Nakon završetka Drugog svjetskog rata Saveznici su Njemačku podijelili na četiri okupacijske zone i dvije države. Istočni dio, Njemačka Demokratska Republika, potpao je pod rusku dominaciju, a zapadni dio, Savezna Republika Njemačka, potpao je pod utjecaj zapadnih saveznika.

Bila je to izravna posljedica dogovora Saveznika na konferenciji u Jalti (veljača 1945.), kojoj je prethodila teheranska konferencija (1943.) i Berlinska deklaracije (lipanj 1945.), koja je prethodila konferenciji u Potsdamu (srpanj 1945.), čime je Njemačka prestala postojati kao pravna država i postala teritorij pod stranom okupacijom. U sovjetskoj zoni DDR je proglašen 1949., a punu neovisnost SR Njemačka stekla je 1955. godine. Međusobno zaoštreni politički odnosi, s posljedičnim sve većim razlikama u ekonomskoj moći, kao i standardu građana, doživjeli su kulminaciju devedesetih godina 20. stoljeća. Demokratski trendovi u političkom vodstvu SSSR-a (dolaskom Gorbačova na vlast) te gubitak značenja Varšavskog pakta doveli su do slabljenja istočno njemačkog režima i eskalacije nezadovoljstva njezinih stanovnika te zahtjeva za ujedinjenjem njemačkog naroda. Simbolika želje za ujedinjenjem bila je rušenje Berlinskog zida u studenom 1989., zida koji je taj grad desetljećima dijelio na dva dijela. Datum 3. listopada određen je kao državni praznik, kojim se u Njemačkoj slavi ponovno jedinstvo njemačkog naroda u jedinstvenoj državi, Saveznoj Republici Njemačkoj.

Ujedinjenje u jedinstvenu državu nije prošlo bez ozbiljnih gospodarskih potresa. U početku proizvodnja u istočnom dijelu države bila je trećinu slabija od proizvodnosti u zapadnom dijelu. Bila je to izravna posljedica socijalističkog upravljanja proizvodnjom u odnosu prema tržišnom gospodarstvu i neprilagođenosti prijašnjih rukovodnih struktura i samih radnika. Provedena lustracija dovela je do uklanjanja prijašnjeg kadra i spašavanja tamošnjeg uništenog gospodarstva. Napori da se ujednače odnosi na cijelom teritoriju ujedinjene države nisu ostali bez ekonomskih poteškoća koje su se sljedećih godina ublažile. To je u konačnici dovelo do boljitka u ranijem istočnom dijelu države. Njemačka je danas ekonomski i politički pokretač Europske unije svojim razvijenim gospodarstvom i visokim BDP-om.

Danas Njemačka ima 84.360.000 stanovnika, među kojima je krajem 2023. godine bilo 434.000 hrvatskih državljana (više od 11 % stanovnika Hrvatske). To upozorava na činjenicu kako je Njemačka u posljednjih 50 godina bila izrazito primamljiva kao ekonomska destinacija migriranja radne snage iz naše zemlje. Ovako velik broj Hrvata čini važnu etnička manjinu u današnjoj Njemačkoj. Manji dio ekonomskih migranata vratio se u domovinu, a veći je dio ostao u novoj domovini. Činjenica je da novi naraštaji Hrvata rođenih u Njemačkoj zauzimaju sve više položaje u društvenoj i političkoj hijerarhiji. Stoga s ponosom tih ljudi možemo reći kako je Dan njemačkog jedinstva važan državni praznik i za taj dio njemačke populacije.

U povodu ovogodišnje proslave Dana njemačkog jedinstva razgovarali smo s Nj. Eksc. dr. Christianom Hellbachom, veleposlanikom SR Njemačke u Hrvatskoj, a u povodu proslave koja je održana u Zagrebu 3. listopada.

ZAPAD I ISTOK

Kad danas obilježavate pad Berlinskog zida i ujedinjenje Njemačke, gledajući širi geopolitički i geostrateški kontekst, koje je lekcije iz povijesti naučila međunarodna zajednica?

- Obilježavamo 35 godina od pada Berlinskog zida i 34 godine od ponovnog ujedinjenja Njemačke. Te 1989. i 1990. bile su godine velikih, sudbonosnih promjena ovdje u Europi. Pad Berlinskog zida ostao je urezan u kolektivnu svijest kao simbolična slika pada komunizma i ujedinjenja cijele Europe. Slika je to ostvarene težnje za slobodom milijuna ljudi i nade u neki bolji i mirniji svijet. Neki od snova koji su tada sanjani doista su se i ostvarili. Živimo u ujedinjenoj Europi, a države koje su tih godina tek zbacile jaram komunizma, danas su slobodne demokracije s tržišnim gospodarstvom, članice Europske unije.

Ipak, nisu se svi snovi ostvarili i još je puno posla pred nama. Iz današnje perspektive jasno je da je ideja da će od tog trenutka sve biti sjajno, da smo doživjeli svojevrsni kraj povijesti, bila malo preoptimistična. Život nas svaki dan podsjeća, ponekad i bolno, da mir i slobodu ne možemo uzimati zdravo za gotovo, kao nešto što nam je dano samo po sebi i za što se ne trebamo boriti. Ne možemo dopustiti ni da se međunarodni odnosi pretvore u pravo jačega ili agresivnijeg. Međunarodno pravo postoji upravo zato da bi svi igrali prema pravilima i da kroz međusobne odnose stvaramo svijet mira i suradnje.

Tada, prije više od 30 godina, nismo mislili da će ta osnovna pravila opet biti stavljena pod upitnik. Danas znamo da ih moramo aktivno štititi, jednako kao i naše demokracije. To znači također i da nitko ne smije biti isključen iz blagostanja i socijalne sigurnosti.

U početku je bila velika razlika u ekonomskoj moći između istočnog i zapadnog djela Njemačke. U kojoj su se mjeri danas izjednačili uvjeti gospodarskog rasta i kvalitete života stanovnika?

- Da, razlika je u početku bila golema. Govorimo o dva sasvim različita sustava. Zapadna Njemačka bila je i tada najsnažnije gospodarstvo Europe, a Istočna je izišla iz propale planske privrede, koja je bila pred bankrotom. Spajanje ta dva gospodarstva bila je golema zadaća, čije je razmjere i iz današnje perspektive teško u cjelini sagledati. Prosječna plaća u DDR-u iznosila je 32 posto prosječne plaće u zapadnoj Njemačkoj, a treba uzeti u obzir da je oko 75 posto radnih mjesta iz te planske socijalističke privrede izgubljeno, jer tvrtke naprosto nisu mogle opstati u uvjetima slobodnog tržišnog gospodarstva. Radilo se zapravo o kretanju ispočetka.

Činjenica je da i danas postoje razlike između dva dijela Njemačke u ekonomskoj snazi. Plaće su, na primjer, na Istoku još uvijek u prosjeku nešto niže nego na Zapadu, ali znatno su se približile s obzirom na startnu poziciju. Pri tome je važno da govorimo o prosječnim vrijednostima, što znači da ima dijelova na Istoku u kojima su plaće jednake ili čak veće nego na Zapadu. Treba imati na umu i da je neke okolnosti vrlo teško promijeniti u kratko vrijeme. Primjer je činjenica da je na Zapadu industrijsko središte Europe, koje stvara golemu dodatnu vrijednost u smislu ekonomskih statistika, a na Istoku ima mnogo ruralnih područja koja se svuda, ne samo u Njemačkoj nego i u cijelom svijetu, susreću s brojnim izazovima.

Na kraju važno je napomenuti da ne postoji zemlja s potpuno homogenim ekonomskim i društvenim uvjetima te da nekim regijama na Zapadu sada ide lošije nego nekim regijama na Istoku. Prema mom mišljenju 34 godine nakon 3. listopada 1990. poopćena usporedba Istoka i Zapada kao mjera uspješnosti ponovnog ujedinjenja sve više gubi na opravdanosti i značenju.

Danas u Hrvatskoj imamo velik broj ekonomskih migranata, ljudi dolaze sa svih strana svijeta. Kako različitost možemo učiniti snagom umjesto problemom? Kako postići jedinstvo u različitosti? Njemačka s tim ima iskustva...

- Mislim da pitanje i nije možemo li različitost učiniti snagom, nego upravo obrnuto - možemo li uopće više biti snažni bez različitosti, odnosno u ovom konkretnom slučaju bez migracije. Odgovor je tu, čini mi se, više nego jasan - ne možemo. Njemački ekonomski stručnjaci stalno nam govore da je jedan od najvećih, ako ne čak i najveći izazov za rast gospodarstva nedostatak radne snage. U slučaju Njemačke spominje se brojka od oko 400 tisuća novih radnika koji nedostaju godišnje, a neke procjene idu čak i do 800 tisuća. To su goleme brojke. U Hrvatskoj su apsolutne brojke razumljivo nešto manje, ali trend je isti.

Naprosto nema tko raditi poslove koji se nude na tržištu rada, od kojih su mnogi nužni, kao što su radnici u industriji ili građevinarstvu, a u Hrvatskoj i u turizmu. Stanovništvo cijele Europe je sve starije, mladih ljudi je sve manje i cijeli niz sustava, od samog gospodarstva pa do mirovinskog i zdravstvenog sustava nalazi se pred golemim promjenama.

Ono što zovete jedinstvo u različitosti ne dolazi samo od sebe. Za to moramo pripremiti razne načine integracije naših novih sugrađana u normalne, dnevne tokove života naših društava, počevši s učenjem jezika. Isto tako, treba i onima koji tu oduvijek žive objasniti da će ljudi koji su došli vrijedno raditi, koji svojim radom pridonose našem gospodarstvu, ali i našem zdravstvenom i mirovinskom sustavu, zaslužuju šansu, poštovanje i mjesto ravnopravnih članova društva.

Da bi to sve doista tako funkcioniralo, migracije ne mogu biti prepuštene same sebi, stihiji i bandama krijumčara ljudi u nevolji. Slažem se tu s izjavama koje dolaze i sa samoga vrha hrvatske Vlade - proces moramo uzeti u svoje ruke, znati koje su kvalifikacije ljudi koji dolaze i na koji ih način možemo integrirati u naše društvo.

UPOZORENJE EUROPI

Ruska agresija nad Ukrajinom već dugo traje, rat je sve žešći, a žrtava na obje strane sve je više. Hoće li Europa "položiti ispit jedinstva" i kakva nas perspektiva očekuje?

- Ruska agresija na Ukrajinu jedan je od najtamnijih oblaka koji su se nadvili nad cijelu našu generaciju. Traje duže od dvije i pol godine, što se već samo po sebi čini pomalo nevjerojatno, a svakako je zastrašujuće. Ta je agresija golem izazov za sve saveznike Ukrajine. Ipak, meni se čini da Europa do sada uspješno polaže "ispit jedinstva", kako ga zovete. Naravno da nije sve idealno i da ima neslaganja. Ali kada sve zajedno sagledate, Europa, zajedno sa SAD-om, od početka ruske agresije na najrazličitije načine pomaže Ukrajini. I Hrvatska je u tome važan partner, i materijalno i svojim znanjem i iskustvom, na primjer u području razminiranja. I iskustvo mirne reintegracije okupiranih područja također bi moglo biti od velike koristi.

Međutim, "ispit jedinstva" moramo položiti i u svom dvorištu. Uvjeren sam da je u međuvremenu svima postalo očito da Europska unija mora biti brža i efikasnija u donošenju odluka, ako u globalnom natjecanju velikih sila želi očuvati svoje blagostanje i suverenitet, a ne biti pregažena. Unija od 27 članica, s još deset u perspektivi, ne može funkcionirati na isti način kao kad je imala 6 ili 12 članica, a ni svijet nije onakav kakav je bio još prije nekoliko godina. Putinova agresija na Ukrajinu važno je upozorenje.

Korištenje ekstremističke retorike u porastu je diljem Europe. To je postalo trend. Zabrinjava li vas to i ima li to značenje za ekonomiju i društvo u cjelini?

- Kao uvjerenom demokratu i uvjerenom Europljaninu, nije mi svejedno. Ekstremisti, i to neovisno o bojama, o tome jesu li desni ili lijevi, uvijek udaraju na demokratske institucije i procese, a u novije vrijeme i na ideju ujedinjene Europe. Rade to u različitim omjerima i na različite načine, ali to su im dvije omiljene mete.

Siguran sam da su ti trendovi opasnost za gospodarstvo. Razmislite samo o pitanju migracija. Bez migracija jednostavno nam prijeti ekonomski pad. Euroskepticima i suverenistima mogu samo poručiti: bez Europe ne možemo riješiti gotovo ni jedan problem s kojim se suočava naše gospodarstvo.

To vrijedi za opskrbu energijom, za očuvanje slobodne trgovine, koja je tako važna za naše izvozno orijentirano gospodarstvo, i za zaštitu naših interesa u svijetu. Ali prije svega, europsko unutarnje tržište je dragocjeno blago čiji potencijal još uvijek ne iskorištavamo u dovoljnoj mjeri i koje nas čini privlačnim drugim velikim silama. Drugim riječima, bez EU-a svi bismo bili patuljci na svjetskoj pozornici, kojom bi dominirale velike sile po njihovoj volji i bez obzira na naše interese.

Ekstremisti najčešće koriste strah i neizvjesnost u vrijeme promjena - jer ljudi ne vole promjene - te nude jednostavna i često potpuno neprovediva rješenja s ciljem zadovoljenja nade ljudi da će sve ostati po starom. Naravno, oni se također bave i stvarnim problemima i frustracijama, ali ne nude održiva rješenja. Umjesto toga sugeriraju da je problem demokratska država i njezina osjetljiva, ali životno važna potraga za ravnotežom. Ekstremisti zadovoljavaju i jedan atavistički refleks polemizirajući protiv manjina, protiv slobodnog novinarstva ili općenito protiv slobodnomislećih ljudi. Ili protiv znanosti, kao što smo vidjeli tijekom pandemije COVID-a. U konačnici, protiv svega i svakoga tko dovodi u pitanje priproste i mrzilačke diskurse.

Ipak, a vidimo to diljem Europe, ljudi prosvjeduju protiv radikalizma, izlaze na izbore i glasaju za demokratske stranke, slobodni mediji bore se da prenesu prave informacije. Ne osjećam se ugodno pred naletom ekstremističke retorike, ali reakcija s druge strane daje mi nadu da će se stvari ipak razviti u pravom smjeru.

PRIJATELJSKI ODNOSI

Zaključimo s odnosima Njemačke i Hrvatske, kakvi su oni danas, i politički i gospodarski...?

- Naši su odnosi partnerski i prijateljski, o tome nema nikakve dvojbe i ja to vidim i osjećam svaki dan. Ono što je pred nama je da te sjajne odnose još ojačamo kroz nove sadržaje. Jedan od njih je sigurno proizvodnja zelene energije. Hrvatska ima golem potencijal s obzirom na vlastite potrebe za energijom, a Njemačka će uvijek trebati energiju iz uvoza. To je prilika i da produbimo našu suradnju i da Hrvatska stvori novo bogatstvo.

Drugi zajednički posao koji je pred nama je jačanje naše zajedničke europske kuće, Europske unije. U srazu globalnih sila od kojih svaka sve više vuče na svoju stranu, i mi Europljani moramo sebi dati truda da budemo snažniji. EU mora biti u stanju govoriti jednim glasom na globalnoj političkoj, ali i gospodarskoj sceni. Zato moramo biti spremni i na reforme, moramo se svi uključiti u ozbiljnu raspravu o tome kako da našu sposobnost odlučivanja i efikasnost u politici i konkurentnost u gospodarstvu znatno poboljšamo.

Posljednjih godina vidjeli smo koliko je to važno u zajedničkoj vanjskoj ili obrambenoj politici, jednako na razini same Unije, ali i na razini NATO-a.

Ali pred nama su i drugi izazovi. Jedan od njih je zelena tranzicija. Ne smije biti pitanje izbora između razvoja ili očuvanja okoliša. Imamo šansu dalje se razvijati samo ako uspijemo očuvati okoliš i normalne uvjete života na Zemlji. Za takav gospodarski i društveni zaokret trebat će nam i velika ulaganja. Zbog toga je relativno nova, ali izuzetno važna tema, unija tržišta kapitala, umjesto sadašnjih rascjepkanih nacionalnih burzi. Moramo biti u stanju goleme potencijale privatnih investicija zadržati u Europi i usmjeriti ih u razvoj koji će, uz zelene politike, Europi osigurati globalnu konkurentnost.