Rasprave o optimizmu i pesimizmu kao važnim odrednicama prema kojima se prepoznaju pojedina društva sadrže mnoge aspekte, kako u onom teoretskom, znanstvenom, pa i filozofskom i religioznom smislu, tako i kroz primjere iz svakodnevne prakse s kakvima se svatko od nas, više ili manje susreće na poslu, u svakodnevnom životu, uključujući i praćenje medija i napose politike koju je teško i gotovo nemoguće izbjeći.

S obzirom da se na optimizam i pesimizam može gledati i kroz lokalnu optiku pripadajuće tradicije i mentalitata, spomenuti možemo ovom prigodom i mišljenje Gorana Starčevića, filozofa, esejista i pedagoga (knjiga "Vuk u supermarketu: Antropologija ustrojenog svijeta"), koji je u jednom svom eseju prezentiranom prije desetak godina u Puli na 11. pulskim danima eseja, izlažući svojevrsni pregled povijesti mišljenja pojmova optimizma i pesimizma, ili od optimizma prema pesimizmu, naglasio kako optimizam i pesimizam, između ostalog u svijetu burzovnih mešetara i neuhvatljiva kapitala postaju binarni kod eskapističke kulture (kao vjere u razvoj umjetne inteligencije i beskonačnu moć strojeva) koja se širi kao nusprodukt globalne agonije neoliberalnog totalitarizma.

No, u razgovoru s dr. sc. Jadrankom Švarc, znanstvenicom emeritom s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba, krenuli smo ipak od ponešto drukčijeg polaziša - od sreće, koju se također redovito povezuje s pojmovima kakvi su optimizam i pesimizam u društvu...

INDEKSI SREĆE

Ako na optimizam gledamo i kroz kontekst sreće, da kakvih se zaključaka dolazi...?

- U suvremenom razvijenom društvu sreća je postala nužnost za svakog pojedinca, stvarajući pritisak da se vodi ispunjen i sretan život, čiji oblik i sadržaj u velikoj mjeri diktira tzv. industrija sreće, odnosno industrija samopomoći. Sreća se tako promatra kao vještina koja se može naučiti i "uvježbati", te se sukladno s tim prodaje kao proizvod ili usluga kroz različite terapije i savjete za bolji život, najčešće od samozvanih stručnjaka poput influencera, životnih trenera i wellness instruktora. Zbog toga industrija samopomoći ostvaruje sve veće prihode, a kako navodi Velimir Grgić u svojoj knjizi "Industrija sreće", predviđa se da će do 2030. godine ta industrija narasti na 67 milijardi dolara.

Sreća se istovremeno mjeri kroz razne čimbenike poput zadovoljstva životom, osjećaja sigurnosti, društvenih veza i slično, što dovodi do stvaranja različitih svjetskih i nacionalnih indeksa sreće. Iako takvo mjerenje kod mnogih izaziva skepticizam, usporedba vlastite zemlje s drugima može biti korisna, bez obzira na to što se sreća često smatra subjektivnom i teško mjerljivom osobinom pojedinca. Ovi indeksi trebali bi potaknuti nacionalne vlade na razmatranje načina kako unaprijediti životni standard i dobrobit građana, osobito ako je pokazatelj sreće u nekoj zemlji nizak.

Puno je u svijetu istraživanja vezanih uz pojmove kakav je sreća, pritom se kao relevantan navodi tzv. indeks sreće. Što nam o tome možete reći?

- Prema ovogodišnjem Svjetskom indeksu sreće za 2024. godinu, najsretniji građani, bez obzira na dobne skupine, tradicionalno su u Finskoj, a najnesretniji u Afganistanu. Hrvatska se našla na 63. mjestu od 143 zemlje, što je stavlja u gornji dio globalne ljestvice, ali pri dnu među zemljama Europske unije, zajedno s Grčkom na 64. mjestu i Bugarskom na 81. mjestu. Građani susjednih zemalja, poput Slovenije, Srbije i Kosova, pokazali su se sretnijima od građana Hrvatske.

Međutim, Indeks sreće svrstava mlade do 30 godina u Hrvatskoj na visoko 14. mjesto, a one starije od 50 godina na čak 88. mjesto. Hrvatska je tako zemlja s najvećom razlikom u osjećaju sreće između mladih i starijih osoba. Razlozi se vjerojatno kriju u lošoj materijalnoj situaciji, niskim plaćama i mirovinama koje onemogućavaju normalan život osobama iznad 50 godina, kao i u nedostatku socijalnih i zdravstvenih usluga za starije. Građani u dobi od 30 do 50 godina najmanje su zadovoljni, a razlozi mogu biti stres i pritisak zbog brige o karijeri, obitelji, stanovanju i sličnim egzistencijalnim problemima. Ovako nizak indeks sreće upozorava na to da država i političke elite nisu stvorile društveni, institucionalni i ekonomski okvir koji bi građanima omogućio da svoje egzistencijalne probleme rješavaju lakše i brže, što bi utjecalo i na viši indeks sreće.

S druge strane, političke elite preko javnih medija tvrde da nikada nismo živjeli bolje. Doista, Hrvatska bilježi ubrzani rast BDP-a, ekspanziju turizma, poboljšanje kreditnog rejtinga i povećanje bankovnih štednji. Europska ljestvica inovacija (EIS) upozorava na porast inovativnih djelatnosti i konkurentnosti, a Europski indeks gospodarske i društvene digitalizacije (DESI) pokazuje napredak u digitalnim vještinama i primjeni digitalnih tehnologija, što je ključno za gospodarsku transformaciju prema naprednijim tehnologijama, robotizaciji i umjetnoj inteligenciji. Uz to, prema indeksu ljudskog razvoja (HDI), koji objavljuje UN-ov Program za razvoj (UNDP), Hrvatska je po kvaliteti života 2022. godine zauzela respektabilno 39. mjesto od 193 zemlje.

Uzimajući sve okolnosti u obzir, kako je moguće da su naši građani sve nesretniji ili bar nesretniji od ostatka Europe, usprkos ovim pokazateljima?

- Jedan od razloga za ovaj nesklad može se objasniti psihološkim čimbenicima koji proizlaze iz potrebe da budemo uspješni, ispunjeni i sretni. Kada ne postignemo ta očekivanja, često osjećamo frustraciju, što može dovesti do pojačane anksioznosti i pesimizma.

S druge strane, mnogi građani u Hrvatskoj svjesni su da žive u društvu sve većih nejednakosti, u krhkom i nestabilnom gospodarstvu, u materijalnoj deprivaciji, te društvu prožetom korupcijom s neadekvatnim socijalnim, pravnim i zdravstvenim sustavom. Osim ovih unutarnjih faktora koji su već doveli do masovnog iseljavanja iz Hrvatske, postoji niz globalnih izazova koji stvaraju osjećaj nemoći i pesimizma, kao što su klimatske promjene te iracionalni lokalni ratovi koji prijete prerasti u globalni rat.

Međutim, najveći problem nisu ovi globalni izazovi sami po sebi, već nepovjerenje građana u političke elite da su sposobne riješiti nastale probleme.

Doajen hrvatske sociologije, prof. V. Katunarić u svojem radu objavljenom još 1998. godine progovorio je o nestajanju kulturnog optimizma i narastanju kulturnog pesimizma kao sinonima za kolektivnu inerciju, i nesposobnost rješavanja sistemskih problema. Kulturni optimizam je shvaćanje da društvo kao cjelina posjeduje estetska, moralna i kognitivna dobra kojima, pod uvjetima dobro sročene razvojne politike, može rješavati razvojne probleme i načiniti razvojne skokove. Taj je optimizam vidljivo splasnuo zbog poslijeratnih ekonomskih promjena na štetu većine, a dobrobit manjine, odnosno dolaskom na vlast političara koji su nacionalne interese zamijenili makijavelističkim principima za vlastitu dobrobit.

POLITIČKI PESIMIZAM

Optimizam i pesimizam također se povezuju i s politikom i političarima, koje se često proziva kao najodgovornije za to koje će i kakvo stanje u društvu prevladati... Vaš komentar?

- Povrh svega iznesenoga, današnji je problem što razvojne politike u Hrvatskoj gotovo da ne postoje izvan smjernica Europske unije formuliranih u dokumentima kao što su Strategija pametne specijalizacije i Nacionalni plan oporavka i otpornosti. Iako ovi programi nesumnjivo pridonose socioekonomskom razvoju, imaju mali utjecaj na bitna pitanja kao što su životni standard građana, posebno plaće i mirovine, te na socijalnu, pravnu i zdravstvenu zaštitu. Stoga se stječe dojam da su pokazatelji napretka prazne financijsko-administrativne kategorije koje s realnim životom nemaju puno zajedničkog. Među građanima je sve prisutniji politički pesimizam, koji uključuje uvjerenje da su politički vođe i sustavi neučinkoviti ili korumpirani te da su društveni problemi teško rješivi.

Umjesto političkog optimizma, koji podrazumijeva vjeru u sposobnost političkih elita da odgovorno i u interesu svih građana upravljaju socioekonomskim procesima, sve je više političara koji nemaju potrebna stručna znanja i ponašaju se neodgovorno, bahato, pohlepno i nemoralno. Mnogi građani više ih ne poštuju niti vjeruju da su sposobni ili voljni riješiti postojeće probleme. To dovodi do osjećaja nezadovoljstva, beznađa, depresije i socijalne anksioznosti, što je vrhunac političkog pesimizma.

Stoga se javlja potreba za liderima koji imaju iskren odnos prema društvu, jasnu viziju bolje budućnosti i realne strategije za rješavanje problema. Takvi političari mogu potaknuti javni optimizam i, u suradnji s građanima, graditi bolje, zadovoljnije i optimističnije društvo.