaciji između predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, ministara u Vladi i većine oporbenih stranaka. Posljednji u nizu okidača za žestoku raspravu bilo je odbijanje ZM-a da dopusti odlazak hrvatskih časnika u Wiesbaden, dakle u Njemačku, gdje bi u okvirima NATO saveza participirali u određenom stupnju obuke ukrajinskih vojnika. Ta je tema proteklog tjedna bila na raspravi u Saboru, a onda se išlo i na glasovanje. Odluku Sabora znate...

Uglavnom, u propagandom kontekstu bilo je svega i svačega i dojam koji je cijela ta priča ostavila u javnosti sve je samo ne dobar. Posebno što je u sve upleten i načelnik Glavnog stožera OSRH Tihomir Kundid, kao i SOA. Sa svim tim u vezi, jedan aspekt se može izdvojiti kao simptomatičan. Naime, koliko kod oporba davala ZM-u za pravo, njegovo prozivanje Plenkovića, ministra i HDZ-a da krše Ustav oko slanja časnika u misiju NATO-a u Wiesbaden, apsurdno je, licemjerno i tragikomično (da ne kažem, i opasno), jer to tvrdi čovjek, dakle Zoran Milanović, koji je i sam teško prekršio Ustav kad se proljetos uključio u parlamentarne izbore na strani SDP-a! Treba li se onda čuditi reakciji premijera Plenkovića kad, između ostalog, kaže da se "Rusi koriste Milanovićem da širi propagandu, možda i financiraju tu kampanju, a dobro znam zašto on to radi", te dodaje kako Milanović svojim lažima "dovodi hrvatsku javnost u zabludu".

Sve u svemu, gledajući širu i dublju sliku (i duboku državu, reći će oni skloni teorijama urota), u ovodobnom hibridnom ratu, novim geopolitičkim i geostrateškim izazovima, važnost propagande je ključna za sve aktere na međunarodnoj i pripadajućoj lokalnoj sceni. Koliko je tu Milanovića, koliko nekih drugih interesa, napose onih koje možemo svrstati u narativ dezinformacijske propagande, zahtijevalo bi sveobuhvatnu, stručnu i neutralnu analizu, uključujući i sigurnosni aspekt.

Sve dakako ne može prolaziti bez medija. S tim u vezi, uputno je iznova pročitati, među ostalima, i knjigu "Mediji, propaganda i sistem" Noama Chomskog, koji, između ostalog, upozorava kako mediji imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim ustanovama, sveučilištima i koledžima, počevši već od najranijih dana, od samoga vrtića. Sustav indoktrinacije jest taj koji nas uči kako se trebamo ponašati, što trebamo misliti i zastupati, zaključuje Chomsky. To se ponajviše odnosilo (i odnosi se još uvijek) na SAD, ali usporedbe s drugim državama itekako su relevantne.

DOBRO ILI LOŠE

Uglavnom, sve je moguće i ništa nije isključeno, povijest nas u tom smislu uči svaki put kad krizna vremena i izazovi trenutka postanu dugoročne opcije održivosti, nesigurnosti i provedivosti političkih i svakih drugih interesa. Drugim riječima, živimo u teškim i nesigurnim vremenima, u kakvima nam svima treba više razuma, hladnih glava i konstruktivnih rasprava, a manje bezumlja, demagogije i populizma, u kojima se i propagandistički narativi nameću kao globalna i lokalna pošast. A onda nas ti i takvi narativi vode unatrag umjestu naprijed, pa likuju one snage kojima svjesno ili nesvjesno pomažemo baveći se nekim pitanjima (NATO, primjerice) u kojima je sve jasno i neupitno. Putin će naravno trijumfalno zapljeskati kad vidi i čuje podjele u EU-u (i u RH), Ukrajina će pak sa željenjem konstatirati da njezinu žrtvu, borbu protiv agresora ne poštuju svi, a majstori propagadnih dezinformacija krenut će još brutalnije i nemilosrdnije u nove pothvate. Jednostavnije rečeno, komunikacijska bojišnica postaje dominantna odrednica svakodnevice, laži se šire poput požara, istina se povlači u ilegalu! Možda zvuči pretjerano, ali razmislite sami...

Dokaza je hrpa, kao i aktera koji danas participiraju u takvoj stvarnosti. Imena su svima poznata i nećemo ih ponavljati i takvima ponovo davati prostora. Zaključak je, naime, jednostavan, pa ga naglasimo još jednom: U vremenima kriza, sukoba i ratova, ali i u vremenima izbornih kampanja, poput one u SAD-u i ove u Hrvatskoj, eskalacija dezinformacijske propagande i manipulacije stvarnost je s kakvom, nažalost, moramo naučiti živjeti i pritom znati razlučiti dobro od lošeg.