Novi krug porezne reforme, koji je najavljen kao još jedan iskorak ka pravednijem poreznom sustavu, odnosno izmjene koje će doprinijeti poticanje rasta i unaprjeđenju strukture gospodarstva, odnosi se na izmjene u sustavu lokalnih poreza, zatim sustavu oporezivanja dohotka i s time povezanih doprinosa, ali mijenja se i sustav oporezivanja dodane vrijednosti, a uz to se predlažu i izmjene Općeg poreznog zakona kao i Zakona o poreznoj upravi - navodi prof. dr. sc. Nika Šimurina, redovita profesorica u trajnom izboru na Katedri za financije Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svoga priloga za Magazin, piše:

- Drugim riječima, nije riječ o malim zahvatima u strukturu poreznog sustava RH jer se mijenjaju dva od tri temeljna porezna oblika, odnosno zasada nema izmjena u sustavu poreza na dobit, a iskorak predstavlja i veći naglasak ka oporezivanju imovine. Kao i mnogo puta dosada, javnosti se predstavljaju samo najosnovnije izmjene i priča se o velikim ciljevima, ali važno je znati da se učinci neke porezne izmjene vide tek u srednjem roku. Kako su kod nas porezne izmjene tolike česte da s punim pravom možemo tvrditi kako je naš porezni sustav izrazito nestabilan, sigurno je da će učinci biti teško mjerljivi, osobito kad već sljedeće godine možemo očekivati neke nove porezne izmjene.

Ustupljena fotografija

Osim spomenute nestabilnosti našeg poreznog sustava, koja se nikako ne može smatrati poželjnom karakteristikom, jedan od njegovih problema je već godinama i neravnomjerna raspodjela poreznog tereta, u smislu naglašenog oporezivanja potrošnje i relativno velikog opterećenja rada, dok se imovina uvijek oporezivala relativno blago. Novonajavljenim izmjenama taj se problem neće bitno poboljšati jer do stvarnog rasterećenja rada neće doći. Riječ je naime samo o malim izmjenama poreznih razreda i daljnjem prebacivanjem odgovornosti na lokalnu razinu, pri čemu porezni obveznici koji ostvaraju niže dohotke neće ni osjetiti povećanje dohotka, a kamoli zbog njega moći povećati svoju potrošnju, štednju ili ulaganja. S druge strane uvode se nove nejednakosti u poreznom tretmanu s oslobođenjem od plaćanja poreza na dohodak po osnovi plaće u razdoblju od 5 godina za porezne obveznike koji su neprekidno boravili u inozemstvu najmanje dvije godine. Uvođenje ovog oslobođenja najavljeno je kao mjera kojom se želi potaknuti povratak iseljenika bez opterećivanja poreznih obveznika, a argumentirano kao nikakav trošak za državu jer hrvatski iseljenici ionako ne plaćaju porez na dohodak dok su u inozemstvu. Međutim, hrvatski iseljenici kada se vrate troše hrvatska javna dobra i usluge, za koje ostali građani doprinose kroz plaćanje poreza i stoga se ne može tvrditi kako takva mjera neće predstavljati nikakav trošak ili opterećenje za javni sektor.

Transformacija postojećeg poreza na kuće za odmor u porez na nekretnine vrlo je logičan prvi korak u reformi sustava imovinskih poreza. Ipak, nije izvjesno da će, osobito ne u kratkom roku, doprinijeti ostvarenju ambiciozno zacrtanih ciljeva, kao što su primjerice umanjenje neravnoteže na tržištu stambenih nekretnina i stambenog najma povećanjem ponude ili pak stvoriti uvjete za razvoj stabilne, predvidive politike upravljanja nekretninama. Jedna od važnih izmjena povezana uz uvođenje poreza na nekretnine jest i ona vezana uz pripadnost prihoda, naime trenutačno je porez na kuće za odmor općinski, odnosno gradski porez tj. prihod koji u cijelosti pripada ovim jedinicama, ali od 1. siječnja 2025. godine će novi porezni oblik postati zajednički prihod koji će se dijeliti između države koja će ubirati 20% sredstava ubranih ovim porezom te općina, odnosno gradova koji će ubirati 80% prihoda ubranih ovim porezom. Stoga, nisam sigurna da će, kao što Vlada očekuje, uvođenje ovog poreza doprinijeti povećanju fiskalnog kapaciteta općina i gradova, osobito ne svih jer među njima postoje velike razlike u nekretninskom fondu i vlasništvu nad nekretnina, ali će se sigurno u državni proračun sliti nova sredstva kroz udio u ovom poreznom obliku. Doduše, iz tog bi se dijela trebale ispravljati fiskalne nejednakosti među lokalnim jedinicama, ali pitanje je po kojem ključu. Osim toga dosadašnja je porezna praksa pokazala kako oni porezni oblici kod kojih postoji mnogo poreznih oslobođenja, kao što je slučaj s ovim porezom, dovode i do većeg izbjegavanja plaćanja poreza jer porezni obveznici prilagode svoje ponašanje i često koriste ove pogodnosti i protivno duhu zakona. Primjerice, za očekivati je da će uvođenje poreza s ovako širokom lepezom poreznih oslobođenja dovesti do određenih prijenosa vlasništva nad nekretninom (na druge članove obitelji) koji se u protivnom ne bi dogodili, i tome slično.

Promjena visine poreznog opterećenja dohotka od turističkog (kratkoročnog) najma jedna je od dugo očekivanih izmjena u našem poreznom sustavu, koja ide prema ujednačenju poreznog opterećenja ugovornog (dugoročnog) najma koji trenutačno iznosi 8,4%, dok prosječno porezno opterećenje turističkog (kratkoročnog) najma trenutačno iznosi oko 2%. To je promjena koja će barem donekle umanjiti jedan od velikih problema u sustavu oporezivanja dohotka koji je povezan uz različiti porezni tretman dohotka od rada (nesamostalnog i samostalnog) te ostalih izvora dohotka. Nejednako raspoređen porezni teret u sustavu oporezivanja dohotka, koji već dugi niz godina stavlja veće porezno opterećenja na izvore dohotka od rada nego li na ostale izvore (dohodak od imovine i imovinskih prava te kapitala i osiguranja), stvorio je velike neravnoteže i poticaj za razvoj rentijerskog društva.

Zaključno valja kazati kako je smjer novog kruga porezne reforme sigurno iznenadio mnoge porezne obveznike jer nisu očekivali kako će se krenuti u reformu sustava imovinskih poreza, osobito uzevši u obzir predizborna obećanja, ali je ponovno pokazao kako je porezna politika prvorazredno političko pitanje.