Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovito analizira aktualna događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je pripremio analizu bugarsko-makedonskih odnosa u povijesnom kontekstu i najnovijim napetostima između dvije države. Iz opširne analize "Makedonsko-bugarski odnosi 2024: Zašto su Makedonci u pravu u vezi s Bugarskom?" izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove. (Uz neznatne prilagodbe u tekstu i opremi, nap. DJ)

Cilj je poboljšanje makedonsko-bugarskih odnosa uvažavajući postojanje dviju samostalnih, nezavisnih i jednakopravnih država. Potrebno je postići povijesni dogovor na osnovi snage argumenata, a ne argumenata sile i privilegirane pozicije pojedine države. To je posebno važno jer se radi o dvije susjedne zemlje, koje su saveznice u NATO-u, a očekuje se da uskoro s makedonskim članstvom budu i partnerice u EU-u.

PEXELS

POVIJESNE ČINJENICE

Zbog donošenja zaključaka potrebno je suočiti se sa stvarnim povijesnim činjenicama makedonsko-bugarskih odnosa, a te su sljedeće:

1. Jugoslavija je radila na pogoršanju makedonsko-bugarskih odnosa: Za Srbe će Bugari zauvijek ostati "zabijači noževa u leđa", jer su mučki udarili na srpsku državu s leđa u ključnim trenucima Prvog svjetskog rata i tako prouzročili poznatu albansku ili krfsku golgotu srpskog naroda, kojeg je austrougarska vojska doslovce pregazila i morao je pobjeći čak na jonski otok Krf. Kao rezultat toga u Prvom svjetskom ratu svaka četvrta osoba u Srbiji izgubila je život, a sa 26 postotaka izgubljenog stanovništva Srbija je uvjerljivo najveća žrtva u Prvom svjetskom ratu. I uz to bugarska politika time je u najmanju ruku indirektno vješto uspjela u svojoj namjeri da konflikt između Srba i Albanaca dovede do mržnje maksimalnog intenziteta, čije se posljedice osjećaju i danas. Ta činjenica ostaje često prešućena i zaboravljena.

Zbog svega ovoga i zbog stvarne opasnosti od prevelikog bugarskog utjecaja u Vardarskoj Makedoniji, 1919. godine započeta je snažna i masovna antibugarska kampanja. Tako je prva Jugoslavija aktivno radila na umjetnoj podjeli između dva najsličnija naroda na Balkanu - makedonskog i bugarskog. Srpska administracija u Vardarskoj Makedoniji doslovce nije učinila ništa između 1919. i 1941. godine osim lova na bugarske špijune i provođenja masovne antibugarske propagande na svakom mogućem koraku.

Ta praksa nastavljena je i nakon 1948. godine, kada je zbog događaja s Informbiroom i nova komunistička Jugoslavija prihvatila staru srpsku taktiku anatemiziranja Bugarske na svaki mogući način. Ova široka antibugarska fronta uključuje inteligenciju, službe, vojsku, obrazovanje, pa čak i kulturne aktiviste, tako da se poslije razdoblja od 45 godina može postići tako uspješan efekt da će Sofija iz nekadašnjeg centra ukupne makedonske slobodne misli postati najomraženija točka za makedonsku državu, vladu, pa čak i veliki dio makedonskog naroda.

Ali potrebno je imati u vidu da je nakon razlaza Jugoslavije od Informbiroa bugarski režim ostao izuzetno prosovjetski (odnosno proruski) i kao takav bio strateški te doktrinarno uperen protiv Jugoslavije. Todor Živkov to je svojim političkim djelovanjem doveo do maksimuma.

2. Bugarska je vojska okupirala, upravljala, pa čak i oslobađala: Bugari su Makedoniju napustili kao krvnici odgovorni za masakre u Vataši, Poreču, Prilepu i mnogim drugim mjestima, s ukupno desetcima tisuća majki zavijenih u crno i obitelji čiji su sinovi ubijeni, zatvoreni i zlostavljani. Ali to je bilo 1944. godine, a samo tri godine prije - 1941. - ista bugarska vojska u Vardarskoj Makedoniji dočekana je s cvijećem.

Dakle, bugarska vojska 1941. godine nije ušla u slobodnu i nezavisnu Makedoniju, već u Vardarsku banovinu Kraljevine Jugoslavije, koja je po mnogima bila okupirana od Srbije. Stoga nije iznenađujuće što neki historičari to tumače kao jednostavnu faktičku zamjenu za nove administratore teritorije. Nije ni čudo što su mnogi Makedonci koji su bili potisnuti pod srpskom vlašću Bugare doživljavali kao osloboditelje.

Odavde, prema tome, ne čudi da se makedonski narod, s velikim zakašnjenjem nakon svih ostalih jugoslavenskih naroda, podiže na ustanak protiv fašističkog okupatora. To se teoretski dogodilo 11. listopada 1941. godine (šest mjeseci poslije svih ostalih), a zapravo tek nakon dolaska Svetozara Vukmanovića Tempa 1943. godine.

PEXELS

3. Makedonski književni jezik otuđen je od bugarskog: Kao što su srpski i crnogorski književni jezici slični danas - tako su i na početku 20. stoljeća makedonski i bugarski jezik bili slični s obje strane granice. Naravno da je razlika postojala, ali je bila manja u usporedbi s ovom golemom koja postoji danas.

Krivci za to su prije svega Bugari koji, vjerojatno iz bijesa zbog svih neuspjeha i žrtava koje su doživjeli u Makedoniji, čine dvije ili tri nove kodifikacije jezika na kojem favoriziraju istočnobugarski dijalekt i doslovce mijenjaju materinji jezik svih zapadnih Bugara, koji je izvorno veoma sličan makedonskom. Time je službeni bugarski jezik doveden u veliku lingvističku blizinu s ruskim, pogotovo u artikulaciji i melodiji.

Slična praksa primjenjuje se u oslobođenoj makedonskoj državi gdje se, slučajno ili ne, za prvu kodifikaciju novog književnog jezika uzima iskustvo srpske Vukove ćirilice, koja je u tom trenutku veoma udaljena od izvornog makedonskog dijalekta. Tako se izbacuju slova koja su objektivno potrebna za pravilno pisanje na govornom jeziku samo zato što su bila u bugarskoj abecedi, a ne u srpskoj.

Iako nikada nije potvrđeno - s ovom promjenom mnogi povezuju tada najveći jezični autoritet u Makedoniji - Venka Markovskog kao i nesvršenog studenta Blaža Koneskog. Ne ulazeći u teorije zavjere, činjenica je da 79 godina poslije mnogi Makedonci gotovo da ne razumiju današnji bugarski jezik, a slična je situacija i s druge strane granice.

4. U Bugarskoj živi više Makedonaca nego u RS Makedoniji: Iako se Australija smatra drugom makedonskom domovinom, u kojoj živi najveća makedonska dijaspora, činjenice pokazuju da se nijedna zemlja na svijetu po ovom pitanju ne može usporediti s Bugarskom. Opće je poznato da je nakon brutalne kampanje Bahtijar-paše i krvavog završetka Ilindenskog ustanka više od 300.000 ljudi bilo prisiljeno iseliti se iz Makedonije. Također je potvrđeno da je većina njih završila u Bugarskoj.

Imamo slično (možda i ne tako masovno) ponavljanje povijesti 1913. godine, kada su oni koji su se borili na strani Bugara protiv Srba i Grka pobjegli iz Makedonije u Bugarsku, a tako je bilo i s mnoštvom Makedonaca. Bilo je masovnih pogroma nakon Prvog svjetskog rata 1918. godine i manjih migracija nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Ukupan broj potomaka ovih "čistokrvnih" Makedonaca u Bugarskoj danas je više od dva milijuna, a po nekima čak i tri milijuna ljudi. Najzanimljivije je to što bugarska država to prepoznaje i čak se ponosi tom činjenicom. Njihovo službeno ime su Bugari makedonskog podrijetla. I doista ih je 90 % sa stavovima Vancha Mihajlova ili moderno rečeno Krasimira Karakachanova, da Makedonija nije nacionalno ime već jedno od mnogih geografskih područja (Trakija, Južna Dobrudža, Jedrene...) u kojima žive etnički Bugari.

Ovoj se grupi može dodati i nekoliko stotina tisuća Makedonaca u Bugarskoj, koji iskreno vjeruju da su posebna nacija. Oboje zajedno čini grupu Makedonaca mnogo veću od onih 1,3 ili 1,5 milijuna etničkih Makedonaca koji žive na teritoriju današnje Sjeverne Makedonije. Međutim, Bugarska još uvijek ne želi implementirati već 14 presuda Europskog suda za ljudska prava, koja potvrđuju postojanje Makedonaca u Bugarskoj.

5. Bugarske jedinice sudjelovale su u oslobađanju Makedonije 1944.: Konačno, najteža činjenica koja se mora prihvatiti, ma koliko to čudno, za neke uvredljivo i neprihvatljivo zvučalo. Na kraju Drugog svjetskog rata, kada partizanski odredi Makedonije nisu imali dovoljno snaga da oslobode zemlju i da se nose s brojnijim njemačkim snagama, koje su se povlačile iz Grčke kroz dolinu Vardara (čitava armijska grupa Vermachtove jugoistočne zone E), u pomoć su pozvane novoformirane jedinice Domovinske fronte iz Sofije. Zanimljivo je da se neke od tih jedinica uopće nisu uspjele povući u Bugarsku, kako bi se preodjevene vratile u Makedoniju, nego su samo uklonile fašističke simbole sa svojih odora i tako se pridružile borbi s preostalim njemačkim snagama. Jednostavno, poslije promjene vlasti u Sofiji naglo se promijenilo stanje i na fronti gdje su Nijemci i Bugari od saveznika postali zaraćene i neprijateljske strane.

Postoje čak izvještaji da je jedna bugarska jedinica marširala Ulicom maršala Tita (danas ulica Makedonija) kao osloboditelji Skopja. Konkretno, postoji verzija gdje su ih drugi makedonski partizani prisilno spriječili da iziđu na paradu. Ali činjenica je da su na ovaj ili onaj način oni bili pozvani i prisutni na paradi. Te činjenice prisutne su čak i u makedonskim historiografskim knjigama i enciklopedijama napisanim tijekom socijalizma, ali do sada nisu bile izložene javnosti zbog "razumljivih" razloga.

USTAVNI POLOŽAJI

Opće je poznato da se i zapadna Europa oslobodila u operaciji Overlord poslije iskrcavanja u Normandiji 6. lipnja 1944. godine američke vojske, ali SAD nikad nije to uzimao kao argument za prisvajanje zapadne Europe. Naprotiv, Marshalovim planom omogućen je ekonomski, pa poslije i politički razvoj zapadne Europe i stvaranje preteče današnjeg EU-a.

Analitičari smatraju da ipak, uza sve navedene činjenice, danas živimo u sasvim drukčijim vremenima i okolnostima. To je vrijeme međusobne suradnje, solidarnosti i međusobne ovisnosti jednih o drugima, živeći univerzalne i europske vrijednosti. Ta je politika na Balkanu teško prepoznatljiva, pa čak i prezirana od nekih nacionalističkih, radikalnih i retrogradnih snaga. To najbolje potvrđuju ekstremne reakcije pojedinih visokih bugarskih vladinih i opozicijskih političara i dužnosnika. Oni predvode politiku 19. stoljeća, koja nema nikakve dodirne tačke sa sadašnjicom i okrenutošću k budućnosti. Ali zbog jakih emocija vrlo populistička i kvazipolitika prihvatljiva je u jednom dijelu javnosti, a to najbolje potvrđuju i reakcije velikog dijela makedonskog političkog spektra. Tko ima takve poglede, taj se ne prepoznaje u sadašnjosti, nije sposoban uključiti se u moderne europske trendove i tokove, pa vjerojatno i zbog nekih svojih koristi i privilegija to i ne želi učiniti.

PEXELS

Paradoksno je da su takve političke snage vrlo bliske s bugarskim protagonistima, koji inzistiranjem na blokadi dovede proces proširenja EU-a, koji je uvijek bio odgovor na velike krize unutar EU-a, pod veliki upitnik. I to je povijesna pogreška, obmana i jednosmjeran pravac. Povijest uvijek ide svojim putem i na kraju uvijek odbacuje takve devijacije, a povijesnim se tokovima ne mogu suprotstaviti takve snage, jer će makedonska država na kraju postati punopravna članica Europske unije - integracije modernih, demokratskih, slobodnih i prosperitetnih naroda. Ulaskom makedonske države u NATO, prvi put od 1948. godine, Makedonci i Bugari su u istom vojnom savezu.

Makedonsko-bugarski odnosi moraju se razvijati na bazi reciprociteta. Unošenje u makedonski ustav Bugara, i Makedonaca u bugarski ustav, bio bi korak u pravom smjeru. EU čini pogrešku i otvorenu diskriminaciju prema Makedoniji svrstavanjem na stranu Bugarske. Bugarska treba prestati s ponižavajućim odnosom prema Makedoniji. Povijest ne treba robovati retrospektivnim nacionalizmom.