Kao organizirano prenošenje ideja s ciljem utjecaja na stavove ljudi, propaganda postoji "otkad je svijeta i vijeka" - navodi izv. prof. dr. sc. Branimir Janković s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svoga priloga za Magazin piše:

- No pretežno pod time ipak mislimo na modernu propagandu, zbog bitnih promjena koje je donijela moderna i suvremena povijest. To se ponajprije odnosi na Francusku revoluciju (1789.), kojom je počeo svijet moderne politike. Potom su se, tijekom 19. i osobito 20. stoljeća, pojavili masovni mediji (novine, film, radio, televizija, internet), koji su omogućili da političke ideje uđu u svaku kuću i prodru do gotovo svih ljudi. Mnogo više nego što su to dotad mogle činiti vjerske, vojne i obrazovne institucije.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Sve je dodatno intenzivirano usponom masovne politike, a propaganda će dosegnuti neslućene razmjere s pojavom novog političkog sustava u prvoj polovini 20. stoljeća - totalitarizma. Upravo je totalitarizam imao ambiciju uspostaviti "totalnu dominaciju", kako ističe H. Arendt, nastojeći ideološki potpuno obuhvatiti i javni i privatni život cjelokupnog stanovništva. O tome svjedoče književna i filmska djela poput Orwellove 1984. ili Fahrenheit 451 Raya Bradburyja, koja tematiziraju sliku budućnosti u kojoj vlada apsolutni nadzor i potpuna kontrola misli i djela, gdje su svi toliko pod utjecajem propagande da samostalno mišljenje i djelovanje gotovo nije moguće.

Povijesno iskustvo totalitarizma i takve umjetničke predodžbe budućnosti snažno su utjecali na to da masovnu propagandu prvenstveno shvaćamo kao prisilno političko uvjeravanje koje nezaustavljivo prodire u sve kutke i kojem se nemoguće izmaknuti. Potrebno je, međutim, uzeti u obzir da je raznih oblika indoktrinacije i propagande bilo i prije u povijesti te da oni itekako postoje i danas. Posebno je to vidljivo u aktualnim raspravama o "postčinjeničnom dobu". Važno je imati u vidu razdoblja kada propaganda nije toliko prodorna i sveobuhvatna kao u totalitarizmu, nego prikrivena i suptilna. Tada ju je zacijelo i najteže prepoznati.

To da različitih oblika propagande ima posvuda - i tada kada ih nismo svjesni - tematizirano je, primjerice, na nedavnoj izložbi "Propagandna stanica" u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. U njoj vizualni umjetnik Jonas Staal ističe da propaganda nije samo "relikt totalitarne prošlosti", nego da na određeni način postoji i u demokratskim društvima. Stoga autor umjetnički problematizira liberalni, imperijalni, financijski i druge oblike suvremene propagande.

Možemo reći da, gdje je moć i interes ili gdje god postoji sukob ideja, tamo djeluje i propaganda. Pritom se ne radi nužno o propagandi, već o mitu, ideologiji, narativima, stereotipovima... U svakom slučaju, kao što mnogi ističu, propaganda najviše djeluje onda kada se ne prepoznaje kao propaganda. Stoga je pravo pitanje na koje načine to čini i zašto je toliko uspješna.

Često je sastavni dio propagandnog govora selektivnost (u obliku prešućivanja ili idealiziranja), koja može poprimiti različite intenzitete iskrivljavanja i manipuliranja. Sve je praćeno uspješnim izazivanjem jakih emocija - pozitivnih ili negativnih - osobito straha i ljutnje. To za rezultat može imati intenzivno identificiranje i antagoniziranje te snažno mobiliziranje.

Takvo prenošenje poruka i ideja zasniva se na kombiniranoj upotrebi riječi i slika te se oslanja na snagu riječi i moć vizualnog. Iako živimo u sveprožimnom "vizualnom dobu", djelovanje riječi nije izgubilo na snazi. I na plakatima u 20. stoljeću i na društvenim mrežama u 21. stoljeću slike su uvijek praćene riječima, parolama i tumačenjima. Iza svega stoje neke ideje, formulirane dakako riječima.

Treba također imati na umu da tamo gdje postoji propaganda, postoji i protupropaganda, osobito kada se radi o sukobu ideja i borbi ideologija. Također, ondje gdje je već uspostavljena ideološka dominacija, propaganda se susreće s pokušajima subverzije, nerijetko više ili manje ograničenima.

Uzmemo li za primjer povjesničare, vidimo da se mogu nalaziti na oba ta pola. S jedne strane povjesničari sudjeluju u propagandi i izgradnji nacionalnih mitova, narativa i stereotipova. S druge strane povjesničari su ti koji im oponiraju ili ih razgrađuju. Moguće je spomenuti istaknutog francuskog povjesničara Marca Blocha, kojeg su 1944. kao pripadnika pokreta otpora i Židova ubili nacisti. Osim u Drugom svjetskom ratu Bloch se borio i u Prvom svjetskom ratu. Tada je primijetio da vojnici nisu vjerovali pismima jer ih se provjerava i nadzire, kao ni novinama, koje su bile pod vojnom cenzurom i propagandom. No zato su vjerovali gotovo najnevjerojatnijim usmenim glasinama koje su tada kolale. Sve je to potaknulo Blocha na bavljenje fenomenom lažnih glasina. Pritom je snažno zagovarao važan doprinos povijesne znanosti u raskrinkavanju lažnih glasina i falsifikata, pa onda i mitova i propagande.

To je moguće činiti postavljanjem kritičkih pitanja, primjerice kada je riječ o lažnim glasinama: tko je pošiljatelj koji ih širi, zašto to čini, s kojima motivima i interesima, u kojem se kontekstu one javljaju, što se njima zapravo želi poručiti, na koje se emocije primatelja apelira, u čemu je selektivnost sadržaja poruke i što se prešućuje u njima itd.

Bloch pripada onoj tradiciji povjesničara i znanstvenika - s kojom se i sam identificiram - koji smatraju da se može i treba učiti kako prepoznavati lažne vijesti i štetnu propagandu te izbjeći potpadanje pod njih. U tom smislu, sljedeće Blochove riječi iz 1940-ih ne gube na aktualnosti ni danas: “U naše vrijeme, više no ikad izloženo otrovima laži i lažnih glasina, kakva sramota da kritičke metode nema, pa ni i u najmanjem kutu obrazovnih programa!”