Optimizam je opće očekivanje da će nam se u životu ipak dogoditi više dobrih nego loših stvari. A kad se dogode loše, koje naravno nikoga ne mogu mimoići, optimisti uzrok tih nevolja najčešće vide kao posljedicu nekih nepovoljnih vanjskih okolnosti. Usto vjeruju da je uzrok tih nevolja i teškoća privremen i ograničen na neku konkretnu, trenutnu situaciju - kaže dr. sc. Mirjana Nazor, splitska psihologinja i sveučilišna profesorica u mirovini, te dodaje:

- Za razliku od njih, pesimisti uzroke svojih neuspjeha, loših događaja prvenstveno nalaze u unutarnjim, trajnim i globalnim uzrocima. To znači da pesimisti vjeruju da će im se loše stvari uvijek događati, da je uzrok tome u nekoj njihovoj osobini koja se neće ni u budućnosti promijeniti te da će im se loše stvari događati i u drugim područjima života.

Dr. Mirjana Nazor

Ustupljena fotografija

Ako našu svakodnevicu pogledamo kroz prizmu optimizma/pesimizma, čini mi se, ima uistinu mnogo ljudi koji ne vide baš mnogo lijepoga oko sebe. Ipak, među njima postoji razlika u vjeri u budućnost. Pesimisti ne vide da će se u doglednoj budućnosti išta promijeniti nabolje, a optimisti još imaju nade da su promjene moguće.

Zašto bi trebalo biti optimist umjesto da se bude pesimist, u školi, na poslu, u znanosti, životu općenito...? Drugim riječima, koje su prednosti optimizma, a koje mane pesimizma?

- Prednost je očita. Optimizam nas potiče da pokušamo promijeniti ono čime nismo zadovoljni, da se više potrudimo ako u nečemu nismo uspjeli, da se maksimalno angažiramo ako želimo dostići neki cilj iako je vrlo zahtjevan. U svim tim situacijama optimist vjeruje da o njemu potpuno ili bar djelomično ovisi ishod cijele akcije. Pesimist ne vjeruje da može utjecati na svoje postignuće, uvijek strepi od nekoga ili nečega što će ga osujetiti u njegovim namjerama te zbog toga i nema ustrajnosti. Jer ako i započne put prema nekom željenom cilju pa naiđe na teškoće, lako odustaje jer sumnja u sebe i svoju kompetentnost.

Kako optimizam može postati životni stil? Sudeći po zbivanjima na društvenim mrežama, primjerice, celebrityjima to uspijeva... Vaš komentar?

- Uspijeva li to celebrityjima baš tako često ili su samo uspješni u ostavljanju takvog dojma, ne znam. Može se postaviti pitanje je li optimizam/pesimizam crta ličnosti ili zapravo životni stil. Istraživanja pokazuju da nas geni čine podložnijim da negativno gledamo na stvari, ali će se njihov utjecaj pokazati tek u interakciji s odgovarajućim utjecajima sredine. To znači da je moguće naučiti drukčije gledati na događaje oko sebe. Djeca, kako nam je poznato, najviše toga uče po modelu, tj. promatrajući svoje roditelje, učitelje, poznate ličnosti... Važno je da djeca nauče da se loše stvari mogu dogoditi svakome, ali da one imaju ograničeno vrijeme trajanja. Usto, djecu treba naučiti kako se iz neugodnih i neželjenih situacija može i nešto naučiti. Poznata izreka da nije svako zlo za zlo vrlo se često pokazuje istinitom.

Gdje je u širem i dubljem kontekstu optimizma/pesimizma mjesto za nadu? U jednom komentaru pročitao sam da je, osim što daje smisao, nada dobra za cjelokupnu dobrobit, kako tjelesnu tako i psihičku i emocionalnu. Ona dovodi do pozitivnih emocija i optimizma te je ključna komponenta sreće... Kako vi na to gledate?

- Nada je čvrsto povezana s optimizmom. Nadati se znači znati što želimo, osmisliti načine kako do toga doći i ustrajati na tom putu. Također, nada u nama pobuđuje pozitivne emocije, potiče osjećaj sigurnosti u sebe, čini nas otpornijima na stres i fleksibilnijima u nalaženju najboljeg puta do željenog cilja. Pokazalo se, na primjer, da sportaši s višim stupnjem nadanja postižu bolje rezultate!

Mnogi navode još jedan aspekt optimizma - lažni optimizam! Što bi to bilo, koja je, kakva razlika između zdravog i lažnog optimizma, da se tako izrazim?

- Vidljivo je da i ozbiljni znanstvenici govore kako je optimizam odsutnost loših misli, neuspjeha, nezadovoljstva. Kao da sugeriraju da treba vjerovati da će sve u životu ispasti onako kako mi priželjkujemo! Naravno da je to besmisleno. To bi zapravo bio slijepi optimizam ili nerealni optimizam. On može biti vrlo opasan jer pojedinac može zaključiti da se ne mora truditi kako bi došao do željenog cilja, da je dovoljno samo pozitivno razmišljati!

Vrsta optimizma za koji psihološka istraživanja pokazuju da je korisna je realni optimizam, onaj koji uključuje i nevolje i prepreke u životu svakog pojedinca, ali daje snagu da se s njima nosimo na adekvatan način.

Može li se govoriti i o "uzajamnoj" povezanosti optimizma i pesimizma? Ili da pitanje postavimo ovako: Je li za zdravlje važnije biti optimist ili ne biti pesimist, napose u svijetu u kakvom danas živimo?

- Za zdravlje je važno biti optimist. Istraživanja Martina Seligmana i njegovih suradnika pokazala su da optimisti imaju bolji imunitet od pesimista. Pokazalo se da se u slučaju virusne infekcije T-stanice, koje štite organizam, u optimista umnožavaju mnogo brže nego u pesimista. Također, stanice koje uništavaju strana tijela u krvi nisu tako učinkovite u pesimista kao u optimista.

Optimisti u stresnim situacijama primjenjuju učinkovitije strategije suočavanja s njima i lakše ih rješavaju. Kad se optimisti razbole, mnogo češće nego pesimisti traže informacije o svojoj bolesti, češće se drže liječničkih savjeta i mijenjaju ponašanja koja su dovela do bolesti te žive u nadi da mogu utjecati na svoje stanje.

Neka su istraživanja pokazala da su optimistične žene oboljele od raka dojke bile manje pod stresom i brže su se oporavile od operacije nego one koje su bile pesimistične. Također se pokazalo da su optimistični studenti rjeđe bolesni, rjeđe idu liječniku i više vjeruju da mogu spriječiti moguće zdravstvene probleme.

Moglo bi se zaključiti da će nam realni optimizam život učiniti ugodnijim, zdravijim, ispunjenijim, sretnijim!