Reforme mogu imati različita značenja i tumačenja, koja često ovise o političkoj filozofiji onih koji ih zagovaraju. Za naš Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) reforme znače strukturne prilagodbe, koje nadilaze isključivo ekonomsko shvaćanje, u okviru tranzicije cijelog sustava institucija - iz dominantno socijalističkog u demokratski kapitalizam - kaže Matej Hittner, predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA), te dodaje:

- Reforme znače procese povećanja prostora osobnih i ekonomskih sloboda kako bi se u konačnici moglo lakše stvarati vrijednost za dobrobit svih. To zahtijeva redizajn institucija u smjeru ograničavanja njihove uloge, a ne samo povećanja efikasnosti. U konačnici, prostor slobode znači i otpor autoritarnim i totalitarnim režimima, onima iz naše prošlosti i onima koji i danas prijete Zapadu i zapadnim vrijednostima za koje smo se opredijelili. Stoga, u geopolitičkom smislu, reforme znače i zaokret naše zemlje od nekad "nesvrstane" socijalističke Jugoslavije do punopravne i aktivne članice euroatlantskog saveza. Usto i ulazak u OECD kao prestižni klub ekonomski prosperitetnih država, gdje se vrlo konkretno uči o dobrim praksama reformi.

Koliko reforme ovise o politici, političkoj volji vlasti? Što nas o tome uči povijest?

- Svaka je reforma stvar političke volje - od vrha sve do kreatora javnih politika i na nižim razinama javnih administracija. Stoga se svi trebaju mijenjati i pokazati volju za rad na sebi, kako bi zračili energijom promjena. Politička iskustva reformi u zemljama okupljenima oko Inicijative triju mora govore o snažnim procesima poreznih rasterećenja, deregulacije i privatizacije. Uvelike su takve reforme provodile vlade desnog centra - liberalno-konzervativne odnosno konzervativno-liberalne orijentacije (ekonomski liberalne, a nacionalno i kulturno razborite, umjerenog i kršćanskog svjetonazora). To se najbolje vidjelo u Slovačkoj 2000-ih i 2010-ih, za razliku od trenutne socijalističke i izolacionističke vlade, koja nije sklona reformama, te ima blag stav prema Rusiji. Uglavnom, socijalisti će teže pristati na slobodno-tržišne reforme, za razliku od umjerenih socijaldemokrata, koji znaju prepoznati reforme kao nužnost za spašavanje ionako neodržive socijalne države. Valja spomenuti i primjer Novog Zelanda, gdje su u 80-ima provedene odvažne protržišne reforme koje su tu zemlju učinile jednom od prosperitetnijih na svijetu. Također, u zemljama poput Danske i Švedske reforme su stvar širokog konsenzusa, koji nadilazi desni centar.

Ustupljena fotografija

Američki New Deal sigurno je bio velika promjena, samo što promjene mogu ići u neželjenom smjeru, u ovom slučaju prema jačanju državnog intervencionizma, a CEA smatra kako treba stalno raditi na discipliniranom susprezanju uloge i opsega države. Mi gledamo na državu kao okvir za temeljne institucije u području obrane i sigurnosti, vladavine prava, uređivanja temeljnog okvira koji jamči slobodno tržište itd., manje nas zanima kako bi se javnim novcem trebalo poticati razvoj; to je posao privatnog kapitala, prije svega. U tom smislu, rizično gledamo na nove državne intervencije koje se pogotovo događaju u SAD-u, gdje je ekonomski rast umnogome utemeljen na zaduživanju, pa se postavlja pitanje tko će to platiti, odnosno kada zapravo. Vidimo i u Europi da novo izvješće Marija Draghija predlaže megaplan ulaganja od 800 milijardi godišnje s pomoću zajedničkog europskog zaduživanja, čemu se odmah suprotstavio njemački liberalni (FDP) ministar financija Christian Lindner.

U Hrvatskoj je posljednjih trideset i više godina bilo više reformskih pokušaja s većim ili manjim učinkom. Koje su bile uspješne reforme, a koje su se pokazale kao promašaji, ili kao "kozmetika"?

- Ono što prepoznaje i sama Europska komisija i više međunarodnih izvješća, kao što su indeksi ekonomskih sloboda od Heritage Foundation i Fraser Institute, bivši Doing Business Svjetske banke i OECD-ovi indikatori tržišne regulacije, Hrvatska ima kumulativni napredak u regulatornim reformama uvjeta poslovanja, zbog administrativnih rasterećenja i tržišnih liberalizacija u raznim sektorima; u tim područjima reforme se moraju ubrzati i produbiti kako bi se otvorile dodatne, odnosno veće, šanse za rast produktivnosti zemlje i održivu razvojnu konvergenciju. Dakle, tamo gdje se započelo reforme, treba odvažno nastaviti.

S druge strane, zdravstvo je sustav gdje ozbiljnija, odnosno dublja, reforma tek čeka, a početna točka je pitanje što napraviti s ovako visoko socijaliziranim sustavom. Centar za javne politike i ekonomske analize smatra kako treba ukinuti monopol HZZO-a na primarno osiguranje te bi korištenje privatnog zdravstva trebalo sustavom vaučera ili povrata poreza izjednačiti u tretmanu s javnim zdravstvom. Treba ljudima omogućiti pravo izbora na kvalitetnu i brzu uslugu, a ne jačati koncentraciju političke moći koja bi služila za diskriminaciju privatnog zdravstvenog sektora u odnosu prema povlaštenom položaju državnog.

Mirovinska reforma pokazala se kao primjer "kozmetike", kada su uvedena tri stupa, tako da je prvi solidarni, drugi individualni uz trostruko manji postotak ulaganja u odnosu prema prvom, a tek je treći stup srž onoga što bi, prema našem mišljenju, trebao biti prvi stup. Dakle, to je primjer reforme u kojoj bi se stupovi trebali obrnuti da bi sustav imao smisla. Usto, imamo strukturni problem mnoštva prijevremenih mirovina, a i pitanje dobi umirovljenja uvijek će biti otvoreno jer trenutni sustav ionako nije održiv - samo je to teško priznati.

PEXELS

Obrazovna reforma i dalje nema jasnu sudbinu u odnosu prema potrebama razvoja i konkurentnosti zemlje u cjelini, odnosno izgradnji političkih i ekonomskih institucija demokracije, kapitalizma i otvorenog društva. Kurikulum se treba hitno prilagođavati tome, umjesto da i dalje nosi teret teoretiziranja o raznim nepotrebnim stvarima. Svakako nam trebaju vaučeri u obrazovanju, odnosno konkurencija javnog i privatnog sektora, što naš Centar za javne politike i ekonomske analize snažno zagovara.

Demografija, tj. uspješna demografska politika, ostaje kao jedan od najtežih reformskih zadataka, s kojim se gotovo sve razvijene države suočavaju. Kad god se govori o demografskim problemima Hrvatske, treba imati na umu podatak da se u puno bogatijoj Južnoj Koreji broj novorođene djece u posljednjih deset godina smanjio za 50 %. U siromašnim, mahom agrarnim državama djeca su od najranije dobi izvor dodatnog rada te samim time i prihoda, a u razvijenim i industrijaliziranim državama, nažalost, često se shvaćaju kao "trošak", sve dok ne završe obrazovanje i uključe se u radni kontingent.

U okviru projekta Hrvatska 2025, Centar za javne politike i ekonomske analize radi na iniciranju bitnih reformi kako bi se povećale ekonomske slobode. Dakle, 2025. godina idealna je prilika za donošenje bitnih odluka, onih koje još nisu donesene, a koje bi svoje učinke trebale donijeti na srednji i duži rok.

Vaš komentar o poreznoj reformi koju je predložila hrvatska Vlada...?

- Kod porezne politike uvijek treba gledati cjelinu javnih financija, umjesto na pojedine poreze kao nešto zasebno. Tu se često griješi. CEA je svakako za nastavak smanjivanja ukupnog opterećenja na osnovi izravnih poreza koji negativno utječu na ekonomske slobode, za smanjenje ukupnog poreznog opterećenja u BDP-u i posebice za smanjenje tzv. poreznog klina, odnosno poreznog opterećenja rada doprinosima te za uvođenje jedne stope za oporezivanje dohotka i dobiti, uz što veće povećanje neoporezivog dijela plaća i oslobađanje reinvestirane dobiti. Sve ostale porezne politike treba prilagoditi tome, zbog poticanja rada i stvaranja vrijednosti te destimuliranja rentijerstva.

Gledajući širi i dublji kontekst i uzimajući u obzir okolnosti, zašto na spomen bilo kakvih većih reformi mnogi odmah postanu sumnjičavi, opiru se promjenama...?

- Otpornika reformama ima mnogo, i previše u ovako maloj zemlji s toliko mnogo zakočenog potencijala za stvaranje vrijednosti. Imamo sindikate koji se protive fleksibilnijem radnom zakonodavstvu i kompetitivnijem sustavu institucija. Imamo razne interesne skupine koje pridonose onome što se naziva regulatory capture. Imamo višak birokracije, koji u masi javnih plaća košta više nego u usporedivim zemljama, bez obzira na produktivnost, efikasnost i kvalitetu. Imamo HZZO, koji ne želi konkurenciju. Imamo brojne poslovne subjekte kojima ne bi odgovaralo smanjivanje subvencija, već uživaju tzv. corporate welfare. Osim toga i niza drugih domaćih aktera, imamo i europsku administraciju, koja nam nameće sve više pravila, pogotovo u okviru zelene ideološke agende.

Reforme se opstruiraju jer one znače izlazak iz zone političke udobnosti i prekomjerne političke moći, a u smjeru jačanja privatnog sektora i individualnih sloboda. Za otpornike reformama veliki je grijeh kada netko dobije više slobode i kada moć interesnih skupina oslabi u korist veće slobode stvaralaštva. Svaka promjena stvara nove gubitnike i pobjednike, a reforme za koje se mi zauzimamo, po uzoru na OECD države, kratkoročno će određene kočničare učiniti gubitnicima, a dugoročno cijelo društvo - pobjednicima.