Rasprava o populizmu nikad dosta, uključujući i sve što se zbiva u ovoj superizbornoj godini. Inače se, između ostalog, pridjev populistički u svakodnevnoj komunikaciji najčešće koristi kao izraz kojim se želi diskreditirati političke aktere... Stoji li teza, koja se također čuje, kako je populizam postmoderna verzija totalitarizma - pitali smo Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka.

SANITARNI KORIDOR

- Populizam nije ni nova, a još je manje "postmoderna" pojava. Nije ni postmoderni oblik totalitarizma, ali može biti put u totalitarnu ili autoritarnu diktaturu. Riječ je o političkoj "subideologiji" koja se zasniva na kolektivizmu, izrazito nesklonom i osobnim slobodama, kao i ograničavanju ekonomskih sloboda. Kao kvaziideologija, populizam uvijek sugerira urotu pokvarenih elita protiv dobrodušnog i naivnog naroda, uvijek prepoznaje socijalne skupine koje imaju odlike "grešnog jarca". Najizrazitije antagoniziranje "grešnog jaraca" vidjeli smo u nacizmu, koji je krivnju za sve ekonomske nedaće njemačkog naroda nakon I. svjetskog rata pripisivao Židovima. Ali od početka fenomena populizma, od pokreta u SAD-u u XIX. stoljeću, kad su udomaćeni američki protestanti pogibelj za svoju egzistenciju vidjeli u useljavanju katoličkog stanovništva iz Europe, pa do danas, kad je populizam u Europi dominantno usmjeren protiv neeuropskih, nekršćanskih migranata, u populističkim ideologijama se pojavljuje nepoželjna skupina, ali i pokvarena elita koja onemogućuje dobrom narodu da se obrani od opasnosti.

Tradicionalno populistički pokreti jačaju u okolnostima ekonomske krize, kad se u društvu javlja strah zbog moguće deklasifikacije velikog dijela stanovništva, zbog mogućnosti da znatan broj ljudi izgubi mogućnost življenja standardom i u uvjetima na koje su do tada bili naviknuli. Tada označavanje jednog krivca kao onog koji dovodi u pitanje egzistenciju, ali i napad na pokvarenu elitu, postaje uvjerljivije. Uvjerljivo dijelu političkog tijela postaje i to da postoji jednostavno rješenje, koje dio političke elite ne želi primijeniti zbog svojih koruptivnih interesa, a dio elite se boji i ucijenjen je. Ako se pritom stvori i socijalna dinamika koja pojedince pretvara u masu, populistički pokret dobiva na zamahu. Naime, masa ima svoju logiku, svoj moral, koji se razlikuju od logike i morala pojedinca, koji potiskuju moralna ograničenja i racionalno odlučivanje. Taj moral je afektivan, iracionalan. Kad gomila počne odlučivati, potaknuta od populističkih manipulatora, zakoni, vladavina prava i temeljna ljudska prava "zašute", odnosno postaju vitalno ugroženima.

Što je za populiste zapravo temelja nit vodilja, odnosno koji i kakav im je model vladavine dobar, koristan...? I mediji tu imaju svoju ulogu...

- Populistima je jedini model demokratske vladavine koji je civilizacija stvorila, model reprezentativne, posredne demokracije, parlamentarizma, dosadan i populisti ga smatraju pukom prijevarom kojom elita drži naivni i dobrodušni narod u pokornosti.

Kad govorimo o populizmu, valja znati da je suvremeni populizam čvrsto vezan uz razvoj medija, uz medijsko posredovanje. Politička teorija nas uči da fašizam i nacizam ne bi bili mogući bez uloge radija, a današnji populisti imaju mnogo snažniju infrastrukturu, prije svega zahvaljujući društvenim mrežama. Vizija zbiljnosti lažne konkretnosti termin je koji politička filozofija rabi da bi opisala manipulacije i lažnu pojednostavljenu sliku društva, na kojoj populisti zasnivaju svoju političku paradigmu i svoju paraideologiju. Manipulacija lažnim vijestima i poluinformacijama danas je jednostavnija nego ikad prije, upravo zahvaljujući "medijskom pluralizmu" i degradaciji profesionalizma. Kampanja provjere informacija, pokušaji raskrinkavanja laži, imaju tek relativan učinak, jer populisti svaki pokušaj racionalnog demantiranja njihovih tvrdnji opisuju kao urotu "duboke države" i korumpiranih elita.

Iako je, poput stanja u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća, populizam ponovno na pohodu Europom, iako jačaju populističke stranke poput nizozemske Stranke za slobodu Geerta Wildersa, poput njemačkog AfD-a, austrijske Slobodarske stranke (sve su snažnije, pa prve dvije već osvajaju i relativnu većinu u svojim zemljama, a AfD odnosi izborne pobjede na razini saveznih država u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj), Europa još uvijek odolijeva populizmu, jer se stvara svojevrstan sanitarni koridor, svojevrstan firewall oko takvih stranaka. Političko iskustvo pokazalo je da koaliranje stranaka demokratskog ustavnog luka i populističkih stranaka nije moguće, da ono kontaminira poziciju demokratskih stranaka. Zato se formiraju obuhvatne, široke koalicije stranaka demokratskog ustavnog luka, kako bi se zaštitio demokratski poredak, sustav reprezentativne demokracije, vladavine prava, osobnih i ekonomskih sloboda i zaštite temeljnih ljudskih prava.

PUTINOVAC S INTERESIMA

Da se vratimo u Hrvatsku. Kad populizam povežemo s političkom (ne)kulturom kod nas, može li se zaključiti kako se radi o žilavom fenomenu koji više od trideset godina opterećuje političku scenu, posebno u okolnostima parlamentarnih, lokalnih i predsjedničkih izbora...?

- Već prema tome jesmo li optimisti ili pesimisti, reći ćemo da je čaša napola puna ili napola prazna. Pogledamo li rezultate izbora za Europski parlament u Hrvatskoj proljetos, možemo vrlo zadovoljno konstatirati da je čak 11 od 12 mandata pripalo strankama ustavnog luka, a da je samo jedan mandat pripao populističkoj političkoj opciji. Ovakav rezultat mnogo je povoljniji nego što su rezultati u većini europskih država, ali je činjenica da je on do neke mjere posljedica niskog odaziva na izbore i činjenice da oni birači koji su naklonjeni populistima obično s prijezirom gledaju na Europsku uniju i zajedničke europske vrijednosti i da uglavnom ne izlaze na izbore za Europski parlament.

Iako je predsjednik Republike Zoran Milanović prije parlamentarnih izbora stvorio političku klimu koja je trebala dovesti u pitanje temeljne demokratskog ustavnog poretka, pa je ta klima ograničila manevarski prostor za postizborno stvaranje racionalne parlamentarne većine, populističke opcije, kao i one koje su sudjelovale u Milanovićevu ustavnom udaru, marginalizirane su u parlamentarnoj areni i Hrvatska je dobila stabilnu parlamentarnu većinu. Iako ne funkcionira europski model suradnje stranaka koje bi trebale pripadati ustavnom luku, kakav funkcionira u konsolidiranim europskim demokracijama i predstavlja obranu demokratskog poretka, u Hrvatskoj ipak model potiskivanja populističkih izazova djeluje, iako cijeli teret toga snosi najveća stranka vladajuće koalicije sa svojim tradicionalnim političkim partnerima. Šteta je da među tim partnerima nema nekih od liberalno-demokratskih političkih opcija, a čini se da SDP, koji se ni na ovim unutarstranačkim izborima nije emancipirao od autoritarnog vodstva Zorana Milanovića, još dugo neće biti sposoban obavljati ulogu kakvu bi ozbiljna socijaldemokratska stranka morala obavljati u društvu.

 

MARKO GRACIN

I da zaključimo s Milanovićem i njegovim najnovijim "proglasom". Kako komentirate njegovo odbijanje da da dopuštenje za odlazak hrvatskih časnika u Njemačku kako bi obučavali ukrajinsku vojsku? Koliko je i to jedna vrsta populističkog narativa ZM-a...?

- Milanović je sam sebe ustavnim udarom prije ovogodišnjih parlamentarnih izbora isključio iz sfere ustavnoga luka, sam je sebi definirao položaj populističkog političara s autoritarnim ambicijama. Očito je da postoje neke dubinske veze koje ga obvezuju prema totalitarnom režimu Vladimira Putina i guraju ga da igra ulogu kakvu je u Češkoj igrao Miloš Zeman, da zagovara rješenja koje su izrazito protueuropska, da se suprotstavlja euroatlantizmu kad god to može.

Pripadati političkom savezništvu, a pogotovo onom koje je i obrambeno, a ne samo vrijednosno, uvijek ima svoju cijenu. Pripadnost eliti obvezuje, a članstvo u NATO savezu je pripadnost elitnoj organizaciji. Impuls populista svaku će elitu prepoznati kao pokvarenu i prijetvornu, pa Milanović govori kao punokrvni populist, sličan već spomenutom Zemanu, kad tvrdi da on nema obveze prema Bruxellesu, nego samo prema svom narodu. On je odvažan, on će zaprijetiti da će zaustaviti primanje dviju uzornih demokracija, koje su usto i relevantne vojne sile, Švedske i Finske, u NATO savez, ali ta "odvažnost" nestane čim se pokaže da on takvu blokadu jednostavno ne može provesti, da mu, koliko god ih ekstenzivno tumačio, njegove ovlasti to ne omogućuju. Kad važne dokumente potpiše nadležni veleposlanik, uz suglasnost Vlade, unatoč osobnoj prijetnji da će mu ovaj uništiti karijeru supruzi, koja ima pravo na veleposlanički diplomatski rang, suočavanje s porazom opet će biti "vizija zbiljnosti lažne konkretnosti" - lamentacija o tome kako Hrvatsku kao članicu u NATO savezu ionako nitko ni o čemu važnom ne pita, jer se odluke donose bez nje. Kao i u svakoj lažnoj vijesti, i u ovoj ima djelić istine - ZM-a se doista ništa i ne pita, jer ga se ne smatra partnerom.

Nije slučajno da su najmračniji nacionalistički radikali i putinofili u Beogradu impresionirani Milanovićem. Šešelj tako sa zavišću govori o uvažavanju koje prema Milanoviću ima ruska politika, jer Milanović sustavno nastoji ograničiti hrvatsku pomoć Ukrajini, u obrani od Putinove totalne invazije. Što su korijeni te naklonosti Putinovu totalitarnom režimu, koju Milanović teško prikriva, a koja mu je zajednička s većinom populističkih, neliberalnih (iliberalnih) političkih lidera u Europi, od Marine Le Pen preko Herberta Kickla do Fica i Orbana, ostaje biračima da procijene. Važno je da o tome razmisle prije predsjedničkih izbora.