Populisti i populistički pokreti dolaze u različitom ruhu i mogu se pronaći i na lijevom i na desnom spektru ideoloških podjela. Stoga je teško govoriti o populizmu kao ideologiji na način na koji govorimo o klasičnim ideologijama poput liberalizma, socijalizma, fašizma ili konzervativizma - kaže prof. dr. sc. Enes Kulenović, redoviti profesor s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Nizozemski politolog Cas Musse govori o populizmu kao o "tankoj ideologiji", koja se može pridružiti i inkorporirati u druge ideologije. Drugi utjecajni autori, poput Laclaua ili Judisa, skloniji su razumjeti populizam ne kao ideologiju, već kao određenu vrstu političke retorike, jezika ili stila.

Screenshot/Al Jazeera Balkans

S obzirom na taj kameleonski karakter populizma, možda je bolje, umjesto definicije, ponuditi neke temeljne odrednice populističkoga jezika. Dvije takve odrednice koje bih istaknuo jesu tvrdnja populista da zastupaju istinski glas naroda te njihova kritika političkih, ekonomskih i društvenih elita. Pojmovi demokracije i populizma sigurno nisu istovjetni, ali populistički zahtjevi imaju smisla isključivo u demokratskom kontekstu. Demokracija se temelji na pretpostavci da je jedini legitimni izvor političke vlasti narod, tj. sami građani, te da svi građani trebaju imati mogućnost sudjelovanja u procesu kolektivnog odlučivanja, izravno ili izborom svojih predstavnika u vlasti. Populistička pretpostavka je da su ta demokratska načela ništa više od mrtvog slova na papiru: elite su izigrale građane te, iza maske tehnokratske efikasnosti, donose odluke koje koriste isključivo njima, zanemarujući stvarne interese građana. Populističko obećanje je vraćanje političke moći građanima i ostvarenje njihovih pravih - političkih i ekonomskih - interesa. Dakle, obnavljanje istinske demokracije.

Je li populizam danas politička bolest suvremene demokracije? Ili drukčije rečeno: Zašto je populizam na zlom glasu, a demokracija na dobrom, ako se tako može poopćavati? Pridjev populistički u svakodnevnoj se komunikaciji najčešće koristi kao izraz kojim se želi diskreditirati političke aktere... S pravom ili ne? Vaš komentar?

- Postoji bitna razlika u načinu na koji se pojam populizma upotrebljava u svakodnevnom političkom govoru nasuprot tome kako se upotrebljava u znanstvenom diskursu. U pravu ste, u svakodnevnoj političkoj komunikaciji populizam se koristi kao pejorativni pojam da bi se diskreditiralo političke protivnike i neistomišljenike. Kao kada nekoga, opravdano ili neopravdano, nazovemo fašistom ili staljinistom. Time dovodimo u pitanje njegov status ravnopravnog sudjelovanja u javnoj debati. U tom kontekstu, nazvati nekoga populistom primarno znači da ga prozivamo kao demagoga, kao nekoga tko, pozivajući se na volju naroda i napadajući iskvarene elite, pokušava manipulira biračima. Znanstvene rasprave o fenomenu populizma su, očekivano, kompleksnije. Postoje, načelno, tri pozicije o populizmu. Prema prvoj poziciji populizam je isključivo negativan fenomen, iskrivljeno ili pervertirano razumijevanje predstavničke demokracije koja vodi k eroziji samih demokratskih vrijednosti. Populizam nudi simplificiranu sliku suvremenih demokracija kao borbe između korumpiranih elita i poštenoga naroda, nudi nerealna i plitka politička rješenja te stvara plodno tlo za porast duboke političke polarizacije i nesnošljivosti. Suprotna pozicija je da populizam treba razumjeti kao pozitivan fenomen, kao reakciju na tehnokratski model odlučivanja, kojim se oduzima stvarna mogućnost običnim građanima da sudjeluju u donošenju odluka o važnim političkim, ekonomskim i društvenim pitanjima. Rast populizma je signal da su građani isključeni iz procesa kolektivnog demokratskog odlučivanja, te da se ključne odluke donose iza zatvorenih vrata, često na štetu samih građana. Treća pozicija kombinira uvide prethodnih dviju pozicija i definira populizam kao, istovremeno, moguću opasnost za demokraciju, ali i kao određeni korektiv i upozorenje o nedostatnom poštovanju interesa građana i njihovih stavova o pitanjima od ključne važnosti za političku zajednicu. Osobno, sklon sam prvoj poziciji. Populističke kritike otuđenih političkih elita koje zanemaruju temeljne interese građana često su opravdane, ali rješenja koja nude populisti ne samo što su nedostatna nego i opasna. Dovoljno je pogledati kako djeluju populisti - Berlusconi, Chavez, Orban ili Trump - kada su na vlasti. Politički teoretičari poput Jana Wernera Müllera ili Nadie Urbinati u pravu su kada upozoravaju da se pravo lice populizma otkriva onda kada populistički vođe i populistički pokreti imaju vlast u svojim rukama. Kakvo god da je naše mišljenje o navedenim političarima, sumnjam da itko može uvjerljivo argumentirati da je njihova vladavina rezultirala restauracijom i procvatom demokratskih vrijednosti.

Desni i lijevi populizam - koji je opasniji, koliko teorijski - idejno, toliko i u praksi - u javnoj komunikaciji, političkoj retorici? Koje su sličnosti i razlike, gledajući na populističke trendove u Europi i svijetu? Stoji li teza, koja se također čuje, kako je populizam postmoderna verzija totalitarizma?

- I lijevi i desni populisti dijele kritiku elita i uvjerenje da njihove populističke politike odražavaju istinske interese naroda. U slučaju lijevoga populizma meta su najčešće oligarhijske gospodarske elite i način na koji njihove odluke, vođene uskim ekonomskim interesima, vode k rastu nejednakosti, ekonomskoj eksploataciji i ekološkoj katastrofi. Desni populisti su fokusiraniji na kritiku kulturnih i intelektualnih progresivnih elita i na načine na koji te elite, prema njihovu viđenju, ugrožavaju tradicionalne vrijednosti, nacionalnu kulturu i interese običnih građana promoviranjem neodgovornih migrantskih politika ili agendi poput prava LGBTQ+ osoba. Zanimljivo, desni populisti poput Marie Le Pen u Francuskoj ili Alternative za Njemačku u Njemačkoj uspješno inkorporiraju ekonomske argumente koje tradicionalno vežemo uz ljevicu, promovirajući antiimigrantsku politiku kao odgovor na ekonomsku krizu: migranti snižavaju cijenu rada, uzimaju poslove građanima i opterećuju socijalnu državu. Ovdje je vidljiva i bitna razlika između lijevog i desnog populizma. Za razliku od populizma s ljevice, kod desnog populizma postoji isključujuća komponentna na temelju etničke i/ili vjerske pripadnosti. Iz njihove perspektive, opravdano je ignorirati interese migranata, s obzirom na to da migranti nisu dio političkoga tijela, tj. naroda, a niti bi trebali postati članovi političkoga tijela. Kada govorimo o opasnostima populizma, najopasniji dio upravo je promoviranje koncepta naroda kao jedinstvenog tijela, čija se volja treba realizirati politikama koje zagovaraju populisti. To neizbježno vodi k tomu da oni čiji stavovi nisu u skladu s voljom naroda kako je definiraju populisti, zapravo i nisu dio istinskog naroda, te se stoga njihovi interesi mogu zanemariti. Korak dalje je da one koji se ne slažu s proklamiranom voljom naroda proglasimo neprijateljima naroda.

Naravno, u suvremenim pluralnim društvima u kojima građanima imaju različite i često suprotstavljene interese i vrijednosti, govoriti o jedinstvenoj volji naroda opasan je mit. Mit koji rezultira time da sugrađane koji ne podržavaju našu političku opciju ili imaju različita politička mišljenja od nas više ne smatramo "pravim Francuzima", "pravim Nijemcima" ili "pravim Hrvatima". Tu možemo povući poveznicu s totalitarizmom. Iako se populisti, kada su na vlasti, ne oslanjaju na državni teror i potpunu kontrolu nad svim političkim i društvenim institucijama na način na koji to čine totalitarni poredci, ono što im je zajedničko jest promoviranje jedne istine, te isključivanje i opresija svih koji se ne slažu s tom istinom. U slučaju fašističkih i komunističkih totalitarnih poredaka radilo se o ideološkoj istini. U slučaju populizma radi se o narativu o jedinstvenoj volji naroda. Zbog toga su temeljne vrijednosti i načela liberalne demokracije - tolerancija, poštovanje manjina, jednaka prava i slobode svih građana, sloboda govora, nezavisno sudstvo, podjela vlasti - trn u oku populistima.

PIXSELL

Zaključno, kako kod nas u Hrvatskoj zapravo okarakterizirati populizam, nekad i danas? Milanović, prema mnogima, prednjači kad se radi o populističkom narativu...

- Populizam se u Hrvatskoj, bar za sada, nije pokazao - gledano iz perspektive uspjeha na izborima - izuzetno uspješnim. Postojali su momenti u kojem je određena vrsta populističke retorike pridobila potporu dijela birača - hrvatski laburisti, Živi Zid, Most, Suverenisti ili Domovinski pokret - ali sa skromnim izbornim uspjehom na duže staze. Posebno teško je smisleno populistički napadati vladajuće elite jednom kada se, u koaliciji s tim vladajućim elitama, nađete na vlasti, što je bio slučaj s Mostom, a sada s Domovinskim pokretom. Najuspješniji u upotrebi populističke retorike bez oslanjanja na bilo kakvu smislenu ideološku poziciju do sada se pokazao predsjednik Milanović. On je u privilegiranoj poziciji, s obzirom na to da kao predsjednik ima male političke i pravne ovlasti, te su očekivanja da može nešto ozbiljno promijeniti u državi niska, ali ima dovoljno glasan megafon da može prozivati vladajući HDZ, ali i sve one - s ljevice ili desnice - koji ga kritiziraju i ne slažu se s njim.

Ovdje se možemo vratiti problemu populizma o kojem sam govorio prije. Populistička kritika onih koji su na vlasti može biti sasvim opravdana. To je sigurno slučaj u Hrvatskoj, gdje se bezbroj puta pokazalo da su se članovi HDZ-a koristili državnom moći za ostvarenje isključivo stranačkih ili osobnih interesa. No, uz kritiku, potrebno je ponuditi i rješenja. U slučaju Milanovića, kao predsjednika Vlade ili kao predsjednika države, rješenja koja je ponudio hrvatskim građanima su, da budemo pristojni, izuzetno skromna. Populizam nudi pojednostavljenu dijagnozu krize demokracije, te pogrešan lijek.