U svijetu punom izazova, napose ovakvom kakav je ovaj sadašnji, u globalnom i lokalnom kontekstu, različito gledati na stvarnost uobičajena je pojava od koje nije imuno niti hrvatsko društvo. Drugim riječima, percepcija stvarnosti ovisi između ostalog i o tome s koje strane se na situaciju gleda, posebno kad se radi o politici i političarima, neizbježnom aspektu svakog pa i našeg društva. A u tom, našem društvu, makoliko je pozitivnih stvari i dobrih pokazatelja (ekonomija/gospodarstvo, zaposlenost, politička stabilnost, sigurnost...), toliko je i negativizma, pesimizma, čak i beznađa, da o medijskom senzacionalizmu, crnilu i žutilu i ne govorimo. Pritom će mnogi reći da su za tu i takvu negativističku percepciju stvarnosti najviše odgovorni politika i političari, prozvati i neodgovorne medije koji forsiraju takvu prezentaciju, a niti analiza s psihološkog aspekta neće manjkati.

O svemu tome, kao i drugim aktualnim zbivanjima u politici i društvu općenito, razgovarali smo s Denisom Avdagićem, geopolitičkim analitičarom, političkim komentatorom i političkim konzultantom u konzultantskoj tvrtki INMS (Ideje novih medijskih strategija).

- S jedne strane, primijetit ćete kako građane kao konzumente vijesti više zanimaju one negativne, a, s druge strane, ne manjka nam političara koji su isključivo populistički usmjereni na ono negativno. Imamo jako malo odgovornosti u politici i vidimo tendenciju, koja ne postoji samo u Hrvatskoj, da se apsolutno sve prikazuje kao loše ili, kako bi se reklo, u svemu se traži dlaka u jajetu. Takva politika i komunikacija, a u politici i svakom političkom dijalogu ona je nezaobilazna, djeluje jako loše na cjelokupno društvo, te je odgovornost ponajprije na politici i političarima.

KOMUNIKACIJSKI KAOS

Kad govorimo o politici, oporba i vlast uglavnom posve različito gledaju na zbivanja u društvu, a razne ankete naših televizija svako malo navode kako građani misle da "Hrvatska ide u krivom smjeru". Koliko je tu zapravo manipulacije, dezinformacija, politikantstva, demagogije, populizma...?

- Nažalost, onoga dana kada je u američku politiku na najvišoj razini scene uveden termin "alternativne činjenice", kao da se otvorila Pandorina kutija. Nekako su se svi uljuljkali u svijet u kojem je sve dopušteno u ljubavi, ratu, a napose predizbornim kampanjama, ali da dan poslije slijedi novo poglavlje. Toga ima i kod nas, tražeći najslikovitiji primjer, sjetio sam se nedavnog trenutka, kada je predsjednik Milanović rekao kako on nema toliko slika s predsjednikom bosanskohercegovačkog entiteta, Miloradom Dodikom, koliko ih, kako je naveo, ima premijer Plenković. Zato kažem, ta je tvrdnja, posebno zbog čestih susreta i razgovora Milanovića i Dodika, vrlo slikovit primjer kako kod nas nije na djelu samo manipulacija, nego su nam se spomenute alternativne činjenice rasprostrle u političku komunikaciju. Jako je puno populizma, on je posve prožeo kampanju za parlamentarne izbore, ali građani su, kao birači, na kraju presudili i dokazali kako ipak mogu pobijediti "slatkasti okus gorčine populizma".

Međutim, za društvo jednostavno nije zdravo da se s jedne strane govori kako je sve pred kolapsom, loše, katastrofalno, a s druge kako je nikad bolje, uspješnije... Pogledajte najnoviji primjer, slanje hrvatskih vojnika časnika u NATO-ovu misiju NSATU. Predsjednik Milanović je čak rekao da se misija odvija u Ukrajini, i što sad? Politikantstvo, kontaminacija komunikacije, a sve je poznato, jasno definirano. Izrazito neodgovorno.

Stalno se ističe da pada povjerenje u institucije, i da su za to također odgovorni politika i političari, vlast za to proziva oporbu, a oporba vladajuće. Plenković naglašava kako njegova vlada intenzivno radi na jačanju društvenog optimizma u zahtjevnim i izazovnim vremenima... Vaš komentar?

- Vlada naravno želi sve što radi prezentirati na najbolji mogući način. Možemo reći i kako je prirodno da se prezentacija radi s naglašavanjem najboljeg. S druge strane, oporba sve negira, u sve se ulazi "grlom u jagode", za njih je sve loše, a posebno HDZ kao takav... Maloprije sam poslušao jednu najavljenu predsjedničku kandidatkinju kako opisuje članove HDZ-a, stigmatizira ih i uistinu se ide predaleko u tomu. Moramo kao građani tražiti da se ta komunikacija malo spusti, korektnije vodi.

Primjer sa saborskom zastupnicom i gradonačelnicom Petrinje, Magdalenom Komes, u vezi s obnovom jedan je od najboljih za razgovor o našoj temi. Dok ona naglašava kako želi optimizmom potaknuti stanovnike, radnike, Grad preuzima na sebe obnovu centra grada, što ne čine susjedni Sisak, Glina ili, recimo, čak ni daleko kapacitetima moćniji Zagreb, nju se od oporbenih zastupnika proziva, pa i vrijeđa. Petrinja svojim sugrađanima pruža novi vrtićki objekt u impresivnih osam mjeseci od ideje do realizacije. To je zapravo spektakularno. Kako onda možete tu osobu napadati, umjesto da i oporba pokaže konstruktivnost i ponekad iskoristi bjelodanu priliku za pohvale.

Sve to loše, posebno kada se potkopava povjerenje u institucije, rezultira i odlaskom naših sugrađana, kršenjem zakona, izbjegavanjem obveza... Sve to ide od onog - ako mogu oni, možemo i mi.

POPULISTIČKI NARATIV

Pred nama su uskoro predsjednički izbori i kampanja, iako neslužbena, već ide punom parom. Koliko je u kampanji pozitivističke, a koliko negativističke retorike, komunikacije, javne prezentacije..., ako se i tako može gledati, od kandidata do kandidata?

- Dragan Primorac kao kandidat krenuo je s ciljem održavanja pozitivno usmjerene kampanje. Međutim, to nije trajalo dugo, jednostavno, i ako imate ideju, ne možete sami na svoj način sudjelovati u političkom natjecanju. Dakle, ova, recimo, pretkampanja, jer još nije počela ona službena, zasad je u manjoj brzini negativnosti, ali ne očekujem da će do službenog početka biti drukčija od one parlamentarne, koja je bila negativistički kaos. Sjetit ćete se kako sam u jednom našem razgovoru kazao da zbog svega toga, politike "ili oni ili mi", neće doći do bilo kakve konstruktivne rasprave, prezentacije programa. Između ostalog, zato su populizam i demagogija, kada se rasplamsaju, društveno kancerogene pojavnosti.

Kad smo kod naših političara koji umjesto optimizma šire pesimizam, čak i strah, zbunjuju javnost i šire neistine, tko je tu predvodnik? Milanović se u tom i takvom, negativnom, kontekstu nameće kao lider, ali ima i jaku konkurenciju u istupima, primjerice, Mire Bulja... Vaš komentar?

- Predsjednik je već odavno zapravo frontmen oporbe, vođa oporbe. Uostalom, to se pokušalo i formalizirati kada je gotovo postao nositelj takozvanih lista "Rijeka pravde". Miro Bulj je također populistički političar, ali razlike su drastične, jer Bulj kao zastupnik i sinjski gradonačelnik, čini mi se, nastoji živjeti i oživotvoriti svoj populizam. To su lice i naličje populizma. S tim da predsjednik Milanović nije bio takav političar cijele političke karijere. Kao premijer je bio suprotnost onomu kako komunicira i djeluje kao predsjednik. No takvih transformacija ima posvuda u politici. Viktor Orban, mađarski premijer, također je posve retransformirao svoju političku platformu. Pokušavam podsjetiti kako ništa od onog što se događa kod nas zapravo nije usamljeni primjer, nego smo jednostavno dio trendova, koji, nažalost, nisu previše pozitivni.

ODGOVORNOST MEDIJA

Uzimajući u obzir sve što gledamo i slušamo (proteklog tjedna ponovo i u Saboru), može li se za zaključiti kako jeftino politikantstvo i demagoške floskule s koje god strane dolazili ne pridonose optimizmu u društvu, da čak i destabiliziraju ne samo političku scenu nego i društvo općenito? S tim u vezi, koliko su za širenje negativizma u društvu odgovorni i mediji?

- Zamislite kako bi to izgledalo da u vlastitom kućanstvu, s djecom, po cijeli dan samo govorite negativno, svađalački, što mislite u kakve će ljude izrasti ta djeca. Kada sebi svatko od nas odgovori na to pitanje i pokuša ga preslikati na veću, ukupnu zajednicu, postat će jasnije i što sebi zapravo sami radimo. Kritika, a posebno vlasti, izuzetno je važna za demokraciju, ali komunikacija koja izlazi iz okvira logike, prelazi u "alternativne činjenice" s manipulacijom u pozadini, demagoški oblikovana i populistički isporučena, nije ništa drugo nego komunikacijsko stanje katastrofe.

Društveni mediji prednjače u tomu, a tradicionalni mediji u Hrvatskoj bolji su nego u nekim susjednim zemljama, međutim, tu ima jedan veliki - ali. Izostaje korektivni i edukacijski utjecaj. Ako je jasno da nešto nije istina, vijest treba tako isporučiti. Tu je odgovornost medija.