Populizam je danas poput političkog kameleona - lako se prilagođava društvenim uvjetima i potrebama, a u osnovi je uvijek tu kao reakcija na manjak povjerenja u institucije i političku elitu - kaže Vladimir Milinović, medijski stručnjak, politički komentator i konzultant iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija), te dodaje:

- Ono što ga čini “političkom bolešću” nije njegova bit, već njegova instrumentalizacija od onih koji manipuliraju emocijama masa bez konkretnih rješenja. U takvoj se klimi pridjev “populistički” koristi kao svojevrsna etiketa kojom se želi političkog protivnika srozati na razinu onoga koji prodaje “magična rješenja” za kompleksne probleme. Međutim, populizam nije inherentno zlo. Ako ga definiramo kao tendenciju političkog aktera da se poziva na “volju naroda” protiv “korumpirane elite”, onda bi mnoge političke inicijative koje su se borile za prava i jednakost kroz povijest mogle nositi etiketu populizma. Problem nastaje kad se populizam reducira na ispraznu retoriku i antagonizam, lišen stvarnih političkih mjera, a što je sada slučaj. U tom slučaju on se doista pretvara u opasnost za demokraciju jer, umjesto jačanja povjerenja u politički sustav, dodatno polarizira i narušava društvenu koheziju. Današnji populizam ide ruku pod ruku s potpunim dezinformiranjem javnosti, u kojem se istina gubi i postaje nepoželjna, a birače se gura i potapa u more emocija, strahova i strepnji.

PRILAGODBA VREMENU

Desni i lijevi populizam - sličnosti i razlike? Stoji li teza da je populizam postmoderna verzija totalitarizma?

- Opasnost populizma nije toliko u njegovoj biti, već u metodama kojima se služi, a jedna od najopasnijih među njima je upotreba lažnih vijesti i dezinformacija kako bi se manipuliralo javnim mnijenjem i postigao politički probitak. Desni i lijevi populizam imaju različite ideološke temelje, no njihove metode vrlo su slične - oba teže jednostavnim odgovorima na kompleksne društvene probleme i često se oslanjaju na narative koji potpiruju strahove i podjele unutar društva.

Kada se uspoređuje desni i lijevi populizam, teoretski bi se moglo reći da se desni populizam, s naglaskom na nacionalizam, autoritarizam i antiimigracijske stavove, češće koristi lažima i dezinformacijama kako bi polarizirao društvo i osigurao podršku među glasačima. Lijevi populizam, s druge strane, fokusira se na ekonomske nejednakosti i često igra na kartu “elita protiv naroda”. Iako i lijevi populisti koriste fake news, to najčešće čine kako bi potkrijepili argumente o korumpiranosti i nepravdi u društvenom sustavu.

Razlike u praksi dolaze do izražaja u konkretnim političkim ciljevima: desni populizam sklon je autoritarnim politikama i sužavanju građanskih sloboda, a lijevi teži većoj državnoj kontroli u ekonomiji. No oba trenda, kada se koriste lažima i manipulacijom, u konačnici slabe povjerenje u demokratske institucije i unose destabilizaciju.

Što se tiče teze da je populizam postmoderna verzija totalitarizma, ona ima smisla u kontekstu u kojem se populizam, korištenjem fake newsa, pretvara u alat za stvaranje alternativne stvarnosti, čime se relativizira istina. Tako se politički prostor prebacuje s racionalnog diskursa na emocionalne reakcije, slično kao što su to činili totalitarni režimi koji su kontrolirali informacije i manipulirali masama kroz propagandu. U tom smislu nije opasan sam populizam kao takav, već njegova instrumentalizacija preko laži i dezinformacija kako bi se javnost navelo na podržavanje politika koje potencijalno vode prema autoritarizmu i urušavanju demokratskih normi.

Populizam u hrvatskom političkom životu, od uspostave neovisnosti i samostalnosti države do danas?

- Populizam na hrvatskoj političkoj sceni nije nov fenomen, on traje već više od trideset godina, ali se prilagođava vremenima i promjenama u društvu. U ranijim fazama hrvatske višestranačke demokracije populizam se često temeljio na povijesnim podjelama, s dominantnom dihotomijom između partizana i ustaša, gdje su se politički akteri koristili prošlošću kao sredstvom za polarizaciju biračkog tijela i mobilizaciju potpore. Rasprave o partizanima, ustašama i domobranima bile su glavna linija razdvajanja koja je dominirala javnim diskursom i stvarala političke tabore.

Danas se, međutim, populizam u Hrvatskoj sve više oslanja na manipulaciju informacijama, posebno preko fake newsa i dezinformacija. S razvojem digitalnih medija i društvenih mreža lažne vijesti postale su glavna valuta političke borbe, zamijenivši tradicionalne povijesne podjele. Takav populizam usmjeren je na kreiranje lažne stvarnosti i nametanje narativa u kojem se protivnici optužuju za zavjere, izdaje i antisocijalne poteze, bez obzira na činjenice. To je posebno vidljivo u vrijeme izbora, kada manipulacija informacijama postaje najintenzivnija.

Stoga možemo reći da je hrvatski populizam žilav fenomen koji se prilagođava i mijenja, ali u biti ostaje isti - koristi se podjelama i sukobima, bez obzira na to jesu li one povijesne ili se temelje na aktualnim događajima i lažnim informacijama. Višestranački parlamentarizam trebao je donijeti pluralizam i dijalog, no umjesto toga često se pretvara u arenu sukoba, gdje se umjesto argumenata koriste diskreditacije i laži, čime se dodatno urušava politička kultura. U takvim okolnostima fake news postaje novi alat populista, koji zamagljuje granice između stvarnosti i fikcije, pa se umjesto o pravim pitanjima od društvenog interesa, javni prostor zatrpava izmišljenim aferama i pseudosenzacijama. Na taj se način održava stara matrica podjela, ali u novom, modernijem ruhu, gdje fokus više nije na prošlosti, već na trenutnim političkim i društvenim manipulacijama koje uvelike otežavaju razvoj stabilne i zrele demokratske scene u Hrvatskoj.

S obzirom na to da smo već u kampanji za predsjedničke izbore, može li se govoriti u nekakvom rasponu od zrele i odgovorne politike do nezrelog i neodgovornog politikantstva...?

- Ova će kampanja biti bogata lažnim vijestima i manipulacijom informacijama. U zemlji koja je članica NATO-a i EU-a najmanje četiri pretpostavljena kandidata vode kampanju protiv NATO-a, a za nekakvu neutralnost, valjda je to na tragu inicijative za prenošenje Kuće cvijeća u Hrvatsku. Postoji i cijela lažna kandidatura koja i ne postoji izvan maila koji je poslan medijima, ali su ga svi objavili ne provjerivši ni ime i prezime osobe koja je u pitanju. Kao teza i argument kampanje koristi se pitanje umirovljenika, s kojima Predsjednik i njegove ovlasti nemaju baš ništa, osim što ih može u okviru budžeta počastiti ako dođu u posjet Pantovčaku. Najavljuje se raspisivanje deset referendumskih pitanja kao sadržaj funkcije predsjednika, a jedan od tih referenduma je i, ako sam dobro razumio, a mislim da jesam, zabrana izlaska HV-a iz Hrvatske, dakle napuštanje NATO-a. Dakle, Hrvatska se izvrgava ruglu u svrhu kampanje koja za sve osim za tri osobe, Primorca, Milanovića i Selak-Raspudić, nema nikakvog smisla osim kao samopromocija.

VIRTUALNI MILANOVIĆ

Kako komentirate Milanovićevo ponašanje, između ostalog i odbijanje da da dopuštenje za odlazak hrvatskih časnika u Njemačku kako bi obučavali ukrajinsku vojsku?

- Problem s ponašanjem Zorana Milanovića je u tome što iznosi netočne stvari, a o tome koliko je njegov stav nemoralan ili nije, svatko mora zaključiti za sebe prije glasovanja na predsjedničkim izborima. Naime, Zoran Milanović je bio premijer od 2011. godine sve do kraja 2015. godine, a potpredsjednici su mu bili Vesna Pusić i Ranko Ostojić. Tijekom njegova mandata Hrvatska je vodila avanturističku vojnu politiku, uključivši se bez neke velike potrebe u rat u Siriji, slanjem oružja i treningom pripadnika Free Syrian Army te u početnu fazu rata u Ukrajini, blagoslovom odlaska dragovoljaca te instruktora, na čelu s danas pokojnim Brunom Zoricom Zuluom, legendarnim zapovjednikom iz Domovinskog rata, koji je u Ukrajini od 2015. godine obučavao ništa drugo nego zloglasnu bojnu Azov, koja na ramenima nosi vikinške rune. Da je tomu tako, javno su, na upite novinara i u konačnici ruskog ministra Sergeja Lavrova, potvrdili tijekom Milanovićeva mandata Vesna Pusić i Ranko Ostojić kao njegovi potpredsjednici vlade, dakle de facto zamjenici. Da dobro zna za misiju Branka Zorice Zulua i njegove zasluge, potvrdio je upravo Zoran Milanović tako što mu je pred smrt ove godine povisio čin s brigadira na general-bojnika, predsjedničkim ukazom. Osim tih dragovoljaca, odlukom Vlade Zorana Milanovića u Donbas je bilo upućeno i deset pripadnika MUP-a. Dakle, ni ti MUP-ovci i dragovoljci nisu jeli kupus u Wisbadenu, što bi radilo ovih pet časnika logistike koje traži NSATU misija NATO-a, nego su bili u Donbasu tijekom Putinova prvog upada u tu ukrajinsku istočnu regiju. Danas Milanović optužuje NATO savez da vodi Zapad u propast uključujući se logistikom u “stožerno planiranje” potpore Ukrajini, 2024. godine, deset godina nakon što je on to kao premijer odobrio s hrvatske strane 2015. godine te primio na liječenje ukrajinske vojnike ranjene u toj prvoj godini rata. To mu je sve tada odgovaralo u sklopu međunarodnih ambicija njegove vlade, a sada ne jer sprječava istu takvu afirmaciju aktualne vlade.

Riječ je o dezinformiranju javnosti u svrhu proizvodnje najniže emocije - straha i strepnje, što nije prihvatljivo ponašanje za osobu koja obnaša funkciju predsjednika države Hrvatske. O moralnosti njegovih postupaka moraju odlučiti birači na izborima. Već se izjasnila i njegova bivša potpredsjednica Vesna Pusić izjavom da su Milanovićeve izjave direktna ugroza međunarodnom položaju Hrvatske, od kojeg RH na svaki način ovisi. Međutim, ono što znam kao medijski analitičar, jest to da su izjave Zorana Milanovića posvuda na internetu, na stranim jezicima, u bazama AI enginea, u spremljenim podatcima tražilica na engleskom, njemačkom, francuskom i ruskom, tako da će “duh” Milanovićeva obilježavanja Hrvatske kao zemlje koja ima dubinsko razumijevanje za agresiju na Ukrajinu živjeti u informacijskom polju 20 - 50 godina nakon ove predsjedničke kampanje.