Ako gledamo latinski korijen riječi reforma, onda on ne upućuje nužno na poboljšanje, već jednostavno na promjenu oblika (forme), pa bi preciznije bilo tumačenje koje isključuje i pozitivnu i negativnu konotaciju. Pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da su mnoge reforme imale vrlo dubiozne rezultate u smislu poboljšanja u odnosu prema prethodnom sustavu i stanju u društvu. Dakle, reformom se dobije nešto novo, a sada, koliko je to i bolje, već je drugi par postola - kaže izv. prof. dr. sc. Krešimir Krolo s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, te dodaje:

PIXSELL

- Reforme možemo gledati kao nastojanje da se promijene velike strukturne zadanosti u nekom društvu, bilo da je riječ o politici, ekonomiji, kulturi, gospodarstvu, bilo o religiji. Već iz same te činjenice jasno je kako onda inicijatori promjena ne mogu biti, kao bi se kolokvijalno reklo, “mali ili obični ljudi”, već su pokretači takvih promjena veliki društveni akteri, a najčešće ih provodi politika, odnosno političari.

O DRUŠTVIMA RIZIKA...

- Nekad se reforme zazivaju jer je voda došla do grla, odnosno u vremenima velikih sistemskih ili strukturnih kriza, pa se pokušava napraviti preinake u sustavu kako bi se društvo pomaknulo naprijed, a nekad pak reforme dolaze i kao pokušaj anticipacije nadolazećih kriza. Primjerice, njemački sociolog Ulrich Beck govorio je o društvima rizika kao simptomima kasne modernizacije, koja karakterizira sposobnost detekcije postojećih i anticipacija nadolazećih kriza. Društvo koje predviđa i racionalno odgovara na nadolazeće rizike je ujedno i društvo koje potencijalno ima najbolji odgovor na sve veću globalnu međuovisnost i fluidnost struktura. Najočitiji primjer su klimatske promjene, koje ne poznaju okvire nacionalnih granica i kao takve čine prvorazredni rizik za društvenu stabilnost i održivost, kako lokalno tako i globalno gledajući.

Ako moderna društva žele preživjeti u promijenjenim okolnostima, potrebna je temeljita reforma postojećeg sustava. Međutim, velika su razilaženja u smislu koliki bi trebao biti opseg i dubina takvih reformi, jer jedni akteri zagovaraju i tzv. odrast s ciljem održive proizvodnje i tržišnih odnosa te promjenu paradigme ovisnosti o fosilnim gorivima, s tim da su te reforme trebale biti provedene “jučer”, a drugi akteri zagovaraju postupnu tranziciju upotrebom novih tehnologija, ali bez fundamentalnih promjena u strukturi kapitalističke proizvodnje i potrošnje. Već u takvim odnosima možemo vidjeti da pitanje reformi onda nije nužno pitanje onoga što je potrebno napraviti i onoga što bi bilo logično napraviti, već narav i ishodi reformi ovise o političkim i drugim silnicama i strukturama moći u društvu.

O NAŠIM ETAPAMA...

- Reforme u Hrvatskoj možemo podijeliti u nekoliko razdoblja, bar kako ih ja vidim. Prvo je razdoblje i razdoblje prve tranzicije nakon osamostaljenja s mnogim reformama u političkom, teritorijalnom, gospodarstvenom, kulturnom ili obrazovno-znanstvenom sustavu. Većina tih reformi nije rezultirala boljim rješenjima za životne šanse, nego upravo suprotno. Pogotovo treba istaknuti proces privatizacije i retradicionalizacije, koje su i materijalno i duhovno osiromašile i usporile napredak hrvatskog društva. Gospodarske aktivnosti su se rapidno deindustrijalizirale, no reforme koje su mogle otvoriti prostor novim uslugama i proizvodnjama u kulturi, obrazovanju i znanosti kao svojevrsni “mekši” odgovor na gubitak proizvodnih kapaciteta umjesto prema modernosti otišle su u tradicionalnost. Na taj se način zadao dvostruki udarac razvojnim kapacitetima zemlje, a od čijih se posljedica i dandanas oporavljamo.

Drugo razdoblje, grubo govoreći, nastaje kao posljedica druge tranzicije i vezana je uz procese pristupanja Europskoj uniji. Pod jasnim pravilima i regulativama EU-a napravljeno je mnogo pomaka u segmentima zakonodavstva, pravosuđa, slobode govora..., odnosno, drugim riječima, sve reforme koje su došle kao vanjski imperativ rezultirale su boljim ishodima nego samostalne politike i programi. Usudio bih se reći da to nešto govori i o tome kakvi su nam kapaciteti političara kada donose reforme koje su univerzalne, a ne partikularne.

Treće razdoblje je trenutno razdoblje, koje je “mješovitog” tipa. Dijelom vezano uz europske propise i zakone, dijelom vezano uz nacionalne interese i okvire. Teško je te posljednje jasno valorizirati jer su neke reforme tek započele, no puno je argumentiranih kritika i na uvedene reforme zdravstvenog sustava, obrazovnog, ali i na još uvijek tekuće rasprave o najavljenoj poreznoj reformi.

O POREZNOJ REFORMI...

- Ovdje bih se pozvao na mišljenja stručnijih osoba od mene o ovom pitanju, gdje su mnogi vrsni analitičari izrazili bojazan kako predložene promjene neće rezultirati koristi za širok sloj građana. Upravo suprotno, postoji realna bojazan da će porezna reforma, pogotovo oporezivanje stambenih nekretnina, prvenstveno izazvati udar na male iznajmljivače i vlasnike, a krupniji će akteri proći relativno neokrznuti. I na ovom se primjeru opet može povući paralela s Beckom i društvom rizika. Ako je cilj bio riješiti, osloboditi “zarobljene” i neiskorištene nekretnine, onda je trebalo anticipativno djelovati i donositi programe i zakone koji će biti racionalniji odgovor na rastući strukturni problem društva. Ovako ostaje dojam kako je riječ o vatrogasnoj i brzopletoj mjeri koja neće imati velikog efekta, ali i da se na ovaj način pokušava ozbiljan društveni problem prebaciti na niže razine odlučivanja, odnosno na odgovornost lokalnih jedinica samouprave.

O STRAHU OD REFORMI...

- Zaziranje od reformi može dolaziti s više razina. Ako za primjer uzmemo potrebe da se zbog klimatskih promjena dobrano prodrmaju (globalne) strukture moći, koje su vezane i uz države i uz način funkcioniranja globalnog tržišta, jasno je kako će se zbog promjena buniti oni koji od postojećeg stanja imaju najviše koristi. No, također, protiv reformi se ponekad mogu buniti i “obični” ljudi, bilo da je riječ o realno procijenjenim rizicima za njihovu kvalitetu života, bilo da je riječ o strahu i nevoljkosti za promjene.

U Hrvatskoj, kao i drugdje u svijetu, zazivanje i otpor reformama složen je međupovezan skup i moćnih i manje moćnih aktera. Pobjednik na kraju uvijek bude onaj, kako nam to i definicija moći kaže, “koji uspijeva nametnuti svoju volju usprkos otporu drugih”. A tko je tu onda na kraju izišao kao pobjednik, ostavljam čitateljima da sami prosude.